Micanje s mrtve točke ili kako s Maticom hrvatskom brže u novo stoljeće

Od ovog broja Matičin »Vijenac« pokreće dvije važne rasprave i otvara svoje novinske i internetske stranice najširem krugu čitatelja i korisnicima Interneta.

Prva se odnosi na ulogu i zadaću Matice hrvatske u novom stoljeću. Treba li nam uopće danas više takva kulturna institucija i, ako treba, kakva bi morala biti da bi opravdala svoje daljnje postojanje. Doduše, ta je rasprava stara gotovo koliko i sama Matica hrvatska (utemeljena 1842), ali čini se i uvijek ponovno aktualna. Kao potvrdu takvoj tvrdnji u ovom prilogu (na 34. str.) donosimo pretisak naslovne stranice »Hrvatskoga tjednika« (br. 8, Zagreb 1971) s tekstom »Letak za Maticu hrvatsku« Vlade Gotovca koji i danas pruža dovoljno elemenata i poticaja za novu raspravu u skladu s današnjim trenutkom našega društva. Napose s obzirom na najnovije prijetnje ukidanju njezina programa (s pozivom na tržište kojega nema, a niti će ga u skoroj budućnosti i biti, sve do trenutka dok pitanje razvoja i djelovanja knjižarske mreže bude rezultat političke volje a ne privatnog poduzetništva) i posvemašnja nerazumijevanja njezine snage u širini djelovanja i stručnoga potencijala njezina članstva.

Prije nekoliko godina »Vijenac« je već pokušao obnoviti tu temu propitkujući neke Matičine ugledne članove, kao i mnoge druge slobodne intelektualce, ali konačan rezultat bio je u skladu s našim mentalitetom. Mišljenja je bilo koliko i ispitanika. Vjerujemo, ipak, da bi ova nova rasprava, okrenuta najširoj javnosti, mogla biti dragocjenim putokazom u pripremi programa pred novu redovitu izbornu Skupštinu Matice hrvatske što će se održati 10. lipnja ove godine i na kojoj će zasigurno biti riječi i o štetnim posljedicama primjene novog zakona o udrugama na rad njezinih ogranaka, koji su postali ravnopravnim subjektom Središnjici koja ih je i utemeljila zbog provedbe jedinstvenoga programa. Istodobno sve glasnije postaju i priče o pripremi zakona o Matici hrvatskoj. Sve je moguće i ništa više nije nevjerojatno. U sto i šezdeset godina postojanja nakupilo se mnogo dobroga, ali još i više lošega iskustva, koje će nam valjda pomoći riješiti i novonastale teškoće.

Druga rasprava, i ne manje važna, otvara uistinu ozbiljan problem — pitanje naše jezične kulture. Dovoljno je samo prelistati naše dnevne ili tjedne novine, otvoriti radio ili televiziju, zaviriti u neku od novoobjavljenih knjiga ili neki stručni časopis, da bismo shvatili u kakvom pravopisnom kaosu danas živimo i na kojoj je razini naša pismenost. Gotovo da je svako od spomenutih uredništava izgradilo svoju pravopisnu praksu oslanjajući se više, a nerijetko i isključivo, na vlastiti jezični osjećaj, negoli na postojeću pravopisnu normu. Očigledno je, dakle, da s propisanom pravopisnom normom nije sve onako kako bi trebalo biti i da je krajnji čas da se to pitanje konačno i uredi na način da glavnu riječ ima struka, odnosno nadležne institucije i katedre za suvremeni hrvatski jezik. Danas je, možda (treba ponovno vjerovati!), pred nama jedinstvena prilika da se jezično pitanje i napokon odvoji od interesa tekuće politike i bez novih pritisaka, straha od ureda za jezik i prepoznavanja i naukovanja vlastita jezika pomoću razlikovnih rječnika (čije nas je mnoštvo zapljuskivalo u posljednjem desetljeću i unosilo još veću nesigurnost u dotad jedva usvojeno znanje mnogih, napose onih u državnoj administraciji kojoj su dijeljeni šakom i kapom). Jadan ti je onaj jezik kojega treba provjeravati u razlikovnim rječnicima. Još je jadniji onaj narod koji jedva na prste jedne ruke može izbrojiti potrebne temeljne priručnike i jednostavne, razumljive gramatike. Žalosna je činjenica da je mnogima znanje vlastitoga jezika uglavnom pasivno, dok je svima razumljivo da na posve drukčiji (aktivan) način trebaju svladati neki strani jezik. Istodobno, sve se češće srećemo s brojnim laicima-fanaticima, samoukim i samozvanim jezičnim stručnjacima koji bi (a dane su im za to i mnoge prilike) istjerivali ili trijebili svaku njima sumnjivu riječ. I što se događa? Mnogi pišu u strahu da ne znaju ni ono što znaju, tekstovi sve više nalikuju jedan drugome jer ih lektorska ruka, iz iste nesigurnosti, mehanički — kao prema nekoj zadanoj špranci — dotjeruje i konačno uniformira. Mnogi lektori danas više ne razlikuju tekstove novinara-početnika od književnika-klasika. Veliki je podvig i velika čast autoru ako ga lektor upita prema kojem pravopisu želi da mu uredi tekst: prema Anić-Silićevu ili prema Babić-Finka-Moguševu (prvoga u žargonu nazivaju anisan ili ansilan, a drugoga londonac).

Nije, naravno, ni lektorima lako. S više od tri desetljeća rada na lektorskim (redaktorskim) i uredničkim poslovima mirne duše mogu posvjedočiti da ni autori nisu bezgrešni, da su im tekstovi sve razbarušeniji, da mnogi više i ne vode osobitu brigu o jeziku (pa ni o stilu), da se jednostavno prepuštaju lektorsko-redaktorskim škarama kao da su došli frizeru na redovito šišanje i pri tom im je sve to posve prirodno. Čak se više i ne zacrvene. Bilo bi divno slijediti upute iz Babićevih Teza o lektorima. Već dugi niz godina sanjam o tome kako smo se konačno dogovorili da svu odgovornost za objavljeni tekst snosi sam autor. Ali, posve mi je jasno, da bismo to mogli i ostvariti, potrebne su mnoge godine predana rada i u školama i na fakultetima, kao i na izradi pretećih priručnika.

Muke po jeziku uistinu su respektabilne i ne bi ih trebalo više ignorirati, praviti se da to nije ništa, da će proći same od sebe. Kažu, jezik je gibak i živ, razvija se i sam će pronaći svoj pravi put. Teško. Bez dodatna napora — trasiranja toga puta.

Zato u ovoj prilici i ukazujemo na svu ozbiljnost i složenost toga problema s nakanom da Matica hrvatska, kao i bezbroj puta do sada u svojoj povijesti, ponovno bude ona pokretačka snaga koja će pod svojim krovom okupiti najeminentnije jezične stručnjake i s njima u zajedništvu pokušati odgovoriti na brojna još neriješena pitanja te na sebe preuzeti brigu oko izrade i tiskanja prijeko potrebnih priručnika i rječnika. Da se konačno maknemo s mrtve točke.

Ovaj je prilog o lektorima i jezičnoj kulturi ujedno i predložak za raspravu o istoj temi što će se održati u Matici hrvatskoj 24. ožujka 2000. i nije samo jednokratni događaj vezan uz manifestacijsko obilježavanje Dana hrvatskoga jezika. O tome svjedoči i otvaranje Jezičnoga savjetnika na našim internetskim stranicama (vidi upute na str. 33).

Na kraju svakako valja spomenuti da su svi tekstovi u ovom prilogu objavljeni onako kako su i napisani, da nije bilo lektorskoga ujednačavanja, niti redakcijskog opremanja atraktivnijim i raznovrsnijim naslovima. A već ranije spomenuto šarenilo pravopisne prakse i u ovoj je prilici došlo do punog izražaja.

Jelena Hekman