Masturbiranje ispod plahte

Masturbiranje ispod plahte

Vrtlog života/American Beauty, SAD, 1999, redatelj Sam Mendes, uloge Kevin Spacey, Annette Bening, Thora Birch...

»Doktore što se to događa sa mnom / osjećam se čudno / imam 37 godina i vrijednu diplomu / uznemiruju me noćne polucije / boli me glava / profesor sam na srednjoj školi / tamo predajem neka lijeva prava / onanija mi je redovna / mjesečna plaća mizerna / što da radim bez akcije cijeli dan...« (Azra, '68).

Američku inačicu nekoga tko zuri u prazno i truli — marketinškoga stručnjaka Lestera Burnhama — utjelovio je Kevin Spacey u filmu Vrtlog života. Najveći favorit za ovogodišnjeg Oscara na prvi je pogled atipični nominant, istaknut u čak osam kategorija: za najbolji film, najboljeg redatelja, najboljeg glumca i glumicu, najbolji originalni scenarij, kameru, originalnu glazbu i montažu.

Nakon De Nira u Scorseseovu Casinu iz 1995. godine, Kevin Spacey vjerojatno je najpoznatiji glumac-narator koji protekle događaje rezimira u trenutku kada je njihov ishod što se tiče glavnoga junaka sasvim izvjestan, naime, u trenutku kada je već — leš. Mrtvačeva ispovijed dosjetljiva je, ali ne i nevina, dramaturška začkoljica. Vidjet ćemo i zašto.

Iz nebeske perspektive kamera se polako spušta u jednu tipičnu, drvoredom obrubljenu i isparceliziranu suburbijsku ulicu, gdje svoju posljednju, otpadničku godinu života provodi Lester Burnham. Umoran liježe i umoran se budi, posao mu je čista gnjavaža, seksualni život sveden na autoerotizam, učestao nakon upoznavanja plavokose prijateljice svoje kćeri. S potonjom je izgubio svaki kontakt, dok je njegovoj ambicioznoj ženi (Annette Bening) više stalo do vrtnih ruža i presvlake na kauču nego do muža nesposobnjakovića.

Pljuni na svoju facu i postani čovjek

»Uradi nešto to je tvoja dužnost / mnogo toga znaš / nisi glupan takvih isuviše ima / ne očajavaj / pljuni na svoju facu i postani čovjek / nek' se čuje i tvoja riječ / pljuni na svoju facu pljuni u oči / ne zabušavaj / ma hajde...« (Azra, Uradi nešto).

Elem, Lester daje otkaz, ucijeni šefa i iskamči otpremninu, nabavi bijesna kola, najveći dio dana provodi u garaži gdje sluša Pink Floyd i bilda, zapošljava se u obližnjem fast foodu, a svojoj histeričnoj supruzi, koja vlastiti poslovni neuspjeh kompenzira u krevetu s kraljem nekretnina, na kraju poželi sreću.

Traganje za srećom, koje je u hard-core verziji bilo prikazano u jednom od najboljih prošlogodišnjih naslova u našim kinima, Solondzovoj Sreći, u Vrtlogu života obrađeno je, dosljedno pornografskoj terminologiji, u maniri soft-satire na račun američkog načina života. Vrtlog života polako i s humorom odmiče paravan za normalnost, kako glavni junak definira svoj brak, a što se može inducirati i na malograđanski način života uopće. Fantom slobode, ipak, mora umrijeti.

Violinski ključ za tragediju

»Ljudi samo govore / Zašto si nervozan / Ljudi samo pričaju / Ne budi tako grozan / Ljudske usne šapuću / Šuljaj se ti kradom / Izbjegavaj nevolje / Skinut će ti glavu...« (Azra, A šta da radim).

U filmu se lako razaznaju klasični naglasci neomarksističke kritike suvremenog kapitalizma i klajnbirgeraja: kritika fetišiziranja robe, alijenacije, osoba s pogledom u tuđe dvorište, agresivne homofobije iza koje se, naravno, krije latentni homoseksualizam i fašizam itd. Odakle je onda Vrtlog života glavni favorit za filmsku mainstream nagradu — Oscara, a njegova kinematografijska i nagrađivačka sudbina toliko različita od Solondzove Sreće, koja je, podsjetimo, dvije godine tražila distributera za američko tržište?

Zacijelo ne samo zbog toga što Spacey masturbira pod plahtom, a Solondzovi junaci spermu razmazuju po zidu. Solondz, naime, svoje antijunake ne kažnjava zbog njihovih seksualnih sklonosti (jedino je psihijatar, pedofil i djecoubojica, otkriven i osuđen) ma kako bizarne bile, pa ga je, u skladu s tim, filmska zajednica morala kazniti komplikacijama oko kinodistribucije njegova filma. I dok Solondzu nikakav grijeh nije stran, u Vrtlogu života, prizovimo Konstantinovića, i obična se greška izjednačava s grijehom, premda grijeh nije ni počinjen (Spacey čak i ne želi seks s maloljetnom plavušom kad sazna da je ona virgo intacta). Grešnik ipak biva kažnjen smrću (pogrešan zaključak njegova militantnog susjeda na kraju će ga stajati glave).

Mrtvačeva je okvirna naracija potencijalno tragičnu sudbinu proizašlu iz sukoba s važećim socijalnim normama — a kao što još od Adorna i Horkheimera znamo, u malograđanskom društvu svaka je tragedija zapravo skandal, pa onda nužno i subverzija — prizemljila na razinu puke bizarnosti. Lester retroaktivnom pričom iz vizure mrtvaca detragedizira vlastiti usud. Američki akademici nagradit će redateljev strah od razrješenja filma u visokomimetskom tragičkom ključu.

Andrea Radak