Martin i nacisti

Martin Heidegger, Rektorski govor, prijevod i komentar Dunja Melčić, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.

Prilikom svečanog preuzimanja položaja rektora Univerziteta u Freiburgu, Martin je Heidegger 27. svibnja 1933. održao svoj, danas već glasovit, nastupni govor pod naslovom Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta. Kao što je poznato, rektorski govori obično ne zauzimaju osobito važno mjesto u povijestima filozofije, ne pripadaju vrhuncima svjetske literature, niti su osobito intrigantno i zanimljivo štivo; njihova je namjena prigodničarska, svrha im je izložiti namjere, planove i teorijska usmjerenja prema kojima bi se dotični obnašatelj dužnosti rektora trebao rukovoditi u svom nastupajućem poslu. No, ne lezi vraže, Heideggerov je govor od nepunih deset stranica digao više prašine negoli mnogi drugi spisi, postavši za neke interpretatore važniji čak i od same Heideggerove filozofije. Stoga je opravdano zapitati zbog čega je taj tekstić (u našem izdanju tiskan uz kasnije Heideggerove komentare napisane nakon završetka rata) izazvao tolike polemike i reakcije. Pozamašan je popis knjiga i autora koji su se posljednjih desetljeća bavili Heideggerovim političkim angažmanom za vrijeme nacističke vladavine, a tema, sudeći po svemu, i dalje ostaje aktualna.

U samom tekstu nema nikakvih eksplicitnih naznaka Heideggerove privrženosti nacističkom pokretu, što se od filozofa njegova formata dakako nije ni očekivalo. Bolje upućenu i filozofski obrazovanijem čitatelju lako je detektirati neke konstante Heideggerova mišljenja koje se i ovdje pojavljuju, ali u drugom obliku: odnos znanosti spram nužnosti i spram bića u cjelini, autonomija sveučilišta kao samo-zakonodavlje, samopotvrđivanje njemačkog univerziteta kao zajednička volja za njegovu bit. U kasnijem osvrtu Heidegger je neke nazore želio prikazati u drugom svjetlu, a neke potpuno ignorirati i prepustiti zaboravu. Primjerice, 1933, u razdoblju krize duhovnih znanosti, on izlaz vidi u takvoj znanosti koja »mora postati temeljnim događajem naše duhovno-narodne egzistencije«. Kao što je u antici znanost upravo sredina cijele narodno-državne egzistencije, tako bi (u obliku njemačkog sveučilišta) takva duhovna obnova (da opravdano citiramo blisku nam sintagmu) trebala biti temelj obnove njemačkog naroda u ispunjenju njegove povijesne zadaće, i to zato jer »jedino duhovni svijet jamči narodu veličinu«. Problem međutim nastaje kad u igru ulaze tri »vezanosti i službe njemačkih studenata« — uz narodnu zajednicu, uz čast i sudbinu nacije, uz duhovnu zadaću njemačkog naroda (radna služba, obrambena služba i služba znanja). Čak ni površnu čitatelju ne mogu promaknuti izrazi poput borbeno zajedništvo, sljedbeništvo, studenti marširaju, traženje vođe itd. Desetak godina kasnije Heidegger je nakon sloma nacizma (i svoje kratkotrajne i neuspješne, ali ipak ne odveć važne rektorske avanture) pojasnio stvari koje su navodno bile krivo shvaćene: u toj kasnijoj interpretaciji obnova njemačkog univerziteta doticala se obnove iz temelja vlastite biti, naime iz temelja biti istine same; nasuprot tehničko-organizacijskoj prividnosti ponovno uspostaviti živo jedinstvo onih koji pitaju i onih koji znaju, tj. uspostaviti znanje kao ono najviše u čemu se sabire bit univerziteta. Obrambenu službu tada interpretira kao antimilitarističku, za odjeljak o borbi kaže da je zapravo parafrazirao Heraklita itd. Dakle, riječ je o ponovnom iščitavanju vlastitog govora zbog kojeg su nekoliko godina na njemačkim sveučilištima vladale čistke, a Heideggerove kolege s filozofskih odsjeka profesorsko mjesto tražile negdje drugdje.

»U pokretu koji je tada dospio na vlast vidio sam tada mogućnost unutrašnjeg sabiranja i obnove naroda te put da on nađe svoje povijesno-zapadno određenje. Vjerovao sam da bi sebe-obnavljajući univerzitet mogao biti su-pozvan da mjerodavno sudjeluje u unutrašnjem sabiranju naroda« — lapidarno je zapisao Heidegger u kasnijem komentaru govora, obrazlažući što ga je to zapravo potaknulo na preuzimanje rektorata. Taj kratki izlet u politiku, tih desetak strana bilo je dovoljno komentatorima, pa i ozbiljnijim autorima, da pisca uvrste među notorne naciste. Iako je činjenica da je u spomenutom tekstu mnogo toga prijeporno (čime se Heidegger u određenom trenutku pokazao stručno i politički nezreo), kao što je i činjenica da su se za njegova rektorata na sveučilištima zbivali svakakvi ustašluci, isto tako treba ukazati na to da je njegova uloga u cijeloj toj igri bila kako slabo napisana, tako i slabo odigrana, te ni u jednom trenutku on sam nije igrao glavnu ulogu. Pomalo nespretno ušavši u splet okolnosti kojima nije dorastao, učinio je istu taktičku pogrešku kao i Hegel, koji je vidjevši Napoleona kako maršira kroz grad nakon pobjede pomislio kako vidi svjetski duh na konju. Srećom je od jeftina politikantstva ipak vrednija Heideggerova filozofija i njegova predavanja koja su (kako kaže pomalo prepotentno) bila »monolog bitnoga mišljenja sa samim sobom«. A ako zatamnimo ili uklonimo ideološka mjesta u tekstu, ipak ostaje onaj istinski i za samu stvar univerziteta nužan zahtjev — znanje mora biti »ono pravo i najviše, u čemu se sabire bit univerziteta«.

Tonči Valentić