Male nevolje s imenom

Uz izložbu Goranke Vrus-Murtić

Slika V, 1998.

Da je darovitost srećom dugotrajna popudbina bez koje umjetnik ne može, dokazuje i slučaj Goranke Vrus-Murtić. Ali za tako darovitu osobu s toliko slikarskih moći i iskustva govor o darovitosti moguće pripada pomalo onoj lošoj usluzi koja hvaljeno i kori i hvali — koja svaku pohvalu ostavlja s trpkim okusom u ustima i riječima. Jer gledajući posljednju izložbu u Galeriji Josip Račić, tih nekoliko slika velikoga formata, pitamo se još jednom: Zašto je tako rijetko ta umjetnica dolazila u izložbene prigode? Zašto je tako, gotovo na kapaljku, ukazivala na svoje potencije i energije koje su bile sve prije nego malešne? Zašto snažna gesta i uvjerljiva forma nisu dobile veće i važnije mjesto u većim prostorima i svijesti sredine? Jer tih desetak samostalnih izložbi u manjim prostorima nije stajala u dobrim omjerima s velikim moćima i mogućnostima stvorenoga, a još manje potencijalnoga svijeta.

Premda krivicu treba tražiti na obje strane, nju ipak pronalazimo u sredini prebrzih znanja, spremnih odgovora, površnih interesa po kojima je moguće i drugi dio njezina prezimena zazvonio poznato i prepoznato te je naposljetku pokrio malešno znanje i lijenost samozadovoljne sredine koja voli površnost, kojoj je sve unaprijed jasno i u kojoj je — kako kaže Matoš — blamaža samoo talent. U bespuća hrvatske likovne zbiljnosti ime je s lakoćom povuklo i sud.

A primjerice uočiti uvjerljivost nekog pristupa slici, strpljivo elaborirati Gorankine najbolje moći i dobre snage bila je posve rijetka i još više propuštena prilika. I da ne znamo ništa o umjetnici, samo na temelju ove izložbe zaključujemo o potentnosti jednog svijeta i stvaralački moćna bića koje kao da je u svojem slikarskom i umjetničkom životu vozilo pod ručnom, samo sebe kočeći, dozirajući, reducirajući umjesto da hrabrije zakorači u prostor u kojemu se moglo suvereno u širini i dubini snalaziti. To je poetika koja zna za draž pojedinosti (neka starija djela) ali i za sintezu moćnih velikih oblika danih neposredno u spontanosti geste i kultiviranoj sirovosti poteza koji zrači neposrednošću, uvjerljivošću i dinamizmom tragova snažne uvjerljivosti i tvorbe oblika.

Slučaj ove slikarice navodi na razmišljanje o umjetnom disanju umjesto disanju punim plućima, o pristojnosti izlaganja (reda radi) kako se, eto, ne bi palo u zaborav. Za slikara takvih moći, snažne gestike i tolike sugestivnosti i uvjerljivosti, za onoga koji ima moć sinteze, ali i toliko poetske tankoćutnosti, to je bila bolna redukcija na krivom mjestu, na kojemu su obzir i pomanjkanje hrabrosti stvarali usko grlo kroz koje punoća kumuliranih energija nije uspijevala doći do pune slobode, zdrava prkosa i stanovita ignoriranja sredine koja uvijek voli moralizirati.

Moguće je da ovim riječima izazovemo nelagodu ili neslaganje i da se privatnost pitanja ne smatra najboljom podlogom za ozbiljniju raspru. Problem je za mene ipak malo općenitiji i temeljitiji. Jer kao da ste svakom Gorankinom izložbom i njezinim pojavljivanjem u javnosti zapovjedili (njezinoj) širokoj i moćnoj rijeci da bude maleni potočić i da se tada zekoslavi kritike rastrče i izgube u površnim igrama u kojima je dovoljno čuti nečije ime. A kako su odgovori uvijek unaprijed spremni, sve je na žalostan način jasno i prejasno; živimo malo u zluradoj, a mnogo više u nepažljivoj kulturi. A što se tiče kritike, ona ovdje niti je komu pomogla, niti je komu bitno odmogla, a ponajmanje je nekoga odgojila (npr. publiku). Ona je sebi dovoljna i dakako važnija od svega stvorenoga. To je njezina središnja beznačajnost i praznina njezine neodgovornosti, eskluzivnosti i beskrajne lakoće analize koja je ovdje vapila za pravdom pažljivih očiju po kojima uz najveću slobodu, i igru vidimo i obvezu slikarske jednostavnosti koja je zapravo slikarska kultura u kojoj se potencija podudara i poistovjećuje s formom. Ovdje se zapovijeda materiji i potezu da stvori bića u kojima ima i harmonične smirenosti, ali i neposrednosti, poteza nužnosti, ali i njegovane kretnje. Naposljetku, nevolja s imenom uopće nije važna. Što se djela tiče, ono je po svojim najboljim i brojnim osobinama bilo i ostalo na visini. Na nama je da to jednom kažemo. Na umjetnici je da bude odrješitija, ambicioznija i upornija.

Ive Šimat Banov