Lektorski stalež

Vjerujem da pisci i publicisti koji objavljuju pretežno na hrvatskome prikupe u svom radnom vijeku više negativnih iskustava s lekturama vlastitih tekstova nego njihovi kolege iz inozemnih sredina. Zajednički nazivnik tih iskustava mogao bi se, možda, odrediti ovako: lektoriranje u Hrvatskoj uvijek je bilo kampanja, a ne ono što bi moralo biti, tj. stručna pomoć autorima u pitanjima pravopisa. Kao u svakoj kampanji, onaj koji je provodi nadređen je njezinu objektu, što lektorima osigurava nadmoć nad autorima i daje čistu savjest njihovim zahvatima u tuđe tekstove.

Više je razloga djelovalo na to da se lektoriranje u nas pretvori u razmjerno strog oblik javnoga nadzora nad načinom na koji pojedinci oblikuju svoje iskaze u kanalima društvene komunikacije. Jedan je od njih taj što je u nas i književni jezik svojevrsna kampanja. Otkako su u Hrvata nastali uvjeti za jezičnu politiku u nacionalnim, a ne samo regionalnim okvirima, pri donošenju odluka o važnim jezičnim pitanjima (na primjer, o izboru dijalektalne podloge za književni jezik, o pravopisnim strategijama) veću je ulogu imao politički i ideološki voluntarizam nego pisano nasljeđe i rutine govornoga kolektiva. Stoga su se u našem jezičnom razvoju od ilirizma do danas više puta dogodile promjene i preorijentacije koje su unosile nesigurnost među ljude od pera, smanjivale njihovu jezičnu kompetenciju i, obratno, povećavale potrebu za lektorskim savjetima i savjetodavcima.

Slabljenju autorske pozicije i proporcionalnu jačanju lektorske išao je na ruku i sociolingvistički status govora što su ga ilirci položili u temelje književnom jeziku: izbor novoštokavske ijekavice preko noći je od većih hrvatskih gradova (Zagreb, Split, Rijeka) i cijelih regija načinio jezičnu periferiju. Nastala je jezična situacija u kojoj se maksimum jezične kompetencije priznaje nepismenu agrarnom stanovništvu, a gradski je čovjek natjeran da piše gramatike i sastavlja rječnike prema usmenoj narodnoj pjesmi.

Problematične su, iz današnje perspektive, i politike koje su stajale iza odluka o jeziku, jer su uvijek bile nedemokratke. Kad ih je donosila nacionalna opozicijska manjina (kao u ilirsko doba), bivale su praćene rodoljubivim ucjenama, mesijanskim zavještenjima i pozivima na nacionalno okupljanje, a kad su dogovarane i provođene odozgo, zajedno s njima išle su otvorene ili pritajene prijetnje. Prijetnje su kadšto (kao u NDH) mogle prijeći i u djelo, ali i diskurs kojim su jezičnopolitički ukazi bili praćeni u prvim godinama nove hrvatske države zvučao je nelagodno i u najmanju je ruku dovodio u pitanje deklarativnu demokratičnost režima i njegove kulturne politike.

Spomenute specifičnosti hrvatske jezične politike davale su predvodničkim ili vladajućim elitama poticaj da se prema ponašanju govornoga kolektiva odnose normativistički, a kao instrument njihova normativizma postupno se formirao lektorski stalež posebna mentaliteta, u kojem se, već prema prilikama, izmjenjuju ili dopunjuju osjećaj nadmoći zajamčen posjedovanjem političkoga zaleđa i nacionalni mesijanizam.

Zoran Kravar