Lektorska je tuga pregolema

Najveća je i najčešća boljka naših lektora — mehaničko obavljanje svoga posla. Mnogi od njih kao da uopće ne razmišljaju o onome što čitaju i lektoriraju, nego automatski ispravljaju uočene pravopisne i eventualno gramatičke pogreške. I, naravno, pogotovo u ovih posljednjih desetak godina, revno progone »srbizme«, ili one riječi koje oni smatraju »srbizmima«. Tu im je od velike pomoći Brodnjakov Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, koji je nedvojbeno nanio mnogo više štete nego koristi našim nesigurnim i zbunjenim lektorima, pa i općenito našoj kulturnoj javnosti

Priznajem da sam s lektorima ratovao od sama početka svoje prevodilačke, pa i uredničke karijere. I da sam o prevođenju, lektoriranju i jeziku najviše naučio od svoga prvog urednika, književnika Jakše Kušana, izvanrednog znalca hrvatskoga književnog jezika.

On je, uostalom, sâm lektorirao i redigirao gotovo sve knjige koje je uredio u svojoj dugogodišnjoj karijeri u Matici hrvatskoj. A uredio je, između ostaloga, Izabrana djela Lava Tolstoja, F. M. Dostojevskoga, I. S. Turgenjeva, N. V. Gogolja, Marka Twaina i djela mnogih drugih pisaca. Godinama je uređivao i »Zabavnu biblioteku« Matice hrvatske.

Kad sam 1969. godine postao urednik u »Znanju«, prihvatio sam Kušanovo načelo da sâm lektoriram i priređujem za tisak većinu rukopisa (originala i prijevoda) koje sam nakanio izdati. Međutim, kao urednik tih djela, nisam se htio potpisivati i kao njihov lektor. Držao sam da u urednički posao u izdavačkoj kući spadaju i lektura i redaktura.

Tako je došlo i do nesporazuma prije nekoliko godina, kad me u »Hrvatskom slovu« »prozvao« jezikoslovac Stjepan Babić kao lektora nekih Araličinih novijih knjiga. Čudio se Babić što sam naveden kao lektor samo u nekim Araličinim knjigama, a prije toga, dok sam bio urednik u »Znanju«, nigdje se nisam službeno pojavljivao u toj ulozi. Nisam htio odgovarati Babiću (koji se već proslavio borbom protiv institucije lektora u nas, iako je i sâm, koliko znam, počeo svoju karijeru kao lektor, i to, ako se ne varam, u »Borbi«) na taj tekst, pa to činim tek sada, naknadno. Dakle, neka se zna (iako se Babić i svatko drugi mogao tomu i sam domisliti) da sam sve Araličine knjige koje sam u »Znanju« potpisivao kao urednik, i sâm lektorirao. I ne samo Araličine nego i Pavličićeve, Majdakove, Tribusonove, Kaporove i gotovo svih ostalih pisaca u HIT-u, ITD-u, Evergrinu i u pojedinim kompletima izabranih djela. I ne samo naših pisaca nego i većinu prevedenih djela u tim bibliotekama. Gdje god nije u tim knjigama izričito naveden lektor, lektor sam bio ja. To isto vrijedi i za knjige koje sam uredio izvan »Znanja«, u »Mladosti« (biblioteka »Alfa i omega«), u »Otokaru Keršovaniju« (»Zlatni paun«) i u »Algoritmu« (»Z. C. vam predstavlja«).

Priznajem da sam i od nekih lektora ponešto naučio. Nitko nikad ne zna sve. Neću ovdje navoditi njihova imena jer ih je bilo mnogo, ali je, na žalost, još više bilo onih koji su me nervirali svojim rigidnim i ignorantskim stavom, pa i neznanjem.

Najveća je i najčešća boljka naših lektora — mehaničko obavljanje svoga posla. Mnogi od njih kao da uopće ne razmišljaju o onome što čitaju i lektoriraju, nego automatski ispravljaju uočene pravopisne i eventualno gramatičke pogreške. I, naravno, pogotovo u ovih posljednjih desetak godina, revno progone »srbizme«, ili one riječi koje oni smatraju »srbizmima«. Tu im je od velike pomoći Brodnjakov Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, koji je nedvojbeno nanio mnogo više štete nego koristi našim nesigurnim i zbunjenim lektorima, pa i općenito našoj kulturnoj javnosti.

Umjesto da se u praksi bore protiv katastrofalnog utjecaja stranih jezika (što imamo mahom zahvaliti lošim prijevodima književnih i inih djela), umjesto da progone nakaradne jezične konstrukcije kao što su »za očekivati je«, pogrešne oblike futura tipa »biti će« i »imati će« (što sve više prevladava i u govoru naših najistaknutijih političara), uporaba futura I. umjesto futura II. u zavisnim rečenicama (»doći ću ako neće padati kiša«), pogrešno sklanjanje imenica »vrata« i »usta« (»vratiju« i »ustiju«), nametanje nepostojeće riječi »svo« umjesto »sve«, neprirodna deklinacija imenica iza brojeva (»u četirma državama« umjesto »u četiri države« — još samo čekam kad će se naslov Dickensova romana Priča o dva grada u nas pretvoriti u Priču o dvama gradovima) itd. — naši lektori budno paze da im slučajno ne promakne nijedna »sumnjiva« riječ istočnjačkog porijekla. Pa i ne samo istočnjačkog.

U tu skrb naime spada i zaziranje od svih riječi stranog porijekla, baš kao da ijedan jezik na svijetu može bez tuđica! I koje su to uopće »čiste« hrvatske riječi, koje ne potječu iz drugih jezika, ili su im bar srodne? U posljednje vrijeme potiskuje se, recimo, jasna i precizna riječ »budžet« u korist mutnog, višeznačnog pojma »proračun«. Ili se na račun riječi »stimulans« opterećuje značenje imenice »poticaj«, koja je, naravno, sama po sebi dobra. Ili se, umjesto »klasifikacijskih ispita« forsiraju »razredbeni ispiti« itd.

Često se u pojedinim nakladničkim kućama moram boriti za integralnost svojih prijevoda. Obično se tada pozivam na svoje dugogodišnje uredničko, prevoditeljsko, pa i lektorsko iskustvo. Ipak, ponekad mi lektori samovoljno diraju u tekst samo zato što im neka moja jezična rješenja ili navade nisu po volji, što se ne slažu s njihovim jezičnim osjećajem.

Još je gore kad to ne rade profesionalni lektori nego — korektori! Neki današnji nakladnici i nemaju stalnih lektora nego dopuštaju svojim korektorima da se petljaju u tuđi posao. A to znači da nemilosrdno mijenjaju riječi koje su im nepoznate ili neobične, a da se ponajčešće ne potrude ni zaviriti u rječnike. Reklo bi se da su takvi uzurpatori uvjereni da sve ono što oni osobno ne poznaju i ne rabe u govoru treba »prevesti« na svakom razumljivi, svakodnevni jezik. A to je, priznat ćete, osiromašivanje i uškopljivanje književnog jezika.

Ne slažem se s prof. Babićem da nam lektori ne trebaju. Trebaju nam jer nismo osobito pismen narod. Kako bi nam izgledale novine kad u njima ne bi bilo lektora? (I ovako nam, što se toga tiče, ne izgledaju bogzna kako.) Pa i u izdavanju knjiga mislim da ne možemo bez lektora. Imamo, na žalost, podosta polupismenih autora. Međutim, lektori bi u svom radu morali biti znatno tolerantniji i širokogrudniji. Morali bi voditi više računa o autorskoj individualnosti i osobitosti. A korektori neka rade svoj posao!

Zlatko Crnković