Lektorov križ

Teoretski promatrano, lektorima, razapetima između želje da tekst učine razumljivim i da ga smjeste u kalup koji nije ni autorov, ni čitaočev, niti pripada samom lektoru, ne bi bilo teško pomoći. Dogovorimo se da onaj tko, recimo, ne zna u pismu razlikovati č i ć, ili ne pozna pravila o upotrebi velikih slova, ili onaj u čijim se rečenicama subjekti nikako ne slažu s predikatima, da taj doista ne može završiti osnovnu školu, pa čak ni fakultet; dovršimo bar jedan ciklus standardizacije jezika i sastavimo neophodne elementarne jezične priručnike

Tko je god ikada samo privirio bilo u koju redakciju zna da je teško zamisliti nezahvalniji posao od lektorova. Njegove teškoće proizlaze, s jedne strane, iz općenito niske razine pismenosti naših autora (u najširem smislu te riječi, od sastavljača pisama čitalaca do profesionalnih književnika i sveučilišnih profesora), a s druge su strane uvjetovane time što lektorima nedostaju temeljna oruđa s pomoću kojih bi mogli obavljati svoj posao: siguran i pouzdan pravopisni priručnik umjesto trenutne višestruke »konkurencije« raznih normi, prava normativna gramatika i — prije svega — normativni rječnik standardnog jezika, a da ne spominjemo niz drugih pomagala, od rječnika kratica do rječnika geografskih naziva, na primjer. Svemu tome treba pridodati i činjenicu da se lektori nerijetko smatraju (u oba značenja ove sintagme, dakle i u autopercepciji i u percepciji drugih) vojnicima u prvim redovima ideoloških i političkih bitaka koje se vode u domeni jezika, tako da njihov zadatak nije samo usklađivanje teksta s nekom normom nego i, unutar mogućnosti što ih norma pruža, njegovo prilagođivanje nekom zamišljenom simboličkom »idealu« jezika, koji s njegovom komunikacijskom efikasnošću obično nema odviše veze.

Teoretski promatrano, lektorima, razapetima između želje da tekst učine razumljivim i da ga smjeste u kalup koji nije ni autorov, ni čitaočev, niti pripada samom lektoru, ne bi bilo teško pomoći. Dogovorimo se da onaj tko, recimo, ne zna u pismu razlikovati č i ć, ili ne pozna pravila o upotrebi velikih slova, ili onaj u čijim se rečenicama subjekti nikako ne slažu s predikatima, da taj doista ne može završiti osnovnu školu, pa čak ni fakultet; dovršimo bar jedan ciklus standardizacije jezika i sastavimo neophodne elementarne jezične priručnike; oslobodimo, napokon, lektore — koliko je to moguće — ideoloških i političkih pritisaka i od boraca za idealni jezik pretvorimo ih u mirnodopske pomoćnike uspostavljanja komunikacijskih veza s pomoću jezika.

Ako bi u teoriji sve to bilo i moguće, u praksi se, dakako, takav pristup ukazuje kao čista iluzija: u našoj je realnosti gotovo nezamislivo da bi jezična politika, kao dio opće politike, dopustila smanjivanje ideoloških tenzija u području jezika, jer one nerijetko omogućuju da se prikriju napetosti u drugim domenama. Nedovršenost norme i mogućnost njezinih različitih tumačenja upravo odgovara ovim procesima ideologizacije jezika, a dokle je god norma nesigurna, u našim uvjetima ni razina pismenosti ne može biti visoka.

Ipak, u nekim jako optimističkim vizijama smjeli bismo zamisliti i to da se ispune makar neki od uvjeta olakšanja lektorskog posla. No — ma koliko to paradoksalno zvučalo — tek bi tada postala posve jasnom uzaludnost naših sadašnjih načina promišljanja ne samo uloge lektora nego i procesa jezične standardizacije, pa i funkcije jezične norme uopće. Naime, ti su načini u osnovi retrogradni i u domeni jezika teže za tim da uspostave, obnove ili dosegnu standardizacijske sheme 19. stoljeća, unutar kojih jezična norma služi za to da uspostavi simbolički i komunikacijski prostor koji se podudara s granicama građanske države-nacije.

Da je ta shema danas potpuno zastarjela, lako se može uvjeriti svatko tko pogleda na ekran kompjutora: ne mislim pri tome na »sudjelovanje« kompjutorskih programa u transformaciji postojećih normi (u dijeljenju riječi na slogove na kraju retka ili u nametanju oblika bilježaka uz tekst, na primjer) nego na dubinske promjene koje zahvaćaju kompjutorske tekstove. Te se promjene iskazuju i kao dokidanje linearnog karaktera teksta, i kao višestruko povezivanje različitih tekstova, i kao unošenje brojnih neverbalnih znakova u samu strukturu jezičnih poruka, i — za ovu temu najinteresantnije — kao potpuno nov odnos prema samom jeziku: u internetskim »brbljaonicama« i u elektronskoj pošti konstituiraju se nove jezične, uglavnom implicitne, norme s promjenljivim komunikacijskim i simboličkim dosezima, a komunikacijske zajednice u kojima one nastaju i same su, u svojim stalnim interakcijama, promjenljive i bitno su drugačijeg karaktera od zamišljene države-nacije.

Na ovaj izazov novih jezičnih upotreba lingvistička teorija i jezičnopolitička praksa nigdje još nemaju jasnog odgovora, ali u mnogim su sredinama o njemu počele razmišljati. Kod nas se takvi počeci i ne naslućuju. Kad bi se jezična norma i procesi standardizacije doista počeli promišljati na nov način, veliko je pitanje kakvo bi mjesto u tom slučaju imali lektori. Dotad, a to — bojim se — za nas znači ad Kalendas Graecas, i autori i lektori i čitaoci i dalje će nositi svoj jezični križ. Jer — ne treba to zaboraviti — na križu nije nikad razapet jezik nego na njemu visi čovjek koji jezik upotrebljava.

Dubravko Škiljan