Lektoriranje i jezična kultura

S lektorima i lektoriranjem imam dosta dugo iskustvo, a ě sHm sam relativno mnogo lektorirao, pa neće biti loše kažem li štogod o svojim dosadanjim iskustvima i o sadanjem trenutku naše jezične kulture. Prije svega, rekao bih da se lektoriranje ne može i ne smije generalno osuđivati te misliti kako je ono znak opće nepismenosti. To jamačno nije istina. Primijetio sam da se i najvećim znalcima događaju jezične i pravopisne greške, ali uzrok, razumije se, nije u neznanju. Često stvaranje znanstvenoga priloga i pisanje tako iscrpi autora da im se potkradu propusti. Primijetio sam i na svome primjeru da su pogreške u pismenosti relativno najveće i najbrojnije kad se radi o osobito teškoj problematici, kad se uglavnom sve snage ulažu u rješavanje znanstvenih pitanja, pa se onda i u jednostavnim pitanjima pismenosti lako griješi. Dakle, pažljivo lektoriranje, uredničko ili lektorsko, uvijek je korisno.

Međutim, lektori nerijetko kvare tekst koji čitaju. Ispričat ću jedan primjer. Godine 1995. napisao sam za Školsku knjigu, za ediciju Ključ za književno djelo, prilog Ognji i rože Ivana Gorana Kovačića. Tu sam spomenuo i dva Goranova prepjeva koje neki priređivači uvrštavaju u spomenutu zbirku, drugi ih izostavljaju. Rekao sam to na ovaj način: »Priređivači Goranovih djela ne slažu se sasvim glede tih pjesama, pa ih jedni uvrštavaju u zbirku, drugi ih ispuštaju«. Lektorskim intervencijama (lektorica Anđelka Dalbello) sasvim je izmijenjeno u posve, a iza glede dodana je riječ vrijednosti. Time je, naravno, izvršena promjena u značenju, jer su priređivački postupci utemeljeni na činjenici da nije riječ o Goranovim pjesmama, odnosno na činjenici da ih je autor uvrstio u zbirku, ne na činjenici kakvoće tih pjesama. To je ono što lektor nikad ne bi smio raditi, tj. nikad ne bi smio mijenjanjem teksta promijeniti značenje. U objavljenoj knjizi lektorske su intervencije bile izrazito prečeste. Sigurno je da lektorima može biti neugodno kada dobiju na ispravljanje besprijekoran tekst, pa zapravo nemaju posla, ali je mnogo bolje i da ne mijenjaju sasvim u posve (ili obrnuto) i tomu slično. Dakle, lektorska su iživljavanja nad dobro pisanim tekstovima vrlo štetna. To može vrijedjeti i za slučajeve kada recenzenti neopravdano traže radikalne lektorske utjecaje na konačni tekst.

Sasvim je očito da je tijekom trajanja Jugoslavije bilo mnogo loših lektorskih zahvata, ali je još očitije da su lektori tada stekli vrlo znatne zasluge, tj. da su značajke hrvatskoga književnoga jezika čuvane i zahvaljujući njihovu radu. Nerijetko je taj rad praćen i velikim teškoćama, sjetimo se samo primjera urednika Službenog lista SFRJ na hrvatskom književnom jeziku Blaška Grce, koji je zbog postupaka kao što je promjena sistema planiranja u sustav planiranja 1976. izgubio u Beogradu posao. Kako je općenito poznato, zbog porabe pojedinih riječi znatan je broj Hrvata osuđivan i na zatvorske kazne.

Nevolje oko hrvatskoga jezika nastavljene su i posljednjih deset godina, jedino što su i nevolje i uvjeti djelovanja jako izmijenjeni. Prije je bila aktualna bitka za očuvanje hrvatskih jezičnih značajki i hrvatskoga imena jezika, sada je nastupila prilično nesređena situacija u kojoj su plodovi rada bili osjetno manji no što se očekivalo. Nezadovoljstvo vlada na sve strane, i među onima što od znanstvenika očekuju znatne rezultate, i među znanstvenicima koji su nezadovoljni razinom znanja hrvatskoga jezika u školama i uopće u društvu. Međutim, objašnjenje stanja je prilično jednostavno. Recimo, dobar student završi fakultet i posreći mu se da nađe posao u struci. Kako on živi i kakva su mu primanja? Živi skromno i primanja su mu često manja od primanja onih što nisu pošli na fakultet, a uz to mu je radni staž počeo teći mnogo kasnije nego da nije studirao. Ako je slučajno bio izvrstan student i ako postane asistentom, problemi su mu još veći, zahtjevi izuzetno veliki a primanja mala. Situacija je još jasnija ako pogledamo kako je, recimo, osobito dobru stručnjaku za elektrotehniku ili strojarstvo. Ako je bio najbolji student, poći će putem sveučilišne karijere i dugo neće riješiti stambeno pitanje, ako je bio loš i slabo sposoban student, sutra će postati direktorom poduzeća i odmah će dobiti stan. U jednu riječ, prije četiri ili pet desetljeća pismenost je bila na stanovitoj cijeni, a danas je sve organizirano tako da se ona malo cijeni (»Zašto bi učio hrvatski kad ga znaš?«), pa onda ne začuđuje zaključak »da Hrvate ne zanima hrvatski jezik, nego skandali o hrvatskome jeziku« kako to kaže uredništvo Jezika. Ne čudi ni to da ih materinski jezik ne zanima mnogo. Pogledajmo koliko ima zainteresiranih za nogomet, tenis ili za političke funkcije. Razumije se samo po sebi da situaciju treba mijenjati i brzo i u osjetnoj mjeri.

Josip Lisac