Kultura je ispred stranačkih fanfara

Kultura je ispred stranačkih fanfara

U mnogim stavovima trebali bismo se riješiti taloga provincijalizma. Time nas je opteretila desetogodišnja vladavina mitologije i kiča te jednog iracionalnog pristupa kulturi, obrazovanju i svjetonazoru uopće

Zdravko Jelenović spada među malobrojne hrvatske pedagoške radnike koji su u stručnom »curriculumu« uspjeli djelovati na gotovo svim pedagoškim područjima: od profesora na svim školskim razinama (od osnovne škole do fakulteta) do andragoškog rada i znanstvenih uvida iz metodike nastave književnosti. Od 1985. do 1997. predavač je i lektor hrvatskoga jezika u Lyonu i Tübingenu te nastavnik u dopunskoj školi za djecu naših migranata. Od 1994. iznimno kritički istupa prema pojavama u hrvatskom školstvu, osobito u izvandomovinskoj nastavi, što ga svrstava među prve kritičare pogrešne prosvjetne politike bivše vlasti. Posljedica toga hrabrog angažmana brojni su uspjeli tekstovi u Novom listu, ali i stavljanje »na led« nakon povratka u domovinu s posljedicom trogodišnje egzistencijalne nesigurnosti. Zbog osobnoga stava te dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske nije pripadnik ni jednog od »klanova« na hrvatskoj kulturnoj ili prosvjetnoj sceni.

Kako biste saželi inozemna iskustva u društvenoj percepciji kulture i obrazovanja. Što je od toga moguće primijeniti i u našim prilikama?

— To je opće pitanje a u odgovoru moram misliti na svako od svojih današnjih radnih područja posebno. Općenito gledano u mnogim stavovima mi bismo se trebali riješiti taloga provincijalizma. Time nas je opteretila desetogodišnja vladavina mitologije i kiča te jednog iracionalnog pristupa kulturi, obrazovanju i svjetonazoru uopće. To vrijeme je ostavilo tragova pogotovo u generaciji koja se u to vrijeme formirala. Desetogodišnjak s početka rata danas je dvadesetogodišnjak. Na njegov odgoj nije moglo ne utjecati sve to što smo prozvali državotvorstvom u negativnom smislu: od selekcije literarnih radova, selekcije priručnika i udžbenika do grozomornih filmova, kazališnih predstava, kič kulture svih mogućih provenijencija i izvora. Problem čišćenja zamućene pozicije puno je teži nego graditi »ab ovo« što smo mogli, jer smo devedesete imali čistu polaznu osnovu. Nas je devedesete svijet priznao i afirmirao najviše zahvaljujući našem kulturološkom legitimitetu. Priznali su nas kao dio civilizacijskoga korpusa koji je zaslužio respekt, koji je dio te europske baštine i za koji se bilo vrijedno založiti. Po mojem mišljenju to nas je spasilo prije nego stranačke fanfare. Da smo tada krenuli pravim putem, podržani od naklone Europe, mi bismo danas bili daleko.

I osobno sam se uvjerio o tome na recepciji njemačke intelektualne elite s kojom sam radio. Do 1992. prilazili su nam i pitali kako mogu pomoći, nakon bosanske avanture i grabeža nomenklature koja je otimala sve do čega je došla, ti su nakloni ljudi počeli govoriti: ako vam je potrebna materijalna pomoć, obratite se svojim novim bogatašima. Uz to, Bosnu nam nisu mogli oprostiti, jer smo se od žrtve latentno štićene od te Europe preobrazili u agresora, što ta Europa nije mogla shvatiti. Kao ni mi koji smo mislili drugačije od onih koji su tu politiku generirali.

Koji su postupci kojima biste započeli odstranjivanje provincijalizma?

— U Hrvatskoj se sada počinje govoriti o tzv. revanšizmu. Dojučerašnji kreatori ovakvoga stanja pretvaraju se u anđele i novu vlast već prozivaju na odgovornosti, traže moralne kodekse i prava, a do jučer smo svi mi bili stradalnici zbog njih. Bez obzira što će ti bukači i dalje mahati baukom revanšizma, ljude koji su bili predvodnici takvih odnosa treba maknuti.

Ovih dana je aktualno pitanje HRT-a. Krenimo odatle jer je to najočitiji rudiment prošlosti. Bez obzira na smjenu vlasti, na drukčiju društvenu klimu, dok god se s ekrana ne maknu ti državotvorni »profesionalci« i njihovi trabanti u ovoj se zemlji neću osjećati spokojno i demokratski, ako baš hoćete ljudski, jer se i sam osjećam stradalnikom njihove propagande, govora mržnje i svojevrsnoga »rasizma«, neznanja, nekulture i profesionalne nepismenosti, a uime koje oni traže svoj opstanak na TV-u.

U vašim člancima u Novom listu kritički ste se odnosili prema brojnim pojavama u hrvatskom obrazovnom sustavu. Koje su temeljne stvari s kojima se niste slagali?

— Boraveći u dvije zapadnoeuropske zemlje najviše sam dakako pratio izvandomovinsko obrazovanje — od razine osnovnoga do fakultetskoga obrazovanja. Ali nisam izbivao ni iz domovinskih događanja. Sve je to bliska priča. Bio sam izvan Hrvatske od 1985, prvo u Francuskoj, onda u Njemačkoj. Tamo me i zatekla promjena vlasti. Tada smo došli na svoje i mogli lako ostvariti depolitizaciju škole, kako nam djeca, osobito ona u inozemstvu, ne bi materinski jezik učila napamet biflajući ideološke nebuloze. Dogodilo se, međutim, to da sam u Stuttgartu, nakon tih promjena, prisustvovao prvoj priredbi koju je organizirala hrvatska dopunska škola i kada djeca jedino nisu imala titovke i marame; sve je drugo ostalo isto. Umjesto Titovih mornara, bili su hrvatski, deklamacije su bile pune djeci neprimjerenog naboja što me osupnulo. Ipak, mislio sam da je to ostatak prošlosti kojeg se nismo trenutno uspjeli osloboditi. Što je vrijeme, međutim, više odmicalo ta je devastacija bila sve veća.

Uslijedila je kadrovska čistka, pa su učitelji iz stare jugo škole, prema željama novih dužnosnika u vrhovima vlasti, trebali odmah biti vraćeni u zemlju, demisirati u kompletnom sastavu i nije se pitalo o kontinuitetu i iskustvu u stručnom smislu. Hrvatski učitelji se u najvećem dijelu nisu bavili politikanstvom, tek su malobrojni bili dirigirani. Govorili su, međutim, o svima da su udbaši. U najmanju ruku bilo je zdravije da su ti ljudi učili djecu hrvatski jezik nego da su došli neki drugi koji bi ih učili drugi jezik. To nitko nije akceptirao kao pozitivno.

Evo moga primjera. Došao sam u Francusku, u Lyon, 1985. na lektorat i na prvim uskrsnim praznicima kolegica iz Ministarstva prosvjete diskretno mi je dala do znanja da ću biti pozvan na razgovor u policiju jer se navodno bavim neprijateljskim djelovanjem na tome francuskome fakultetu. To me prenerazilo, jer nisam aktivno u tom smislu ništa radio. Tada nisam znao o čemu se radi, tek mi je nakon niza godina ta kolegica rekla da se radilo o tome što sam na Fakultetu koristio priručnik Učimo hrvatski i govorio isključivo ijekavski.

Tada sam dakle bio prozivan zbog hrvatstva, preko hrvatskog udžbenika i jezika. Onda 1990. u Stuttgartu susrećem nove dužnosnike, neke me je sram i imenovati jer to ne zavređuju, koji su tamo postavljeni kao koordinatori, konzuli, predstavnici hrvatskoga Ministarstva. Govorili su: »Vi koji ste radili u prošlom režimu, prodane ste duše, udbaši koji ste poslani van jer ste bili dodvornici jugo režima«. Bivše neprijatelje promovirali su tako u nove neprijatelje. Sudbina.

Jeste li imali osobno negativna iskustva s ljudima koji su koordinirali nastavu hrvatskoga jezika u inozemstvu?

— Pa jesam. Smatram da je vrijedno da se njihova imena usput spomenu, jer nisu zanemarive figure. Prva doministrica u novoj hrvatskoj vladi za izvandomovinsko obrazovanje Rasima Kaić prvu je misiju u inozemstvu obavila tako da nas je prvo sve pozvala na red jer smo radili u jugo školi, premda je i sam pripadala režimu, štoviše bila je prosvjetna savjetnica Zajednice općina Grada Zagreba. Sve ono što je po mojem mišljenju bilo vrijedno ona je nastojala ukloniti. Ja sam njoj tada bio strukovno blizak, kolega ravan po razini stručne naobrazbe i mislio sam da će kao osoba koja poznaje situaciju procijeniti da ću biti od nekakve koristi ljudima koji su bili slabije, slabo ili za posao nastavnika hrvatskoga potpuno neobrazovani. Međutim, počeli su nas svake godine pozivati na reverifikaciju statusa ispitivanjem našeg znanja pri »ad hoc« stvorenim komisijama od nekompetentnih ljudi u Ministarstvu i pitali nas struku, što je dotada nepoznat znanstveni krimen. Mene je struku ispitivala nastavnica kemije. Tako smo djelovali pod pritiskom do kraja, jer nismo znali kada nas mogu povući.

Jedine svijetle točke ovoga hrvatskog pedagoškog martirija bile su hrvatske katoličke misije koje su tako svoju opću karitativnu funkciju usmjerile i na odgojno-obrazovne djelatnike. Polupismeni konzuli, kakvi su brojno naselili hrvatska veleposlanstva, nisu bili samo »invalidi intelektualnoga rada«, nego i kočnice na razini komunikacije između za to odgovornih domicilnih i stranih subjekata.

Kasnije je započela negativna selekcija i dolazili su ljudi kojekakvoga znanja i profila što je za djecu bilo šokantno. Ti ljudi nisu imali ni radne dozvole, ni zdravstveno osiguranje, pa su poneki da bi zaslužili za život radili koješta: od čuvanja djece do »baustele«. Neki su nastavnici dolazili u razred pošpricani od morta, a ta su djeca ujutro imali njemačkoga nastavnika koji je bio gospodin. Kakvom je, dakle, taj učenik mogao doživjeti svoju domovinu?

Vi ste često u našim razgovorima koristili svezu »izvoz kulture«. Kako je vi shvaćate?

— Postoji jedna razina službene, tzv. velike kulture koja je pronošena preko gostovanja naših profesionalnih ansambala i pojedinaca. Vjerujem kako su oni opravdali svoj umjetnički renome. U pitanju selekcije tih koji će nas predstavljati bilo je puno uvjeta, kadrovskih i sadržajnih.

Što se tiče one kulture koja je nuđena hrvatskom iseljenom korpusu ta je kultura na nižoj obrazovnoj razini nego kultura njihovih sela iz kojih su prije trideset godina odlazili u Njemačku. Sjećate li se, na primjer, aukcija slika koje su naši novi bogataši kupovali, slika sumnjive vrijednosti? Koncerata devastirane narodne glazbe njihovih predaka?

Ako tražimo uzroke možda ih i nije teško naći. Pa mi smo imali konzule, sada neke nije teško prepoznati među saborskim zastupnicima, ljude koji su bili hrvatska putujuća sramota. S kulturom i obrazovanjem nisu nikada bili u bližim dodirima i onda su se približavali laganoj kič kulturi koja im je bila jedina bliska, ili su pokušavali mega projektima nadoknaditi iluzije stvarnih deficita u svojim glavama.

Ministar kulture u nedavnom intervjuu Vijencu založio se za »afirmaciju moderniteta, a ne kulturne arheologije«, što i jest na putu otklanjanja već spomenute provincijalizacije?

— Mislim da je ta izjava nastala iz istih gorkih iskustava iz kojih i ja govorim. Mitologizacija svega što imamo i obezvređivanje svega što je nedržavotvorni moderni trend dovelo je do toga da su ljudi zasićeni kopanja po »arhelogiji naše kulture«, iako bi tu trebalo biti oprezan. Kultura je kontinuitet, i ako nema sondaže baštine, nestaje poticaja za nove poticaje. No, s tom kulturnom strategijom svakako bih se u globalu mogao suglasiti.

Upravo bi vaša dva područja trebala biti poticajna u preobrazbi hrvatskoga društva u suvremeno civilno društvo, oslobođeno turorstva držve, »državotvornosti« i autoriteta od njih uspostavljenih. Dolazimo do naizgled proturječne situacije da iz Predsjednikova Ureda možete utjecati na društveno oslobođenje od sveprisutne države.

— Fenomen je složen i pitanje je slojevito. Kao pojedinac ne bih mogao mnogo učiniti da ne računam na suradnju drugih subjekata koji korespondiraju s ovim pitanjima. Uspostavljam kontakte s ministrima s kojima ću surađivati i pokušat ću da taj sklad osuvremenjavanja Hrvatske »i moja kaplja pomogne tkati«.

Tom problemu najbolje pomažemo ako o kulturi i prosvjeti više ne odlučujemo na jednom mjestu i ako o tome ne odlučuje politika. Umjetnost treba dati umjetnicima, kulturu kulturnjacima. Te djelatnosti treba decentralizirati. Europska iskustva su takva da bi bilo nepojmljivo da metropola odlučuje o kakvom kazalištu u provinciji jer ono ima specifičnost upravo po svojoj lokalnosti. Kultura je autohtona sama po sebi, s obzirom da je proizvod duha ljudi koji je negdje stvaraju. Tu arbitriranja s vrha sigurno ne treba. Iako ima, posve razumljivo, i projekata od državnog, odnosno nacionalnog značenja, ali to je poseban segment ove cjeline.

Znači ravnatelji kazališta ili direktori muzeja ne trebaju dolaziti kod vas po posao i zagovor?

— Ni slučajno. Ja ću dolaziti kod njih po savjete i iskustva. Samo tako možemo isplivati.

Pitanje kao sustručnjaku i članu novoga političkoga establishmenta: kakvim će jezikom govoriti novo hrvatsko dužnosništvo?

— Hrvatski standardni jezik artikuliran u normativnim knjigama sve je do pojave novokomponiranih lingvista bio dovoljno nedvojben i jasan. Prijašnjih godina u inozemstvu našao sam se u paradoksalnoj situaciji da su me npr. priučeni radnici, politički eksponirani, ispravljali kada sam rekao da sam negdje prisutan. Rekli bi: ne to nije hrvatski, treba reći nazočan. Ta jeftina aparatura kojom se dokazivalo hrvatstvo meni je pomalo karikaturalna i smiješna.

Predsjednika Mesić većina građana doživljava kao političara senzibilnijeg za druga područja društvenoga života, no za kulturu i prosvjetu. Je li takvom predodžbom javnost u zabludi i hoćete li u Predsjedniku imati pozornog sugovornika u rješavanju problema na područjima za koje ste imenovani savjetnikom?

— Počeo bih od jedne općenitije konstatacije. Čudi me i zabrinjava to što dio ljudi jednu krasnu vrlinu nastoji pretvoriti u manu. Žovijalan duh kojim zrači predsjednik Mesić i kojim se razlikuje od predsjednika-mumije kakve smo imali, tu vrlinu, pogotovo sklonost za šalu, neki su pretvarali u manu nazivajući to neozbiljnošću. Ja polazim od pretpostavke da mediokritet nema duha, da bi čovjek bio uistinu duhovit treba prije svega biti inteligentan. Mesić toga ima u izobilju. Neki su često okamenjenim licem bili kvaziautoritetima bez pokrića. Čovjek koji svoju duhovitost šalje masama, koji korespondira s njima. To znači da je receptivan i otvoren. Nastupi i za predizborne kampanje pokazuju da je Mesić širok, da je njegova slojevita komunikativnost znanje u društvenoj sferi takva da se ni jedan hrvatski građanin ne treba sramiti svoga predsjednika za razliku od nekih kojih smo se i te kako sramili.

Razgovarao: Nebojša Koharović