Križ lektora

Upitamo li kojega lektora kakav mu je posao, odgovorit će, nema dvojbe, da je težak. I reći će istinu. Mučna je ta stalna sabranost nad onim što je napisao netko drugi, sabrano praćenje nečega što lektora većinom uopće ne zanima. A lektor je pri tome stalno na ispitu. Ne zna čime će već u idućoj rečenici pisac opet izazvati njegovu kompetenciju. Nikad ne zna kad će se osjetiti nesigurnim, a to je najgore što mu se može dogoditi. Ipak mu se, ako bar malo misli na pisca, upravo to stalno događa. On pak mora biti autoritet, jer ako nije to, nije ništa. To znači da sam u sebi mora raščistiti s autoritetima. Oni nisu uvijek usklađeni, znaju biti i razroki. Nije baš jasno je li mu lakše ako o tome manje ili ako o tome više zna. A svijet obično misli kako lektor radi mehanički posao. Treba samo dosljedno primjenjivati ono što upravo on dobro zna. Misao i stil može mirno prepustiti piscu. Time, misle, on nije opterećen. Ali jao njemu ako doista povjeruje u to! Na ramenima mu je teška odgovornost, još teža ako je nije potpuno svjestan. Tada će sigurno zabrazditi. Onda će pisce okretati protiv jezičnoga autoriteta, postajat će prkosni, a može mu se dogoditi i to da vrlo neugodno osjeti kako je zavisan od onoga koji postavlja lektore. Može se dakle reći: lektor nosi križ.

Upitamo li kojega pisca, ne kojega god, ne onakvoga kakav tek slučajno tu i tamo nešto napismeno sroči, nego pravoga, koji je ozbiljno zauzet za svoje pisanje, — upitamo li takvoga kako mu je s lektorima, mnogi će odgovoriti da im je teško. I ne može se reći da za takav odgovor nemaju razloga. Lektori uvijek znaju samo svoje, a za ono do čega je piscu stalo nije ih baš briga. Hoće samo izbjeći svaku jezičnu sablazan i tomu onda mnogi kruto podređuju i piščevu misao i njegov stilistički izbor. A zašto bi ono što lektor uklanja bilo baš jezično sablažnjivo, to piscu nije uvijek jasno. Treba vjerovati autoritetu i pokoravati mu se. A tu uvijek kopka neki crv, ne da sasvim potisnuti sumnju. Zašto bi taj autoritet bio baš tako autoritativan? Pisac tako ostaje u neskladu sam sa sobom, pa to ide i dotle da ne zna pravo je li lektoriran tekst još njegov. Ne zna barem je li doista potpuno njegov. Lektor je piscu tako kadikad kao trn u živome mesu. I lektor je dakle piscu križ. Križ su oni jedno drugomu.

Zato i jest naslov ovoga napisa dvoznačan. »Križ lektora« je lektorov križ, onaj koji lektor nosi. Ali on je i križ koji lektor jest, križ koji nosi pisac. Naslov je, dakako, dvoznačan još i u tome što se može čitati i kao »Križ lektorâ«, pa je to onda križ koji lektori nose ili križ koji lektori jesu piscima. To što jednina i množina tu nisu razlučene ima svoj dublji smisao jer odnos pisca i lektora nije samo pojedinačan, nego je i mnoštven. Upravo zbog te mnoštvenosti ne da se lako razmrsiti. Upuštamo se tu u nešto u čemu je teško ne zaplesti se.

Kako nije nimalo lako razmrsiti taj odnos, pokazuje i opet naš naslov. Nije mi teško zamisliti nekoga lektorski nastrojena koji već poseže za crvenom olovkom da ispravi. Tu treba, zaboga, »lektorski križ«, kakav jezični nemar! To se tako može očekivati upravo sada, kad nije davno što se razmahala ona smiješna uzbuna oko »puta svile«. Tada ih je bilo dosta koji su galamili da je samo tako dobro, da bi »svileni put«, što su lektori bili skloni tražiti, značilo 'put napravljen od svile'. I ništa tu nije koristilo što »zlatna groznica« ne znači 'groznica napravljena od zlata', što »paprena kobasica« ne znači 'kobasica napravljena od papra', ništa nije koristilo ni to što je takva zamjena genitivnoga pridjevskim izrazom gramatički ispravnija jer dosljednije integrira rečenični sklop, čini ga suvislijim od pukoga nizanja riječi, čini ga hijerarhijski istančanijim, gipkijim u primjeni gramatički zadanih mogućnosti, biranijim jer manje trivijalnim, — sve to nije koristilo ništa, pa napokon, i možda najmanje od svega, ni to što je »svileni put« u hrvatskom jeziku već uveden i potvrđen naziv, što su to već djeca učila u školi, pa tu zajamčeno ništa ne može smetati. Bilo je kao da galamdžije hoće biti loši đaci. A radilo se zapravo samo o tome što oni koji su se bunili protiv »svilenoga puta« taj naziv nisu navikli slušati i čitati, što su godinama uzgajanim nepoznavanjem otuđeni od svojega jezika. I bili su, eto, zadovoljni time. Ne valja, doduše, nikojemu pojedincu podmetati motivacije, ali u cjelini se pouzdano može reći: zauzeto su branili svoju jezičnu komociju. A koliko god nije dobro da odnos prema jeziku bude prenapregnut i neprirodan, toliko komotan odnos prema jeziku, odnos koji odbija upoznavanje i učenje, koji i ne pomišlja na traženje, zasigurno nije vredniji.

Lako je dakle zamisliti da bi lektori rado ispravili naslov ovoga napisa, mjesto »Križ lektora« tamo vidjeli »Lektorski križ«. A ja ustrajem na »Križ lektora«, ne dam ispravljati, i tako sam lektorima križ. Morat će to čitati kao naslov u Vijencu, kako god inače stvari stajale kada je riječ o »svilenom putu«. A ja ustrajem na »Križu lektora« jer mi je stalo do dvoznačnosti toga naslova. Ta dvoznačnost nije nametljiva, u tom je za mene njezina draž, ali je razgovjetnija ako se »križ lektora« ne sklopi u »lektorski križ«, nego »križ« i »lektor« ostanu jedno pored drugoga i na plošnoj površini rečenice, kako su i u njezinoj dubini, pa se razgovjetnije vidi da se različito, upravo dvoznačno, mogu složiti jedno s drugim. U »lektorski križ« to je prekriveno i kao zastrto. A da se uzme »lektorov križ«, što bi nekima vjerojatno bilo najdraže jer je najuhodanije, najbolje utrto, nestalo bi svake višeznačnosti. Bio bi to samo 'križ koji nosi lektor' i ništa više. Stoga treba tu ostati ono temeljno »križ lektora«, koje je i u »lektorski križ« uvijek prisutno, ali se tu samo podrazumijeva. A mnogim lektorima to teže ide u glavu, pa kako da oni sad nisu križ meni.

I lektor i pisac, ako će im suradnja biti plodna, moraju razmatrati, odvagivati, objašnjavati, a ne lektori presijecati ili pisci prkositi. Nije to tek sučeljenost legitimiranog autoriteta i stvaralačke slobode, nego autoritet valja da je utemeljen i razložit, a sloboda svjesna pravila što ih zadaje baština izražajnih vrijednosti, baština bez koje i nema izražaja. Ako se okreće protiv te baštine, te je razara, i sloboda je neprihvatljiva. Pili granu na kojoj sjedimo. Nećemo je takvu i odbijamo je. Ali nećemo ni lektorski autoritet koji se poziva samo na propise i nema osjetljivosti za istančanije vrijednosti jezičnoga izraza. I to valja jednako odlučno odbiti. Kako god okretali, lektorima nije lako, a nije bogme ni piscima.

Ako je tako, a tako jest, ne da se zaobići pitanje trebamo li uopće lektore. Nije tomu davno da se u nas čuo glas, u tom pitanju vrlo autoritativan, glas akademika Stjepana Babića, da lektore doista ne trebamo, da pisac mora preuzeti svu odgovornost za jezičnu dotjeranost svojega teksta i neka ono što napiše i objavi bude zrcalo njegove pismenosti. To je u načelu doista tako, ali osim načelnoga stava da lekturu ne valja nametati i da je pisac i sam odgovoran za jezičnu dotjeranost onoga što je napisao, mislim da se teško može prihvatiti. Ako se u zrcalu pokaže slaba pismenost, tko će pisca zbog toga pozvati na odgovornost? Nemamo sredine koja bi reagirala na to. Tu je nevolja. To je upravo zato tako što je u nas desetljećima uzgajano nepoznavanje vlastita jezika, pa i odgovorniji pisci bez savjeta i potpore ne mogu biti doista na visini te odgovornosti. Što bi nam napravili od jezika da ih nema tko upozoravati i upućivati? Lektor nam treba kao prijatelj i savjetnik, pa i doista kvalificiran pisac doživljuje kadikad lektorove oči kao one koje skupa s njegovima više vide. To je onda lektor pomagač i nije piscu križ. A i poučljiv pisac koji rado razmatra primjedbe razložita lektora takvomu nije križ. Ta se suradnja, istina, ne uspostavlja baš lako, ali je dostižna, tek zahtijeva i lektora i pisca koji su sigurni u se i slažu se oko autoritetâ i njihove naravi, znaju obojica da je jezična izražajnost, primjerena i stvaralačka, konačno mjerilo iznad kojega nema drugoga. A to se mjerilo ne da sapeti u nepopustljive propise. Katkada treba dopustiti čak i da se stavi »križ lektora«, dati mu i prednost, premda je »lektorski križ« samo po sebi nedvojbeno bolje, kao što je i »svileni put«. Lektor, doista kompetentan, tu će stati sad na jednu, a onda opet na drugu stranu temeljnoga gramatičkog, dakle jezičnoga propisa.

Doista nije lako biti lektor. Neki sam dan u novinskom naslovu, mislim da je bio Večernji list, pročitao da je Mirko Galić, tada već određen da stane na čelo Hrvatske radiotelevizije, dobio što se tiče izbora svojih suradnika »odriješene ruke«. Doista, moram priznati da me je to prilično žestoko zasmetalo. Ne zato što bi bilo pogrešno ili čak nedopustivo s gledišta izražajne tradicije hrvatskoga jezika. Ali ipak zasmetalo. I što bih učinio da sam kojom nesrećom lektor tih novina? Naprosto to prekrižio? Nipošto, bilo bi to nasilje nad novinarom, a on to vjerojatno ne bi razumio. Jer da razumije, ne bi bio tako napisao. Njemu su od onoga »odriješene ruke« puna usta. Nije stoga zamjeriti lektoru što je to propustio, što god da je taj pri tome doista mislio. Ali je ipak nužno toga novinara upozoriti na to koliko bi elegantnije bilo reći da su Galiću »slobodne ruke«. Elegantnije jer je jednostavnije. Manje nametljivo i zato otmjenije. Otmjenije i zato dostojanstvenije. Dostojnije nacionalne radiotelevizije i Mirka Galića, kojega su poslije pri glasovanju u Saboru poduprli i oni koji mu nisu istomišljenici. Na tome mu valja čestitati, a treba na tome čestitati i njima.

Večernji list je mogao izvijestiti i tako da objavi kako Galiću što se tiče izbora suradnika »nisu vezane ruke«. Gotovo da u takvome izražavanju ima još manje razmetanja nego je čak u suzdržljivijim »slobodnim rukama«, a i ne pretpostavlja se da su, barem u takvoj situaciji, ruke po sebi vezane dok se ne »odriješe«, nego se naprosto veli da nisu. Vezane ruke se ne prikazuju kao ishodišno stanje, dakle normalno. Traženje valjanoga jezičnog izraza doprinosi i dotjerivanju misli. Toga bi valjalo da su svjesni i lektori i pisci.

Bojim se nekako da će tko reći kako je »odriješene ruke« srpski. Bojim se jer se i meni pričinja tako nešto, kako god pouzdano znam da nije tako. Ako reknemo »odrješenje od grijeha«, to je sasvim sigurno rečeno hrvatski! No ipak, ne obazirati se na hijerarhiju jezičnih vrijednosti kakvu sam upravo pokušao ilustrirati moglo bi, tako mi se čini, biti karakteristično za atmosferu srpske jezične izražajnosti. Možda odatle taj dojam. Moglo bi se možda reći da je govoriti o Galićevim »odriješenim rukama« doduše hrvatski izraz, ali je u tom kontekstu upotrijebljen na srpsku. Jedno se tu, svakako, pokazuje vrlo jasno. Odnos hrvatske i srpske jezične izražajnosti, njihova individualizacija svake u svojoj autentičnosti, ne rješava se obilježivanjem riječi i izraza, njihovim potiskivanjem ili čak zabranjivanjem. Radi se velikim dijelom o mnogo dubljim i istančanijim slojevima osjetljivosti za vrijednosti jezičnog izraza.

Danas čitam u Večernjem listu naslov: »Britanija postaje važnim vojnim partnerom Hrvatskoj«. Lijepo zvuči, kako god nije baš lako povjerovati. Barem ne odjednom. A ipak se s takvim naslovom nikako nisam mogao primiriti. Kao da kad ga pročitam nešto ostaje visiti u zraku. Nikako ta rečenica-naslov da sjedne smireno. Nema tu, međutim, nikakve pogreške, gramatički je sklop te rečenice besprijekoran. Tek ne pokazuje dosta jasno što se u njoj zapravo priopćuje. Gramatički sklop nije ništa manje korektan u rečenici: »Britanija postaje Hrvatskoj važnim vojnim partnerom«. A ona pokazuje upravo to. O vojnom partnerstvu se radi, to je važna novost koja se priopćuje, a da se pri tome radi o Hrvatskoj to se u hrvatskim novinama i očekuje. Drukčije bi bilo da se javlja: »Hrvatski se proizvodi sada na veliko traže i u Britaniji«. Tu je sve u redu. Ono što se zapravo priopćava kao glavno stavlja se obično rečenici na kraj. Lektor bi na to trebao upozoriti novinara. Rečenice će mu, ako se toga bude držao, postati skladnije. Nije red riječi u hrvatskom tako slobodan kako se čini jer gramatika doista dopušta slobodu. Uvijek tu, međutim, uz gramatiku igra ulogu i to što je u priopćaju glavno i kazuje li se to opušteno ili se posebno naglašava. Ako se ne pazi na to, nastaje nesklad.

No lako je s piscima koji se zapliću u takve nesigurnosti. Istina, lektori upravo za takve moraju smoći mnogo tankoćutne osjetljivosti i vrlo nadmoćne kompetencije, ali od njih nam jeziku nema velike štete, tek su zapreka da se učvrsti prava sigurnost u baratanju njime. No mnogo je pisaca koji će ne trepnuvši okom i bez trunka grižnje jezične savjesti staviti »maslo kojega trošim« mjesto »maslo koje trošim«, ili »odmaram« mjesto »odmaram se«, ili »pričam« mjesto »govorim«. Za takve doista trebaju lektori. Trebaju jako. Došlo mi je da napišem »ne lektori nego jezična policija«. Ipak nisam jer znam da takva što uvijek donosi više štete nego što može biti korisno. Ali trebaju odlučni lektori, lektori koji znaju kako će zahvatiti. Ne dopuštamo da nam se s jezikom tako!

No kako god bilo, lektori nisu pravo rješenje. Trebaju dobre škole, i ispravan odnos prema nastavi materinskoga jezika u njima. Nevolja je u tome što su nam škole potkopane i razrovane, a pravi odnos prema nastavi materinskoga jezika nećemo danas lako naći niti šire u svijetu. Tek tamo su u svojem jeziku bolje učvršćeni, manje su od njega otuđeni, imaju odakle crpiti, sve ako im škole i nisu ono što bi trebale biti i što su bile. A mi, ako hoćemo na zelenu granu, moramo tražiti i iskušavati svoj put. Za sada ga je teško zacrtati bez lektorâ.

Radoslav Katičić