Koristiti, ne štetiti

Lektor, kao i urednik, autor, i svi kojima je tekst materijal i proizvod susreću se u svakodnevnom poslu s brojnim neriješenim i nerješivim pitanjima i zagonetkama koje proizlaze iz konkretnih tekstova što mu dospijevaju u ruke.

Grubo ih možemo podijeliti na probleme objektivne i subjektivne naravi. Najobjektivniji i stoga trajan, suvremenski i neizbježiv je onaj koji proistječe iz naravi građe s kojom lektor radi — jezika. To čudovište s najmanje dva lica zakonitosti na kojima počiva i zahvaljujući kojima preživljava zasniva na dvama suprotstavljenim načelima i izvorištima: suvremenom životu, što ga stalno teži mijenjati i prilagođavati sebi, i pravilima vlastite strukture zahvaljujući kojoj jest ono što jest i zahvaljujući kojoj može funkcionirati, odnosno omogućiti komunikaciju. Nove činjenice životne građe katkada se jednostavno i udobno uklapaju u strukturu, ali ponekad to odbijaju učiniti. Lektor, stari jezični konzervativac i borac na predziđu pismenosti tu daje sve od sebe, uvijek, dakako, na strani strukture i njoj na pomoć. Katkada u toj borbi uspijeva pa Avenija Vukovar biva prekrštena u Vukovarsku (ma koliko u trenutku nadijevanja prvoga imena životna činjenica vapila za snažnom imenicom u nominativu), ali s Goethe-institutom, koji jednostavno odbija postati Goetheov, lektor već ima mnogo manje sreće, a o poplavi Centar, Kaptol i inih banaka da se i ne govori — ta je bitka, čini se, izgubljena. A ime — zna se — ostaje kakvo jest, ne smije se mijenjati, i takvo kakvo jest malen je i moćan donator na osjetljivu mjestu strukture.

Nešto niže na ljestvici objektivnosti nalazi se opća situacija s propisivačkim priručnicima u nas, znači ponajprije s pravopisom, a zatim rječnicima, gramatikama, savjetnicima. U doba kad se stanje, barem u području pravopisa, počelo smirivati i slijegati, kad je mulj gotovo sav pao na dno i kad je trebala započeti konačna kristalizacija koja bi nam donijela utemeljen, solidan i ujednačen pravopis koji će potrajat više desetljeća, dogodilo se ponovno veliko mućenje i učiteljice u osnovnim školama zakukale su da sad tek ne znaju kako ispravljati školske zadaće pučkoškolcima.

Konkretno, isti priručnik (1993) donosi na izgled, ali naizust, na večer, ali uime. Drugi, otprilike istodobno (1991), čudno i znakovito, naizgled i navečer. Tko god se imalo zanima za jezik, zna o kojim je priručnicima riječ, ali ipak ne mogu odoljeti, a da ne kažem — autori su im dvojica neprijeporno uglednih lingvista koji su, dok sam studirala, složno dijelili studente zajedničkoga kolegija suvremenoga književnog jezika. Pola nas slušalo je (sve četiri godine!) jednoga, pola drugoga profesora. Dakle, što da učini ona učiteljica i isto takva lektorica? Da se i tu osloni (gdje tome oslanjanju uopće nije mjesto, zaboga, riječ je o prepisu) na vlastitu pamet, rasuđivanje, znanje, prije naučeno? Ili da se prisjeti studentskih dana i odluči za svoga profesora? Ili da suče šilicu?

Ali, srećom, taj drugi, manje objektivan razlog muke po lekturu nešto je što se može promijeniti, što se mora promijeniti i što se mijenja. Tome se iskreno nadamo, a prvi znakovi smirivanja vode nakon velikog uzmućenja već se i zapažaju.

Nakon što smo iscrpli objektivne poteškoće svakodnevnog posla, stižemo i do subjektivnih, a što u tom poslu može biti subjektivnije od lektora sama? Njegov je trud čista praksa, u smislu u kojem je praktičar liječnik koji svakodnevno prima, pregledava i pokušava izliječiti svoje bolesnike. Što više radi, vještiji je, pouzdaniji, rjeđe zadrijema (no, ljudski je zadrijemati, činio je to i vrli Homer!). Nažalost, u svakodnevnom mlinu ostaje mu sve manje vremena, snage i volje da zastane, razmisli, posegne za što više stručne literature (bila ona i nesavršena, pa i loša). I tu treba biti mudar u sličnom životnom smislu i naći željenu ravnotežu, mjeru. Ne zaplesti se u prevelike komplikacije, ali izbjeći mehanički rad. Odbaciti krutost i uniformiranost, a postići ujednačenost. Poštovati stil autora, ali i zakonitosti medija u kojem se tekst objavljuje, pravila izdavača. Svi mi koji se bavimo ovim poslom to neprestano pokušavamo, ali nikada ne uspijevamo dokraja.

Na kraju, nešto o drugom, a zapravo punom subjektu kada je riječ o napisanom tekstu, našoj građi — autoru.

Čim sam se počela baviti ovim poslom, kolegica kojoj i danas vjerujem rekla mi je: Autorova je ipak posljednja. Riječ je o njegovu tekstu, on ga potpisuje.

Dakako, idealno je ako se autor suzdrži od prava na posljednju riječ i mnogi sjajni pisci i stilisti to redovito čine. Još studentica, imala sam sreću vježbati lekturu na špaltama Hrvatske versifikacije Ivana Slamniga. Moj veliki ideal, najdraži pjesnik, novootkriveni (meni, klinki) teoretičar književnosti odobrio je gotovo sve moje (ruku na srce, bojažljive) intervencije. No, nije uvijek tako idilično. Autor ponekad jednostavno ne želi prihvatiti lekturu, i što sad učiniti ako je vaš izdavač i poslodavac odlučio tiskati njegovo djelo? Bojim se — ništa. I utječem ponovno spretnoj poredbi iz medicinskog područja. Nikoga se ne može i ne smije silom liječiti!

Ali, pristojno je i primjereno završiti upozorenjem koje je upućeno samom piscu (spisateljici) ovoga teksta, koji je, dakako, lektor (lektorica). Lektore, imaj na umu prvo načelo liječničke struke: ne možeš li pomoći, ne šteti!

Saša Vagner-Perić