Kazalištu nema tko da piše

Nadam se da će se ostvariti želja zeničkog kazališta da uspostavi suradnju s nekim hrvatskim kazalištima i da izađu iz svoga Maconda. Ovaj zapis je poziv na to, na moralnu podršku kazalištu koje je svojim smionim potezima zadužilo i povijest hrvatske drame i kazališta

Prvi put sam došao u zeničko kazalište negdje ujesen 1972. godine. Sivi grad najjače jugoslavenske metalurške industrije nije pružao nikakvu kazališnu nadu. Još manje ohrabrenja davala je oronula kazališna zgrada staroga Sokolskog doma. Ipak, moja prva kritika predstave toga kazališta bila je naslovljena Čudo se dogodilo u Zenici. Bila je to praktično praizvedba Krležina Kristofora Kolumba, u režiji Tomislava Durbešića, ostvarena nekonvencionalnim scenskim postupkom, važna u otkrivanju Krležina ranog teatra, jer je poslije Radojevićeva Kraljeva bila prvo uprizorenje neke legende.

Otada sam bio čest gost zeničkog kazališta, ne zbog toga što me grad privlačio, nego što me je teatarski repertoar mamio da ga pratim. To kazalište imalo je dvije osobitosti. Prva je da ono nikada nije imalo ansambl velikih glumačkih imena (premda neka ostaju: pokojni Faruk Zadić, i danas djelatni Žarko Mijatović) i da se po tome nije razlikovalo od ostalih naših provincijskih kazališta.

No, to kazalište imalo je nešto drugo — pametno i entuzijastičko vodstvo. Tvorili su ga direktor, danas pokojni Zdravko Martinović, scenograf (i dramatičar) Radovan Marušić, te dramaturg Zoran Ristović. Oni su shvatili da se mogu nametnuti ne samo gradu nego i šire ako im okosnica repertoara bude domaća drama (neka se ovo shvati — iz svih jugoslavenskih dramatika), osobito praizvedbe i dramatizacije novih tekstova.

Vodeći računa o mogućnostima ansambla, tragali su za tekstovima koji nude kolektivnu igru. U takvim projektima ansambl je zdušno sudjelovao i stvoren je poseban kućni stil teatra. Tragali su uporno za novim ili manje poznatim, a zanimljivim tekstovima i u tadašnjim jugoslavenskim okvirima kazališnog života postali poznati po smjelosti otkrivanja nove dramatike: Zeničani su od svih jugoslavenskih kazališta najčešće sudjelovali na Sterijinu pozorju. Od sredine šezdesetih gotovo nije bilo godine da su oni izostali.

Nametanje kazališta gradu konačno je urodilo plodom. Uspjesi su uvjerili gradske oce da kazalištu sagrade novu zgradu. Usred grada niknula je arhitektonski i po teatarskim performansama najljepša i najfunkcionalnija kazališna zgrada u bivšoj Jugoslaviji. Uz arhitekte, brižljivo su je u svakom detalju promišljali Martinović i Marušić. I danas je ona za mene jedno od najljepših kazališta u kojima sam boravio, a posebno je ugodno gledalište — preglednost i udobnost davala mi je dojam da predstavu gledam sam i da se mogu potpuno usredotočiti na sve elemente kazališnog čina.

Zgrada je otvorena 1978. neobičnom predstavom — prvom i dosad jedinom izvedbom prve Krležine drame Legenda. Redatelj Slobodan Unkovski majstorski je dokazao sceničnost toga djela od kojega se i dalje zazire. Nekoliko godina prije Ljubiša Georgievski pokazao je u praizvedbi Hrvatske rapsodije njezine osebujne scenske mogućnosti: i izvođače i gledatelje smjestio je u željeznički vagon. Osim izvedbi mnogih hrvatskih tekstova, u zeničkom kazalištu radio je niz hrvatskih redatelja. Posebno je bila plodna suradnja s Ivicom Kunčevićem. Posljednja predstava koju sam vidio pred rat bila je praizvedba Hasanage Tomislava Bakarića u njegovoj režiji.

Ratne godine donijele su nevolje i kazalištu, ali ono ni u jednom trenutku nije prestalo djelovati. Granata je pogodila portal zgrade, ali, na sreću, rasula je samo njegovo stakleno oziđe. Kada sam prije dvije godine ponovo došao u Zenicu, prilazio sam kazalištu sa strahom — u kakvom ću ga stanju zateći?

Na moju radost, ništa se nije promijenilo, ni izvana ni iznutra. Rat je ipak ostavio ožiljke, a o snalaženjima u tim teškim vremenima pričale su se priče. Za jednu predstavu trebale su četiri cigarete, a svaka je koštala marku. Glumci iza scene strepeći su čekali da je glumac popuši dopola. Ostatak je potom išao od usta do usta. Za jednu predstavu bila je potrebna obična jabuka. Nabavljena je teško, za četiri marke, pa je glumica koja ju je zagrizla imala strogu naredbu da je ne pojede do kraja — trebalo ju je sačuvati za sljedeće izvedbe.

Glad je tih godina vladala i u kazalištu. Nešto pomoći je stizalo, i od kolega iz Hrvatske. I danas su plaće takve da je i za naše prilike nejasno kako ti ljudi preživljavaju. Ipak, u kazalištu sam otkrio isti duh kakav je u njemu vladao prije rata. Uz Marušića, koji je još uvijek direktor, glavni održavatelj toga duha je Slobodan Stojanović. Do rata uspješno je vodio Dječju scenu. (Uzgred: iz te scene ponikli su Kerempuhova zvijezda Tarik Filipović i diplomant zagrebačke akademije Danijel Ljuboja.)

Silom prilika, Stojanović je postao glavni redatelj kazališta, jer ono nema dovoljno novca da angažira, kao nekada, redatelje sa strane, ali sreća je u tome što je u svojim snažnim i jezgrovitim predstavama pronalazio dodirne točke s okrutnom realnošću koju proživljavaju. Osjetio sam to već u dramatizaciji Selimovićeve Tvrđave. Stojanović je problem bivših boraca stopio sa sadašnjim ratom i izvrsno konfrontirao s mafijaškom bahatošću ratnih profitera.

Iznenadio sam se kada mi je Stojanović najavio postavljanje Šoljanova Barda. Koliko god je bilo moguće, s te dramske parabole skinuta je južnoamerička maska i pokazano je bijedno stanje intelektualca u našem duhovnom okružju totalitarne vlasti koja se do jučer zvala komunizmom, a danas nacionalizmom. Još sam se više iznenadio kada su me nedavno pozvali da pogledam njihovu novu predstavu — dramatizaciju Marquezova romana Pukovniku nema tko da piše.

Što nam može biti zanimljivo u tome sumornom, kišnom Macondu i priči o pukovniku i njegovu pijetlu? Mnogo više nego što sam mogao i pomisliti. Dramatizaciju je sačinio Radovan Marušić, koji i kao scenograf u mnogome dramaturški promišlja predstavu. I u ovoj predstavi postvario je Marquezov magični realizam nadrealističkim naznakama. S neba su se umjesto kiše slijevali mlazovi kišobrana, a ljudi su hodali okolo u turobnim nizovima mrtvačkih sanduka u kojima žive kao puževi.

Bez ijedne naznake o Latinskoj Americi, Stojanović je scenski ispričao tužnu, sumornu, crnohumornu, britko satiričnu priču o sirotinji naše neosigurane starosti, i bosanske i hrvatske, o postupnom skapavanju od gladi, u zaludnoj nadi da će stići mirovina. Marquez je, posredovanjem Marušića i Stojanovića, progovorio mnogo intenzivnije o ljudskoj bijedi koja nam je zajednička, od pisaca koji žive tu pored nje.

Tuga predstave na neki način u meni se prenijela i na zeničku kazališnu situaciju. Nekada živo kazališno središte živi danas u okruženo bijedom, neimaštinom, nemogućnošću da snažnije komunicira čak i izvan svoga kantona, sa Sarajevom ili s Tuzlom. Učinili su mi se svi oni kao kazališni pukovnici koji dostojanstveno, s nadom iščekuju da se nešto pomakne, da nekamo krenu, da pokažu ono što su napravili izvan svoga grada, ali poštari uporno, kao i u predstavi, projure dubinom scene, pored njih.

Samoća je najgora od svih bijeda, a ovom kazalištu, čini se, nema tko da piše. Nadam se da će se ostvariti njihova želja da uspostave, prema načelu razmjene, suradnju s nekim hrvatskim kazalištima i da izađu iz svoga Maconda. Ovaj zapis je poziv na to, na moralnu potporu kazalištu koje je svojim smionim potezima zadužilo i povijest hrvatske drame i kazališta.

Dalibor Foretić