Kada/gdje smo izgubili koncepciju?

Otprilike dvije godine ispisujem jezične »cvebe« iz naših kulturnih listova i emisija — »Vijenca«, »Zareza«, Trećeg programa Hrvatskog radija, znatno rjeđe iz »Večernjakova« »Ekrana« i još ponečeg — usput. Ima tu svega i svačega. Kako li je tek u onom pučkijem tisku, u koji nemam uvida — raznim »Globusima«, »Milama«, »Arenama«, »Mojim tajnama« i sl.?

Kakva nam je jezična koncepcija? Što hoćemo od jezika? Kakav bi trebao biti? Bogat, gibak, izražajan, dobro odnjegovan, što hrvatskiji. Da njime možemo izraziti i najkompliciranije misli i najsuptilnije osjećaje. I da je pritom naš, nama svojstven, da se ne moramo stidjeti pred svijetom kako ne možemo, ne znamo izreći ovo ili ono. Ni u jednom se jeziku ne može sve izreći. To osjećamo mi kad prevodimo sa stranih jezika na hrvatski, ali osjećaju i stranci kad s hrvatskoga prevode na svoje jezike. Zato se ne trebamo truditi da jezik »obogatimo« sa što više tuđih sastavnica, ili još gore — da ih nakupimo i ne trudeći se, ne razmišljajući. Od prvih poznatih tekstova na narodnom jeziku, od 13.-14. stoljeća, hrvatski se jezik odlikuje određenom čistunskom sklonošću, biranjem izražajnih sredstava na narodnoj osnovi. Prvi je to javno izrekao Zoranić (prvi — koliko znamo) govoreći protiv »pošpurenosti« stranim utjecajima. I sama ta njegova riječ, koja izražava njegov prijekor jezičnoj nepažnji, pokazuje da ni u njegovo doba nije bilo moguće izbjeći strane utjecaje, a pogotovo to nije moguće u svijetu suvremene civilizacije. Ali sve mora imati mjeru — i preuzimanje od drugih i pohrvaćivanje po svaku cijenu. Moju su generaciju (a i one prethodne) učili: »Piši kao što dobri pisci pišu!« Ali što su/tko su danas dobri pisci?

Otprilike dvije godine ispisujem jezične »cvebe« iz naših kulturnih listova i emisija — »Vijenca«, »Zareza«, Trećeg programa Hrvatskog radija, znatno rjeđe iz »Večernjakova« »Ekrana« i još ponečeg — usput. Ima tu svega i svačega. Kako li je tek u onom pučkijem tisku, u koji nemam uvida — raznim »Globusima«, »Milama«, »Arenama«, »Mojim tajnama« i sl.?

Osim što su nas zapljusnuli koncepti sa svih strana (primjerice: koncept generacijskog glasila, života, društva, politike...) i uz njih konceptualni modusi, osim što smo u procesu »jezičnog gospodarenja« (da ne kažemo ekonomiziranja) uz angažman gotovo sasvim izgubili angažiranost (nekad smo i to dvoje razlikovali!), preplavili su nas mnogobrojni, uglavnom nepotrebni, -iteti, što su istisnuli već postojeće imenice domaće tvorbe na -ost (koje po teoriji o jezičnom posuđivanju znače dalji korak u usvajanju posuđenica), primjerice: aktivitet, aktualitet, ekspresivitet, kreativitet, modernitet, realitet, sinkronitet, simultanitet... sve do suvremeniteta (s domaćom osnovom!). Za neke od njih u najnovijem Anić-Goldsteinovu »Rječniku stranih riječi« izdvajaju se zasebna značenja (za neke su postojala i u »Klaiću«), ali se pritom izgubila intenzivnost (i u »Rječniku hrvatskoga jezika«). Ipak, za neke od njih, čini se, nema opravdanja, tj. ako bi se rječotvorno i mogla naći značenjska razlikovnost između imenica na -ost i -itet, ona se u konkretnoj praksi ne primjenjuje. Zatim slijedi nov tvorbeni niz pridjeva i priloga tipa: petrarkesna sjeta, kubineskni Kafka (prema Kubinovim crtežima), pa naslov Smiješno i karnevaleskno... Nasuprotan je primjer izbjegavanje odavno usvojenoga posuđenog tvorbenog sufiksa -irati, pa umjesto uobičajenoga stabilizirati imamo domaću tvorbu ustabiliti (potvrde su iz »Zareza« i »Večernjeg lista«).

Na tvorbenoj i glasovnoj razini razlikovali smo, na primjer, kao karakteristične za srpski književni jezik imenice tipa humanista, libretista, realista, specijalista, violinista..., kvalitet, kvantitet, minut, front..., izvedenice od glagolskih osnova -plitati, -ticati, -sizati (/is/preplitati, rasplitati, uplitati, preticati, uticati, posizati, prisizati...) od likova karakterističnih za hrvatski književni jezik: humanist, libretist..., kvaliteta, kvantiteta, minuta, fronta..., (is)prepletati, raspletati, upletati, pretjecati, utjecati, posezati, prisezati... Možda su to sitnice na kojima i ne bi trebalo graditi hrvatsko-srpske razlike. Važnije bi bilo proučiti sintaktičke razlike, a to nije lagan posao. Ali kad se već toliko bojimo srbizama, nema smisla ponovo uvoditi nešto što smo već u prošlosti razgraničili.

Doslovno se preslikavanje stranih predložaka (uglavnom izravnim čitanjem s omotnica raznih nosača zvuka) odražava u nazivima raznih izvodilačkih sastava usuprot hrvatskim sintaktičkim pravilima, kao Amadeus ansambl, Monteverdi zbor, Bobo Stenson Trio (čak s velikim t) umjesto Ansambl Amadeus, Zbor Monteverdi, Trio Boba Stensona i sl.

Gramatičkog neznanja ima zaista napretek. Za početak spomenut ćemo nerazlikovanje dugih i kratkih refleksa jata (vjerovali ili ne — to nije pravopisno, nego gramatičko pitanje), pri čemu nam ne bi nimalo pomoglo predlagano uvođenje digrafa ie za dugi jat (kratki je nije u pitanju već od 16.-17. stoljeća), jer ako ne razlikujemo dugi slog od kratkog, svejedno je da li ga pisali ije ili je. Zatim još samo nekoliko pojedinosti: potpuno nepoznavanje pravila zamjeničko-pridjevske deklinacije — jednostavne i složene (uobičajenije: neodređene i određene, premda to nije sasvim točno jer vrijedi samo za kvalitativne pridjeve), gubljenje kondicionalnih oblika glagola biti (umjesto: bih, bi, bi, bismo, biste, bi za sva lica /ne osobe!/ bi ili u najbolju ruku bih za treće lice, npr. u titlovima na televiziji), pogrešna upotreba rastavnih veznika ni ne, niti ne, niti... niti umjesto i ne, ni... niti itd. itd. Ne mogu odoljeti napasti da ne navedem bar neke primjere. Tako genitivna sintagma hrvatska jezika pretpostavlja nominativ hrvatask jezik, a prema nominativu hrvatski jezik genitiv i dativ su hrvatskog(a) jezika, hrvatskom(u) jeziku; ili: genitiv glazbena kazališnog komada pretpostavlja nominativ glazben kazališni komad, a kako glazben znači 'koji ima smisla, dara za glazbu', to ne možemo reći za kazališni komad — on je glazbeni ('koji se odnosi na glazbu, koji pripada glazbi'), a genitiv mu je glazbenog(a); ili: In memoriam preminulu slovenskom pjesniku pretpostavlja nominativ preminuo — on je preminuo, ali pridjev glasi preminuli, genitiv preminulog(a)... itd. Sve to u gramatikama piše. A piše i da imenica kći ima akuzativ kćer, pa neće biti ispravno: Želim pobijediti Alijevu kći, glumica koja glumi »generalovu kći«, krstio je moju kći... Ili brojevi dva, oba imaju i ženski rod dvije, obje, pa uz imenice ženskoga roda ne možemo te brojeve upotrebljavati u muškom rodu, npr. bili su užasnuti dvama stvarima (umjesto dvjema), u historiografijama obaju susjednih zemalja (umjesto obiju). I na kraju ovih navoda: »Preobražena noć« Arnolda Schönberga, koja se već godinama vrti na Hrvatskom radiju, premda je pred nekoliko godina u jednoj jezičnoj emisiji na tom istom radiju bilo riječi o neispravnosti tog naslova. Preobražen je glagolski pridjev pasivni, a znači da je netko nekoga ili nešto preobrazio, ili da se nešto preobrazilo (samo sobom). Preobražena noćznači da se noć preobrazila ili da ju je netko preobrazio/nešto preobrazilo. Zapravo se radi o noći preobraženja, u kojoj je Isus doživio preobraženje/preobrazbu (vidi: Novi zavjet, Mt 17,1-8; MK 9,2-13; Lk 9,28-36). Možemo izbjegavati genitive, ali ne možemo ih baš uvijek izbjeći, pogotovo ne tamo gdje nisu posvojni...

I što reći na kraju? Tko je tu što kriv? Nisu nam krivi ni ilirci, koji su za hrvatski književni jezik na cijelom hrvatskom prostoru uveli štokavštinu, ni hrvatski vukovci, koji su se opredijelili za novoštokavštinu, ni Maretić, koji je napisao prvu gramatiku tog (novoštokavskog — i hrvatskog!) jezika. A nisu nam krivi ni Srbi, s kojima smo taj jezik (tobože) dijelili sedamdesetak godina. Ovo »tobože« kažem svjesno i odgovorno, kao dugogodišnja (tridesetak godina!) voditeljica Sekcije za kulturu hrvatskoga književnog jezika i lektorske službe u današnjem Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je tijekom svog pedesetogodišnjeg postojanja mijenjao nazive i organizacijske strukture, ali je uvijek stajao »na braniku« hrvatskoga jezika. Dijelili smo sa Srbima zapravo samo naziv jezika, a jezik smo (izuzev neznalica o kakvima je ovdje bilo riječi i ponekih jezičnih politikanata kakvih ima i danas) njegovali književni jezik prema načelima koja su se iskristalizirala tijekom hrvatskoga književnojezičnog razvoja. Za ovo što danas imamo krivo je neznanje. Škole danas (i već odavno) očito premalo vremena posvećuju jeziku i jezičnoj kulturi, a nije samo fraza da je jezična kultura odraz opće kulture. Iz njih izlazi malo »pismenih« ljudi (tj. osposobljenih za pisanje). Ali ovdje navedene jezične nagrde napisali su dobrim dijelom svršeni kroatisti, odnosno propustili lektori kroatisti. Ako netko piše za javnost (bez obzira koje struke bio) ili ako je kao lektor odgovoran za jezičnu kulturu glasila/medija u kojem radi, treba se potruditi da savlada pravila književnoga jezika, odnosno da usvoji oruđe za taj posao, a to su gramatika i pravopis u prvom redu. I uz to nešto poznavanja hrvatske književnojezične tradicije. A i to se uči na fakultetu. Ako tko želi naučiti.

Dragica Malić