Jezikova juha

Mora biti da smo mi Hrvati nešto gadno zabrljali oko onoga Babilonskog tornja. Jer, kad je Bog pomiješao ljudima jezike, nama je dao jedan od najtežih. A što je još nezgodnije, dao nam je jezik nedovršen, i tako nas kaznio gore nego druge narode. Da nam je jezik nedovršen, vidi se po tome što se u njemu nikada ništa ne uspijeva ustaliti. Nema toga pravila, te norme, te konvencije, koja se ne bi mogla dovesti u pitanje. Čim nešto pusti imalo korijena, odmah biva iščupano i na to mjesto sadi se nešto novo. Tko proživi normalan ljudski vijek, osjetit će na svojoj koži bar tri reforme pravopisa. Pravopisi se kod nas smjenjuju sezonski i pravilno kao uragani na Karibima, a takav im je i učinak.

Budući da je jezik nedovršen, mi se njime neprestano bavimo, pokušavajući ga dovršiti. Bavimo se svi: domaćice šalju pisma novinama sa zahtjevom da se čistije piše, umirovljenici nazivaju radio-stanice da bi nešto sugerirali, na televiziji i u časopisu možeš u svako doba dobiti kakav dobar (premda neprimjenljiv) jezični savjet. Otišli smo u tome tako daleko da je jezik kojim pišemo toliko lijep i čist te jedva i sliči jeziku kojim govorimo.

Rezultat takve stalne brige za jezik nije visoka jezična kultura, nego zavidna nepismenost i stalna pometnja. Budući da je jezik u neprestanom previranju, ne možeš naučiti njegova pravila. Budući da se svi u njega pletu, na kraju te zbune, pa odmahneš rukom. I tako ispada da zapravo nitko ne zna taj blaženi hrvatski: broj njegovih kvalificiranih govornika odgovara broju zaposlenih na jezičnim katedrama i u institutima. Ili je čak i nešto manji?

Hrvatski ne znaju pisci. Oni se i ne trude da dobro nauče svoj jezik, jedni zato što su u pisce i otišli da ne bi morali učiti, a drugi zato što se bave važnijim i dubljim pitanjima, naime čitanjem novina i diskusijom o pročitanome. Mi smo zemlja u kojoj književnička nepismenost čak donekle i nadmašuje prosjek nepismenosti stanovništva. Ne tvrdim to napamet: zavirio sam u mnogo rukopisa, i mogu se zakleti da je situacija žalosna. Ne govorim ni o kakvim finesama, govorim o ije i je, č i ć: već ti se tu digne kosa na glavi. Zato nudim prilog diskusiji o reviziji članstva DHK; ništa lakše: treba napraviti test iz pravopisa, pa će otpasti osamdeset posto već u prvom krugu.

Kad su pisci nepismeni, postaju važni lektori. Lektori doista misle da su pisci nepismeni, a često misle i da su budale, pa to pokazuju i kad lektoriraju. Ipak, ne treba se na njih ljutiti, jer ni njima nipošto nije lako. S obzirom na to da je za naš jezik karakteristična stalna mijena, lektori teško nalaze čvrstu točku na koju bi se oslonili. Kad posegnu za pravopisnim priručnicima, vide da se ovi ni u čemu ne slažu, a njihovi autori da se svađaju preko onih istih novina u kojima nevoljni lektori lektoriraju. Tako je svaki lektor prisiljen naći neka svoja rješenja, stvoriti vlastiti pravopis i po njemu raditi. Ali, kako da zna da ga je stvorio dobro? Zato ga stalno gricka sumnja da možda nije u pravu i da zapravo ne radi po pravilu nego po svom ćefu. Zato mu se dogodi da promijeni i ono što je autor — sasvim slučajno — ispravno napisao.

Dobro, ako je lektorima tako teško, onda su možda krivi jezikoslovci? Zašto oni ne naprave neke priručnike, zašto ne kažu svoju riječ i ne presijeku sve te beskrajne tupeže o jeziku? Lako je to reći. Ali, šta da rade jezikoslovci, kad moraju biti protiv demokratske većine? Ta većina, naime, hoće naputak, hoće sustav šifara nalik na kemijske formule, hoće jednoznačnost. Čezne, ukratko, da se jezik već jednom dovrši, da se oko njega više ne gnjavimo. A to jezikoslovci (ili bar oni razumni među njima) ne mogu našoj demokratskoj većini pružiti. Oni moraju zastupati stav da je jezik živ organizam, da mu nitko ne smije ništa nametati i da ga treba pustiti neka se razvija po vlastitoj logici. Jezikoslovci, dakle, moraju braniti upravo ono što i sami vide kao glavnu nevolju toga našeg jezika: njegovu nedovršenost.

Moraju je braniti osobito od onih koji bi je htjeli iskoristiti za svoje ciljeve, a to su političari. Ovi se naime, mijenjajući jezik najlakše legitimiraju kao donosioci nečega novog. Sa svakom promjenom vlasti dolazi nova terminologija, nove jezične navade, novi stav prema jeziku uopće. Primjer iz sadašnjosti: najprije kandidati postaju pristupnici a komisije povjerenstva, a potom se Sabor pretvara u parlament a predsjednik vlade u premijera. I tome nikada nema kraja, to će tako ići i dalje. Jer, u nas postoji čudna, nerazumna vjera kako o jeziku sve ovisi, i kako ćemo se, ako njega uredimo, naći u raju. Mijenja se jezik u nadi da će se promijeniti zbilja.

I tako dolazimo do ključnog pitanja. Zašto nam je jezik nedovršen? Što se to s njime (ili s nama) zbiva, zašto nikad ne možemo na zelenu granu? Odgovor je tužan koliko i očit: zato što naš jezik i nije jezik, nego je metafora.

On je, naime, kroz povijest nekako stalno bio ugrožen, dok su njegovi govornici bili raspršeni u različitim državama i različitim kulturnim krugovima. Tako je jezik pomalo postao jedino što pripadnike ovoga naroda povezuje i jedino za što se oni mogu uhvatiti. On je značio očuvanje identiteta i očuvanja jedinstva kulture. I, doista, bilo je situacija kad su odluke o jeziku zapravo bile odluke o povijesti: dovoljno je sjetiti se izbora štokavskog narječja za književni jezik u doba Preporoda.

Ali, ljudi božji, pa nije svaki dan Preporod! Ne možeš stalno povlačiti povijesne poteze naprosto tako da reformiraš pravopis! To nam je, vidite, promaklo. Nama se s vremenom počelo činiti kako su sve, baš sve bitne odluke zapravo jezične odluke. Jezik je prerastao u metaforu državnosti, slobode, demokracije, i svega onoga čega nam je nedostajalo. Zato smo uporno nešto po njemu prčkali (polemizirali, stvarali lingvističke škole, prelazili na ekavicu i vraćali se natrag, potpisivali sporazume i povlačili potpise), jer nam se činilo da na taj način radimo na vlastitom napretku. Kao metafora tako velikih stvari, jezik je bio osuđen da neprestano ostane nedovršen, jer ni slobode ni demokracije nikada nema dovoljno.

Tako mi i dalje u njega projiciramo svoje najbolje želje i ideale, svoje lijepe snove. Činimo to čak i danas, kad je, nakon svih peripetija, došlo do povijesne situacije u kojoj nam jezik više ne mora biti metafora: imamo sad druge mehanizme za slobodu i demokraciju. Jer, s vremenom nam se cijela stvar i osladila: kad već ne možemo stvoriti savršenstvo u zbilji, pokušavamo ga stvoriti u jeziku.

Ukratko, činimo ono zbog čega nas je Bog i kaznio kad je bio onaj skandal s Babilonskom kulom. Naš jezik — i naša jezična politika — i nije drugo nego stalno zidanje tornja koji želi dosegnuti nebo, a uvijek iznova biva srušen. A što je još gore, bivaju nam pomiješani i jezici: sa svakom promjenom vlasti i svakom reformom pravopisa, sve se slabije razumijemo.

Pavao Pavličić