Jezik i lektori

Lektori su često smatrani nužnim zlom. Među njima ima raznih. Neki su vrlo savjesni, sami se usavršavaju, brižno priređuju tekstove što se tiče jezika i izraza. Među tim savjesnim jedni su konzervativni i neinventivni, još uvijek robuju Maretićevim savjetima. Ne velim da su Maretićevi savjeti kao takvi loši, većina je čak dobra, ali mnogo je i takvih koje je vrijeme već odavna pregazilo i koje je razvoj hrvatskoga jezika već neopozivo opovrgnuo. No među savjesnima ima i takvih koji samoinicijativno prate i jezični razvoj i znanost o jeziku. Moram priznati da sam vidio tekstova koji su prošli izvanredno vrijednu lektorsku obradbu, provedenu s priznanja vrijednom stručnosti i s dobro procijenjenim samostalnim odlukama za koje se nisu mogla naći gotova rješenja u postojećoj stručnoj literaturi.

Naravno, nisu svi lektori savjesni u svojem poslu. Ima ih kojima je lektorski rad privremen izlaz za preživljavanje, zamjena za nešto bolje dok se to ne nađe. Takvima se ne isplati ulagati u svoju stručnost, a posao obavljaju nepažljivo, na brzinu, preko koljena i prije svega nestručno. Nije čudo kada autori prosvjeduju kada im tekst prođe kroz takve ruke.

Tako stvari stoje s lektorima. Oni su takvi kakvi jesu i od te konstatacije nema nikakve prave koristi. Pravo je pitanje zašto je u nas uopće potrebna lektorska služba onakva kakva jest, ne mislim po kvaliteti, nego kao svojevrsna institucija. Nekoliko je razloga.

Prije svega, enorman broj pravopisnih promjena u posljednjem stoljeću i pol. Nije riječ o tome da bi u novim izdanjima bilo novih rješenja samo za nova pitanja, pitanja koja donosi život, nego je svaki put bilo više ili manje raznih promjena u onome što je bilo obrađeno u prethodnome. Sam pravopis koji je nosio ime prvo Brozov, pa Broz-Boranićev, pa samo Boranićev izašao je od 1892. do 1962. u 11 izdanja za 60 godina, a svako je bilo malo ili mnogo drugačije od prethodnoga, ili bi se u novim izdanjima vraćale odredbe koje su već bile napuštene, itd. Tomu još valja dodati u načelu isti tip i pravopisâ što su izlazili pod imenom Babića, Finke i Moguša, pa bili slani u stari papir, preizdavani u emigraciji i ponovno u nekoliko izdanja u Republici Hrvatskoj, a u svakome je bilo ponešto novo. Još moramo dodati i Anić-Silićev pravopis, koji je više-manje također istoga tipa, pa hrvatska izdanja tzv. novosadskoga pravopisa, koja također nisu bila bitno drugačija. I na koncu, još izdanja za II. svjetskog rata, koja su već bila bitno različita od svega ovdje navedenoga. U tim je uvjetima jasno da stanovništvo i ne može biti u zadovoljavajućoj mjeri pismeno, a teško je biti i dobar lektor i uz najbolju volju, a kamoli kad je taj posao izlaz za nuždu.

Još je jedan razlog vrlo bitan. Položaj i karakter jezične nastave u osnovnoj i srednjoj školi. Dok se to ne riješi na zadovoljavajući način, lektorska će služba biti potrebna u širokim razmjerima, i tamo gdje je u sretnijim narodima nema, a sami će lektori teško i uz nerazmjerne napore obavljati svoj posao. No škola je već posebna tema.

Dalibor Brozović