Jezični savjetnici

Osnovni su jezični priručnici pravopis, gramatike i rječnici. Oni su u osnovi jezične norme, oni bi trebali biti tzv. nastolne knjige, knjige koje bi svaku pismenomu ili onomu koji želi biti pismen na dohvatu ruke da se njima posluži svaki put kad dođe u nedoumicu kako što treba izreći ili napisati. Međutim u nas se pojavila i četvrta vrsta priručnika, koji po svojoj množini i utjecaju imaju veliku ulogu, a to su jezični savjetnici. Ako ne računamo manje pojedinačne članke, većim studijama počeo je 1873. Fran Kurelac djelom Fluminesia ili koječega na Reci izgovorenoga, spevana i nasnovana, Zagreb, 1862. zatim studijama Vlaške reči u jeziku našem, Rad, JAZU, 1892. i Mulj govora nespretna i nepodobna nanesena na obale našega jezika ili o barbarismih, Rad, XXIV. i posebno, zatim člankom Vlaške riječi u jeziku našem, Rad JAZU, 1873., zatim nizom od četiri članka Luka Zore, Paljetkovanje, Rad CVIII, CX, CXIV, CXV, T. Maretić, Ruske i češke riječi u hrvatskom jeziku, Rad CVIII, Nast. vj. III:

Prvi pravi niz počeo je T. Maretić pod naslovom Filologičko iverje u Viencu, XVIII., od god 1886. T. Maretić u I. izdanju Gramatike i stilistike ima Dodatak Stilistici (antibarbarus), ali kako je to manji i sporedni dio knjige i same Stilistike, a pisano je na nepregledan način, to ne možemo smatrati posebnim djelom. Drugu je seriju počeo Ivan Broz nizom Filologijske sitnice u Hrvatskome učitelju od 1886. i Viencu, god. XXI. od 1889. Teško je reći koliko se knjiga Marcela Kušara Narodno blago, Split 1934., pretisak Zagreb, 1993., može smatrati jezičnim savjetnikom. Zato ću početi od knjiga s jezičnim savjetima. Nabrojit ću ih kronološkim redom. Znam da puko nabrajanje ne kazuje mnogo, zato sam nekima dao najnužnije komentare jer mi kratak rok za pisanje ovoga članka, praktički od danas do sutra, kako se kod novina često događa, nije dopustio za sve ni najnužnije komentare, a ne bi ni zadani opseg.

1. Vatroslav Rožić, Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku, Zemun. 1904., »Barbarizmi« u hrvatskom jeziku, Zagreb, 21908., 31913., pretisak 3. izdanja, Zagreb, 1998. — Iako je V. Rožić bio kajkavac, ipak je zbog prihvaćanja vukovskoga smjera u hrvatskome jeziku bio često protiv kajkavizama pa i onih opravdanih, koji su se i sami, unatoč protivljenju probili u hrvatski književni jezik, npr. tjedan, tlak i dr. Prikaz je donio S. Težak u knjizi Hrvatski naš osebujni.

2. Nikola Andrić, Branič jezika Hrvatskoga, Zagreb, 1911. Knjiga iz koje se i danas može dosta naučiti. Prikaz u spomenutoj Težakovoj knjizi.

3. Tomo Maretić, Hrvatski ili srpski jezični savjetnik, Zagreb, 1924. — Knjiga je u svoje vrijeme imala jak utjecaj na hrvatski književni jezik pa iako je Maretić bio vukovac, do idolopoklonstva, ipak ima korisnih savjeta jer je u toj knjizi bio znatno liberalniji, držao načela da je bolje i pološa riječ nego nikakva. O toj je knjizi pisano mnogo, ali ovdje spominjem S. Težaka u spomenutoj knjizi.

4. Marko Soljačić, Jezični i stilistički savjetnik, Zagreb, 1939.

5. Mirko Cerovac, Jezični savjetnik za uredske kadrove, Zagreb, 1960.

6. Mirko Cerovac, Poslovni jezik, Zagreb, 1964.

7. Ljudevit Jonke, Književni jezik u teoriji i praksi, 11964., 21965. — Glavno djelo Lj. Jonkea koje u prvom dijelu ima znanstvene rasprave o književnome jeziku 19. stoljeća, a drugi, veći dio pravi je jezični savjetnik koji je u olovnim vremenima odigrao veliku ulogu u obrani hrvatskoga književnoga jezika.

8. Krunoslav Pranjić, Jezik i književno djelo, Zagreb, 1967., 21973., Beograd, 31976.

9. Radovan Vidović, O suvremenom stanju našega jezika masovne komunikacije — Mali rječnik naše suvremene nepismenosti, Split 1968.

10. Radovan Vidović, Kako ne valja — kako valja pisati, Zagreb, 1969.

11. Ljudevit Jonke, Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1971. — Knjiga podijeljena u četiri dijela, I. O prirodi i pravu hrvatskoga književnog jezika, II. Hrvatski književni jezik u 19. stoljeću, III. Hrvatski književni jezik u 20. stoljeću, IV. Polemički članci u vezi s prevođenjem Novosadskog dogovora. Naslovi I., III. i IV. dijela jasno karakteriziraju cijelu knjigu.

12. Ljudevit Jonke, Hrvatski književni jezik danas, Zagreb, 1971.

13. S. Pavešići suautori, Jezični savjetnik s gramatikom, Zagreb, 1971. — Iako je izašao u relativnoj slobodi, nije pisan u slobodi, najčešće ezopovskim jezikom, »u književnom jeziku zapadnih krajeva«, »u književnom jeziku istočnih krajeva«, ipak u većini daje dobre i korisne savjete.

14. Karlo Kosor, Bilješke o jeziku suvremenih hrvatskih pisaca, Split, 11978, 21979, 31979.

15. Radovan Vidović, Jezični savjeti, Split, 1983.

16. Ivan Brabec, Sto jezičnih savjeta, Zagreb, 31984.

17. Krunoslav Pranjić, Jezikom i stilom kroza književnost, Zagreb, 1986, 21991.

18. Vladimir Anić, Glosar za lijevu ruku, Zagreb, 1988. — Osebujno djelo ne samo s obzirom na druge jezične knjige, nego i na jezične savjetnike, iako je njima najbliže. Sigurno je da potiče na razmišljanja o književnome jeziku.

19. Vladimir Loknar, Teme iz medicinskoga nazivlja, Zagreb, 1988. — Knjiga naslovom pokazuje da je težište stavljeno na medicinsko nazivlje, ali ima obilje izlaganja iz općega jezika.

20. Stjepan Babić, Hrvatska jezikoslovna čitanka, Zagreb, 1990.

21. Stjepko Težak, Hrvatski naš svagda(š)nji, Zagreb, 1990.

22. Vjekoslav Kaleb, Sveti govor, Zagreb, 1994. — Veliki poznavalac hrvatskoga jezika s dobrim jezičnim osjećajem i borac za njegovu čistoću, surađivao u Telegramu i vjerojatno su ti njegovi članci našli i odraza u ovoj knjizi. Budući da nije bio jezikoslovac, njegovo izlaganje pokazuje da to teško pretvara u pravila koja bi funkcionirala i koja bi mogla drugima poslužiti kao putokaz za stjecanje sigurnoga jezičnoga znanja, a onda i osjećaja. Knjiga je zaslužila stručnu ocjenu, koju, koliko znam, nije dobila.

23. Franjo Tanocki, Hrvatska riječ — Jezični priručnik, 11994., 21995. — Praktični članci objavljivani u Glasu Slavonije, uglavnom o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama, pokazuje nastojanje srednjoškolskoga profesora da djeluje šire u sredini u kojoj radi.

24. Tomislav Kuljiš, Jezik naš hrvatski ovdje i sada, Dubrovnik, 1994. — Dio zapisa pisan u Dubrovačkome vjesniku 1993. godine. Savjete potvrđuje primjerima iz književnosti, često iz dubrovačke. Kao i prethodna pokazuje djelovanje u sredini u kojoj radi.

25. Stjepan Babić, Hrvatski jučer i danas, Zagreb, 1995.

26. Stjepko Težak, Hrvatski naš osebujni, Zagreb, 1995.

27. Mate Šimundić, Rječnik suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku, Zagreb, 1994. — Ta knjiga ima pogrješan naslov, ono suvišnih nema pravoga smisla jer su u knjizi mnoge najobičnije tuđice koje ili nemaju zamjena ili im autor ne daje prave zamjene. Uz neka korisna upozorenja, ona je jedna od najlošijih među jezičnim savjetnicima, pogotovu kad se uzme da ju je napisao doktor filologije.

28. Mile Mamić, Jezični savjeti, Zadar, 1996.

29. Govorimo hrvatski, Zagreb, 1997. — Knjiga devetnaestero suradnika održanih prije na istoimenoj emisiji Radio Zagreba.

30. Ilija Protuđer, Pravilno govorim hrvatski, Split, 11997., 21998. — Djelo nije plod vlastitih jezičnih istraživanja, nego uglavnom pisano na temelju drugih djela.

31. Marko Kovačević, Hrvatski jezik između norme i stila, Zagreb, 1998. — Ocijenila ju Nataša Bašić u Jeziku. god. 46.

32. Ivan Zoričić, Hrvatski u praksi, Pula, 1998.

33. Stjepko Težak, Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Zagreb, 1999.

34. Hrvatski jezični savjetnik, Zagreb, 1999. — Knjiga prelazi sve normalne okvire jezičnoga savjetnika jer teži da ujedno bude rječnik, pravopis, gramatika i jezični savjetnik, a uz to unosi veliku pomutnju u našu normativnu literaturu, toliko veću što je izašla pod autoritetom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Da prostor dopušta, mogle bi se dati i neke opće karakteristike. Glavnina tih djela izašla je u Zagrebu, većinom su to članci koji su najprije izlazili u novinama i časopisima, a poslije sabrani u knjigu. Dva autora koja su pisala u novinama, svoje članke nisu sabrali, B. Finka u Vjesniku i D. Brozović u Telegramu i drugdje. Ukupno 34 djela u sto godina, prosječno svake tri godine po jedno, a od 1990. petnaest, dakle prosječno svake godine po jedno i pol, pogotovu ako se uzme da ovdje možda nisam zabilježio i koje najnovije djelo. Ovamo nisu ubrojeni razlikovni rječnici, kojih ima podosta.

Stjepan Babić