Jezični policajci ili kako je morski pas postao tuljan

U naroda jezično razvijenije kulture, sređenijega jezičnoga standarda, stabilnije norme i djelotvornijega obrazovnoga sustava kroz koji se gotovo nitko ne može provući a da se temeljito ne opismeni u materinskome jeziku, riječ lektor, a time razumije se ni profesija u spomenutom tipično našem značenju — ne postoji!

Jesu li lektori paradoks hrvatske kulture, kako je svojedobno napisao akademik Stjepan Babić? Ako i jesu, onda to mnogo više govori o hrvatskoj (jezičnoj) kulturi nego o hrvatskim lektorima. Zapravo, uz naziv »lektor« nisam smjela dodati oznaku »hrvatski«. Jer, čiji bi, zaboga, lektor u značenju stručnjaka koji jezično-stilski popravlja tuđe rukopise, i mogao biti nego — hrvatski?! U naroda jezično razvijenije kulture, sređenijega jezičnoga standarda, stabilnije norme i djelotvornijega obrazovnoga sustava kroz koji se gotovo nitko ne može provući a da se temeljito ne opismeni u materinskome jeziku, riječ lektor, a time razumije se ni profesija u spomenutom tipično našem značenju — ne postoji!

Budući da hrvatski, na žalost, ne pripada (još, a valjda jednom hoće) toj skupini naroda s višom razinom jezične kulture, u nas je dvojba koja muči i stručnjake jezikoslovce i obične uporabnike hrvatskoga jezika: trebaju li nam lektori ili ne, zapravo lažna. Bez lektora u novinstvu, u audio i elektronskim medijima, u javnim ustanovama, državnoj administraciji, u nakladničkim poduzećima i na sličnim mjestima, jezična bi nam praksa bila u još poraznijem raskoraku sa žuđenim dosegom opće pismenosti i umijećem vješta jezičnoga izražavanja. Zašto? Zato što među »bolje« običaje u nas ulazi i zapošljavanje polupismenih novinara, nedoškolovanih urednika, priučenih državnih službenika... Zato što i s fakulteta humanističkih i društvenih znanosti u nas izlaze ljudi bez temeljnih jezičnih znanja, a da o onima prirodnih i tehničkih usmjerenja i ne govorimo (gdje se gotovo normalnim drži kako je svladavanje jezičnih pravila gubljenje vremena)... Zato što se i akademicima s filološkim diplomama zna omaknuti (primjer je svjež, iz moje novinarske prakse) pleonazam »oko stotinjak« ili »zajednička suradnja«... Naposljetku, nije zgorega da tekst, bilo čiji: vrhunskoga pisca, briljantna stilista, novinara početnika ili činovnika zadužena za formuliranje kakva administrativnog dokumenta, prije slanja u tisak provjere još dva, zašto ne: lektorska, oka.

Ne znači to, dakako, da je s lektorskom praksom u nas sve u savršenome redu. Daleko smo od toga. Pravo je stoga pitanje: kakvi nam lektori trebaju, a ne trebaju li nam uopće. Zacijelo nam ne trebaju lektori kao jezični policajci koji će trenirati strogoću nad tuđim tekstovima, nego lektori kao osposobljeni jezični stručnjaci sa znanjem jezičnih finesa i smislom za gotovo neograničene mogućnosti jezičnoga izražavanja.

Tako zamišljen, idealan tip lektora nije lako sresti. Jer, ni lektori se ne stvaraju i ne školuju u zrakopraznom prostoru, i oni su »proizvod« svoje sredine i svoje kulture, i oni se služe jezičnim priručnicima koji vrve nedosljednostima, i oni podliježu »duhu vremena«, osobito kad to znači »duh vladajuće politike«... Svojedobno je jedna iskusna lektorica u našim visokonakladnim novinama »izlektorirala« naslov Brešanove drame: umjesto autorovih »Arheoloških iskapanja u selu Dilj«, ona je — slijepo se držeći jezičnih pravila, ali ne i autorove stilske nakane (a Brešan je, uz to, i profesor hrvatskoga jezika!) — naslov ispravila u »Arheološka iskopavanja u selu Dilju«.

Među najizrazitije slučajeve lektorskih zastranjivanja nadahnutih više ulizivanjem aktualnoj politici negoli skrbi za jezičnu kulturu jamačno pripadaju savjeti (poglavito leksički) prikupljeni u »Jezičnome priručniku« koji je 1992. objavila Hrvatska radiotelevizija (a to je, ne zaboravimo, najmoćniji, najprodorniji medij čija jezična politika i praksa najizravnije utječe na jezičnu kulturu najširih slojeva). U njemu je (a sve uz recenzentski blagoslov iz akademikova pera) i nekoliko istinskih »bisera« jezičnoga savjetodavstva: npr. »morski pas« je uvršten u stupac srbizama a kao hrvatska zamjena preporučuje se »tuljan«! I »osnovna škola« je srpski, a hrvatski mora biti »pučka škola«; »Estoniju« svakako valja zamijeniti »Estonskom« (ne znam, zašto onda ne i »Britaniju« — »Britanskom«); i jadna »pepeljara« je tu izgubila bitku s »pepeonikom«; hrvatska riječ nije ni »grudnjak« nego »prsluk« (je li moguće da savjetodavac ne zna da su to dva različita odjevna predmeta)...

Bilo je sličnih savjetnika i razlikovnika u posljednjih desetak godina i previše. Bilo je, dakako, i ozbiljne jezične savjetodavne literature, pravopisa, gramatika... Nevolja je međutim u tome što se ni oni kadšto ne slažu jedni s drugima, pa čak ni sa samima sobom. Kojega onda savjeta da se pridržava lektor u svojoj svakodnevnoj bitci s manje ili više pismenim rukopisima? Zato ne optužujmo baš uvijek lektore: prebacujući nepravedno svu krivnju na njih, olako amnestiramo one koji su zacijelo odgovorniji za stanje jezične kulture — jezikoslovce i političare koji kreiraju jezičnu politiku.

Mirjana Jurišić