Jezična kultura

Kad su na izmaku dvadesetih godina 20. stoljeća praški strukturalisti u svojim tezama za prvi kongres slavenskih filologa »s funkcionalnoga stajališta« ustvrdili za jezik da je »sustav izražajnih sredstva koja imaju određenu svrhu« te da se »nijedna jezična pojava ne može razumjeti ako se nema na umu sustav kojemu pripada«, te su, u međuvremenu općepoznate, tvrdnje ugradili u temelje svojih nazora o književnom jeziku. Ustvrdivši pak da je u razvoju književnoga jezika (češki: spisovny jazyk) »uloga svjesne intencionalnosti« veća negoli u nestandardiziranim (nenormiranim) idionima (npr. u tzv. narodnom jeziku) morali su uočiti i istaknuti važnost jezične kulture kao svjesnoga njegovanja (književnoga) jezika podjednako u njegovome pisanom i govorenom obliku. Koliku su važnost »pražani« pridavali jezičnoj kulturi uz poznati zbornik Spisovna čeština u jazykova kultura (Prag, 1932) rječito potvrđuje niz pojedinačnih rasprava i studija vodećih imena praške škole, ponajprije Bohuslava Havraneka (v. npr. njegove radove o tome skupljene u knjizi Studie o spisovnem jazyce, Prag, 1963).

Iako ni Prag ni Karlovo sveučilište nakon prvoga svjetskog rata i osnutka Čehoslovačke Republike nisu u hrvatskih sveučilištaraca izgubili ništa od svoje privlačnosti pa ih baš u vrijeme procvata praške škole pristojan broj studira na tamošnjoj slavistici, a neki su od njih poslije postali istaknuti kroatisti, nazori »pražana« o jezičnoj kulturi i naravi književnoga/standardnoga jezika uopće, uz rijetke spomena vrijedne iznimke kakav je npr. članak Ivana Esiha »Kultura književnoga jezika« s početka tridesetih (koji smo zato prošle godine pretisnuli u zborniku Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika) u jezikoslovnoj su kroatistici afirmaciju i kakvu-takvu prihvaćenost počeli doživljavati dvadesetak godina poslije, tj. tek od sredine pedesetih.

Do toga znakovitoga gotovo četvrtstoljetnoga kašnjenja jezikoslovne kroatistike nije, dakle, došlo zbog neobaviještenosti nego zbog privrženosti tada još vrlo postojanoj mladogramatičarskoj tradiciji kojoj su u hrvatskome slučaju književni jezik i narodni jezik bili više-manje podudarne veličine pa se budno pazilo da se prvi ne odmakne od drugoga, dok se razgovor o jezičnoj kulturi činio tek zališnim prepričavanjem poznate, tj. purističke problematike.

Usto, baš poslije drugoga svjetskoga rata počeli su se stjecati takvi sociolingvistički uvjeti koji su otežavali, a povremeno i posve onemogućavali sustavnu pa i bilo kakvu skrb o jezičnoj kulturi.

Politikom poticano nastojanje za oblikovanjem srpskohrvatskoga kao središnjega državnog jezika druge Jugoslavije i(li) politički poželjnoga modela jugoslavenske linguae communis sasvim sigurno nije pogodovalo nastojanjima oko kulture hrvatskoga jezika. Neprestano »reformiranje« školstva sve je više iz nastave hrvatskoga jezika istiskivalo jezične sadržaje pa je uistinu sve brojnije i raznovrsnije srednje škole završavalo sve više jezično slabo izobraženih govornika hrvatskoga. Istodobno se po društvenoj ljestvici do 1990, a ništa manje i u devedesetima uspješno penjao bezbroj jezično i govorno oskudno školovanih pojedinaca svakodnevno prisutnih u govorenim i pisanim sredstvima javnoga priopćavanja kao bjelodan dokaz da za utjecajno i(li) ugledno mjesto u društvu nije potrebno skrbiti ni o općoj ni o vlastitoj jezičnoj kulturi.

Česte promjene hrvatskih pravopisnih priručnika, čak i kad je između njih bilo malo razlika, neprestano je poticalo nesigurnost u pisanome hrvatskome: prvi »zajednički« pravopis od 1928. do 1939, potom za Banovine Hrvatske povratak Boraniću, »korienski« pravopis u NDH, pa nakon 1945. još jedan povratak Boraniću, potom od 1960. drugi »zajednički« pravopis, pa »londonac«, pa do druge polovice osamdesetih nijedan (!), pa Anićev i Silićev Pravopisni priručnik, pa konačno (?) u devedesetima proširen i dopunjen, ali u koječemu još nedorađen i nedosljedan »londonac«.

Naravno da za nepovoljno stanje kulture hrvatskoga jezika nisu krive samo nepovoljne sociolingvističke prilike. Podjednak je udio u tome jezikoslovnih činjenica od kojih se ovdje moraju spomenuti bar tri u vezi s normativnim priručnicima.

Gramatička norma hrvatskoga kojoj je temeljni oblik odredio Tomo Maretić svojom Gramatikom i stilistikom hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1899) dugo nije uspijevala izići iz Maretićeva haljinca pa se nekritičan odnos prema Maretiću protegnuo gotovo do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Još 1963. priređeno je treće izdanje njegove Gramatike jer je, po sudu priređivača, praktična potreba za tom knjigom još tada bila velika, a k tome je Brapčeva, Hrastina i Živkovićeva Gramatika hrvatskosrpskoga jezika kao iscrpak Maretićeve objavljivana do kraja šezdesetih. Tek na kraju sedamdesetih pojavila se prva suvremeno koncipirana hrvatska gramatika (Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika, 1979), ali je njezinoj recepciji snažno naškodila tadanja politika zabranjujući joj uporabu u školstvu.

Pored dobre normativne gramatike za skrb o jezičnoj kulturi iznimno je važna dobra, kvalitetna opća i specijalna jednojezična leksikografija. Izuzmemo li Ivekovićev i Brozov Rječnik hrvatskoga jezika (1901) za koji su već njegovi suvremenici uočili da je posve nereprezentativan za hrvatsko jezično stanje na prošlome prijelazu stoljeća, prvi smo priručni jednojezičnik dobili tek na početku devedesetih, dok će od tri-četiri druga najavljena u dogledno vrijeme, po svemu se čini, biti objavljen samo jedan.

Ne bi bilo ispravno reći da hrvatska normativistika nije uočavala potrebe za dobrim, koncepcijski usklađenim normativnim priručnicima, ali je umjesto njih ipak nudila nešto drugo. Negdje u pedesetima pojavila se i do danas ostala neprekinuta praksa da se praznine u jezičnoj izobrazbi govornika hrvatskoga popune popularno (»pristupačno«) pisanim novinskim i časopisnim člancima koji su gotovo u pravilu poslije postajali knjige. Koliko je pogrešno uvjerenje da se tako može bitno podići razina jezične kulture najbolje pokazuje podatak da na neke greške savjetodavci upozoravaju već stotinjak godina, a one su i dalje česte poprilici kao i u vrijeme kad je prvi put na njih upozoreno. (Usput, svakako bi bilo korisno proučiti kakav je stvarni utjecaj savjetodavnih priručnika, čiji se broj zadnjih godina povećao za dvadesetak, na razinu hrvatske jezične kulture.) Ovdje nasumice ostavljam postrani podatak da su jezični savjetnici autorska djela zbog čega nerijetko nude različite odgovore na isto pitanje, što samo potiče nedoumice u tražitelja savjeta.

Podsjetio sam ovdje na uglavnom poznate lingvističke i sociolingvističke činjenice iz novije prošlosti hrvatskoga standardnoga jezika kako bismo odgovorili na pitanje zašto su tragovi prikazanoga nepovoljnoga stanja u pisanome hrvatskom, ukupno uzevši, ipak slabije zamjetni negoli bi se s pravom smjelo očekivati? Nekoliko je činitelja takvoga stanja, među kojima lektori nikako nisu ni najmanje važni, a ni najmanje utjecajni. Lektori se, dakle, nisu u priči o kulturi hrvatskoga jezika pojavili poput Poncija Pilata u Vjerovanju, nego da bi se koliko-toliko djelotvorno umanjio, a po mogućnosti i posve uklonio štetan utjecaj na hrvatsku jezičnu kulturu jezično slabo ili nedostatno izobraženih autora (novinara, publicista, književnika).

Je li uvođenje lektora bilo najbolje (ili najsretnije) rješenje te je li se pri tomu uopće zaglédalo kako slične probleme rješavaju drugi, danas su pitanja za dokon razgovor, jer odgovori na njih niti bi što objasnili niti bi što promijenili. U svakom slučaju lektori su vrlo brzo postali sastavnim dijelom našega izdavaštva, pisanih i govorenih medija, tako da je internacionalizam lektor u hrvatskome dobio značenje kakvo ćemo uzalud tražiti u drugim jezicima (Anić: »2. osoba koja čita i jezično-stilski ispravlja i dotjeruje rukopise«).

Trajno ukliješteni između zahtjeva politike da »ne pretjeruju« (s posljedicama ako »pretjeraju«) i manjkave hrvatske normativističke literature lektori su se u svome poslu vrlo često morali oslanjati na intersubjektivno neprovjeriv »kriterij« zvan (vlastiti) jezični osjećaj što je nerijetko vodilo u arbitrarnost pa i u teško shvatljiva pretjerivanja.

Poznato mi je da se mnogi žale kako im je lektor bez dopuštenja u tekstu promijenio ovo ili ono i kako općenito s lektorskim zahvatima imaju loša iskustva. Zato su proteklih desetljeća o lektorima i njihovom poslu u nas izricane i pohvalne i pokudne riječi, jer činjenica je da jedan dio govornika hrvatskoga upravo zahtijeva lekturu svojih uradaka, dok je drugi drže suvišnom i nastoje je zaobići ako je ikako moguće. Što bi moglo biti uzrokom tako oprečnim sudovima o lektorima i lekturi? Čini mi se da se mogu izdvojiti bar tri glavna.

Prvi: Insistiranjem na poštivanju standardnojezičnih norma lektura je, nedvojbeno, potpora postojanosti (stabilnosti) hrvatskoga standardnoga jezika, samo što se pri tomu ne smije zaboraviti da je stabilnost standardnoga jezika elastična, gipka, jer samo tako standardni jezik kao (i) sociolingvistička činjenica može sustopice pratiti promjene u jezičnoj zajednici kojoj služi kao sredstvo priopćavanja.

Drugi: Za razliku od organskih idioma standardni je jezik polifunkcionalan jer se njime mora moći izreći sve što je bilo, što postoji i za što pretpostavljamo da će biti. Zato standardolozi s pravom ističu da je svaki standardni jezik ukupnost funkcionalnih stilova od kojih svaki, unatoč zajedničkoj osnovici, ima svoje posebnosti. Zaboravi li se pri lektoriranju tekstova polifunkcionalna narav standardnoga jezika, rezultat će biti sterilan »jezični prosjek« bez »okusa i mirisa« koji neki pogrešno nazivaju artificijelnim. Taj »jezični prosjek« izravno šteti stilskoj razvedenosti i izražajnomu bogatstvu hrvatskoga standardnoga jezika.

Treći: U lektoriranju svakoga teksta moraju se poštivati osebujnosti piščeva idiolekta uključujući i njegovo pravo na funkcionalne »greške«. Zanemarivanjem tih osebujnosti lektura, premda rađena u dobroj vjeri i namjeri, uz pojedinačno nezadovoljstvo, može krivotvoriti tekst i tada nisu neočekivani opravdano negativni sudovi o lektorima.

Tako se, eto, lektorsko nastojanje oko lekture hrvatskoga jezika pokazuje zahtjevnim poslom koji je u demokratskom društvu tek neznatno lakši, iako je i dalje jednako potreban. Najlakši bit će jamačno onda kad bude nepotreban: kad budemo imali sve potrebne (i koncepcijski usklađene) normativne priručnike, sustavno školovane govornike s razvijenom svijesti o važnosti poznavanja vlastitoga standardnoga jezika te kad jezična kultura postane dijelom društvene etikete. A do tada — dobra kob i lektorima i autorima.

Marko Samardžija