Informativna izvedba

Informativna izvedba

Ludvig van Beethoven, Missa solemnis, op. 123, KDVatroslav Lisinski, 10. ožujka 2000.

Nakon duljeg vremena zagrebačkoj publici ponovno je predstavljena Missa solemnis, op. 123, za soliste, zbor i orkestar Ludwiga van Beethovena, djelo koje je zbog poteškoća oko glazbenog uprizorenja tek povremeno dio koncertnih sezona. Koncert održan u okviru ciklusa Crvena oktava (10. ožujka, KD Lisinski) bio je posvećen uspomeni na preminuloga Josipa Depola, dugogodišnjeg direktora Zagrebačke filharmonije na čijem je čelu bio od 1969. do 1983. Uz Milana Horvata, počasnoga šefa-dirigenta, tom su prigodom gosti orkestra bili austrijska sopranistica Edith Leinbacher, mezzosopranistica Ruža Pospiš-Baldani, slovački tenor Jozef Kundlak i njemački bariton Andreas Scheibner te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić(zborovođa Saša Britvić). Kao jedini pjevački ansambl u Hrvatskoj koji na repertoaru ima tu veliku glazbenu liturgijsku dramu, goranovci su dosad sudjelovali i u nekoliko inozemnih produkcija.

Izvedba, po naravi uglavnom informativna, globalno se oslanjala na monumentalnost skladateljeve umjetničke konstrukcije (s Devetom simfonijom tvori svojevrstan umjetnički diptih), njezinu nabujalu progresiju vokalno-instrumentalnog oblika i novoga opsega zvukovnosti. Beethoven piše skladbu dotad bez premca u glazbenoj literaturi, a stvara je za idealnog interpreta. Iz dijalektičkog suodnosa ljudskoga glasa i glazbala, kroz cijelu glazbenu povijest pasionantnog skladateljskog iskušenja, proširena na medij velikog orkestralnog tijela, velikog zbora i četiri solista, izrasta moćna struktura partiture Missa solemnis, istodobno spritualne, epske, lirske i dramatske. Nevolje s primjenom tako zahtjevne skladbe razlog su povremenoj zastupljenosti u živoj izvedbenoj praksi. Ako na ovu izvedbu prenesemo svojedobni zapis maestra Milana Horvata (povod su bile izvedbe Beethovenovih simfonija) o biti njihove umjetničke interpretacije u kojem kaže »ono što zapravo jest nalazi se iza tonova, a to ili osjećamo ili nikada nećemo osjetiti«, dolazimo na sklizak teren osjetilne prispodobe. Suočeni s opsežnom, nadasve složenom i virtuozno teškom tvorbom kao cjelinom, a napose mnoštvom osjetljivih dijelova, sudionici njezine izvedbe djelovali su pojedinačno, manje kolektivno. Missa solemnis bila je na rubu trajno ekstatična stanja, usmjerena na visoku potenciju gotovo isključivo dinamike forte possibile, koja je otupljivala mnoge dramatične vrhunce i kretala se uzlazno-silaznom putanjom i obratno. Upitna koordinacija tonskih volumena između dviju pjevačkih skupina (solisti/zbor) minimalizirala je efekt kontrasta. U solističkom kvartetu dominirali su primadona Ruža Pospiš-Baldani i Andreas Scheibner, slijedio ih je Josef Kundlak, dok se Edith Lienbacher, glasovno i interpretativno, našla u pogrešnoj ulozi. U zborskom ansamblu, koji se, između ostalog, suočava i s problemom neprirodnih glasovnih pozicija, najlošije su prošli tenori. Zagrebačka filharmonija bila je stabilan partner, na manjoj kušnji od ostalih. Missa solemnis imala je i mnoge inspirativne, kreativno oblikovane dijelove, a njezina preobrazba, ovisno o padu ili rastu koncentracije, stvarala je onu vrstu nemira ili klonuća koja je djelu tako slojevite konstrukcije često znala oduzeti ljepotu i silinu prirodno snažne umjetničke izražajnosti.

Sanja Raca