I/ili o l'ectoru

S lektorima imam i loša i manje loša iskustva. Od svih lektora draži su mi kolektori (u smislu 1. značenja u Klaićevu Rječniku); šalu na stranu — više volim korektore, ne samo zato što su dokazano korisniji nego i zato što su manje posljedični po nježno tijelo i duh bilo kojeg teksta, posebno književnog; ispravljaju, na primjer, one često brojne tiskarske omaške (po Freudu i mimo njega), greškice što ih slovenski jezik naziva tiskarski škrati, dovodeći tako u tajnu, mitsku vezu pisce i slovoslagare u nibelunškoj galaksiji maga Gutenberga. Slovoslagari znaju biti silno duhoviti: »Kraljica Marija isprcala se s čitavom posadom broda« pisalo je u jednom dubrovačkom listu između dva rata, prilikom posjete kraljevskog para Dubrovniku. Lektori, naprotiv (dakako, ne svi; dakako, ne uvijek; dakako, ne svugdje), znaju biti vrlo opasni, mefistofelovski znaju oduzeti dušu tekstu, promijeniti mu duh mijenjajući jezik. Valja, međutim, razlikovati one koji to čine po nekom vanjskom nalogu (kaže se, direktivi), od onih koji to čine po nekom nutarnjem nalogu (odnosno imperativu, koji je često vrlo blizak onom stvaralačkom: mnogi su takvi u biti prikriveni pisci); i jedni i drugi znaju biti zagriženi čistunci, strastveni puristi, odnosno puritanci — a ni jedan tekst (posebno onaj književni) nikada nije posve čist (čistoća je samo pola zdravlja književnog teksta). Ostavite mi moju nečistoću, ne umivajte mi tijelo, ne perite mi... — vapi svaki tekst.

Svaka lektura zapravo nasilje je nad temeljnim načelom stvaranja, nad izborom, izborom riječi (pojmova, fraza, sintagma...), a ja ne volim nasilje. Nisu mi dragi ni oni koji se nadmeću s piscem (čine to i prevodioci, a ne samo lektori), ako i sami nisu pisci koji na djelo uzvraćaju djelom. Treba li ipak odreći potrebu postojanja lektora? Reklo bi se da ne, ali ne znam zašto; možda na umu imam onakva lektora kakav je T. S. Eliotu bio E. Pound. Lektori bi morali biti visoko kvalificirani, idealni čitači nekog teksta; ne bi smjeli biti nasilni misionari, pokrštavatelji u bezbožnoj prašumi teksta prepunog mrskih im barbarizama; morali bi biti dobre vile pisca, a ne zle vještice. Ako više volim korektore, ne znači da mi lektori ne izazivaju osjećanja koja nisu u vezi s »poslom« kojim se ponekad bave. Dopuštati biti, nije li tako rekao onaj, kako se ono piše... ah, lektor će to znati.

Luko Paljetak