I pravopisna pravila mogu nauditi jeziku

Nedavno mi je jedan sveučilišni profesor, k tome akademik, k tome filolog, pisac brojnih knjiga, objavljenih u zemlji i inozemstvu, rekao da su mu lektori u rukopisu njegove najnovije knjige svako obavještavati pretvorili u obavješćivati. Pritom me je pitao: »Mora li to biti tako?« Ja sam mu odgovorio: »Ne mora!« I savjetovao sam mu da od izdavača zahtijeva »povratak na staro«. Kako pak to nije prvi (i jedini) put da su mi se pisci, bilo kao stručnjaku bilo kao voditelju Odjela za kulturu hrvatskoga jezika pri Hrvatskome filološkom društvu, potužili da im lektori oblike glagola na (j)avati pretvaraju u oblike glagola na (j)ivati, zaključio sam da je to rezultat »lektorskoga konsenzusa«. Jesu li oni (lektori) došli do takva »konsenzusa« (da će glagole s oblicima na (j)avati pretvarati u glagole s oblicima na (j)ivati) sami ili na savjet jezičnoga »stručnjaka«, to nije bitno. Bitno je to što je to i u jednom i u drugom slučaju čin samovolje. Dokaze za takav svoj postupak ne mogu dobiti od jezika, koji kaže da se nesvršeni glagoli tvore od svršenih ili sufiksom (j)a ili sufiksom (j)ava ili sufiksom (j)iva (usp. navijestiti > naviještati / navještavati / navješćivati). Pritom jezik kaže da mu je svejedno — naviještati, navještavati ili navješćivati. Njemu je dovoljno to što i jedan i drugi i treći oblik odgovara njegovim unutarnjim zakonitostima. Zašto će pisac upotrijebiti bilo jedan bilo drugi bilo treći oblik, to njega ne zanima. To zanima povijest, tradiciju, navike (pisca) i tekst u kojemu se oblik treba pojaviti. Jeziku će biti »po volji« i izviještati i obaviještati, ali će pisac (možda) odustati (no ne mora) od njih i upotrijebiti bilo izvještavati bilo izvješćivati, odnosno bilo obavještavati bilo obavješćivati — uvažavajući okolnosti o kojima je bilo govora. Tako će biti sa svim inačicama uvjetovanim unutarnjim jezičnim razlozima (zakonitostima). Tako će biti i s inačicama genitiva množine odredaba, odredba i odredbi. Ni jednoj od njih jezik ne daje prednost. Odluku o upotrebi jedne, druge ili treće inačice donosi načelno pisac — a ne lektor! Tako će načelno biti i s upotrebom riječi uporaba i upotreba, s upotrebom riječi rabiti i upotrebljavati itd. Lektor nema pravo zamjenjivati jednu drugom. Njegove se navike moraju podrediti navikama onih koji ih rabe — ako ih rabe (a u ovome slučaju rabe) s razlogom.

Ako na primjer i primjerice znači isto, onda je dopušteno upotrebljavati bilo jedno bilo drugo, pa onda i jedno i drugo, ali ne u istome tekstu (jer nisu problem stila). Pa ipak mi je jedan lektor na primjer (pisan onako kako to hoće Hrvatski pravopis, a ne kako bih to htio ja — naprimjer) zamijenio sa primjerice.

Primjer na primjer pokazuje da pravopisna pravila mogu nauditi jeziku. Zašto? — Zato što ne poštuju njegove zakonitosti. Jezik naime (ovo će »naime« lektori odvojiti zarezom — iako jezično-komunikacijski razlozi tomu ne idu u prilog) zahtijeva da se piše naprimjer (a ne na primjer). Vodeći se takvim razlozima, u jednome sam tekstu napisao nažalost. Držeći se Hrvatskoga pravopisa »kao pijan plota«, lektor mi je to pretvorio u na žalost. Iz istih sam razloga komparativ pridjeva čist upotrijebio u obliku čistiji. Lektoru se ni to nije svidjelo, pa mi je oblik čistiji zamijenio oblikom čišći. A on bi (lektor) morao znati da (unutarnje) jezične zakonitosti zahtijevaju oblik čistiji (jednosložni pridjevi s kratkim slogom tvore komparativ nastavkom -iji: nov > noviji, star > stariji itd., pa onda i čist > čistiji). U svakoj će gramatici koja se time bavi to moći pročitati. Oblik je čišći »došetao« iz pravila o jednosložnim pridjevima s dugim slogom, koji tvore komparativ nastavkom -ji (usp. krut > krući, drag > draži itd. (V. npr. Gramatiku hrvatskoga književnog jezika Eugenije Barić i dr. iz 1990, str. 101. i 102.) Stoga normativna literatura (Hrvatski pravopis i Hrvatski jezični savjetnik npr.) oblik čistiji stavlja na prvo, a oblik čišći na drugo mjesto. Pa ako je dopuštena dvostrukost (ne samo u vezi s navedenim primjerom), zašto je ne poštivati?

Što time želim reći? — Time želim reći da lektor mora voditi računa o piscu (teksta). To međutim (iz istih razloga iz kojih ne odvajam zarezima naime ne odvajam zarezima ni međutim — i jedno je i drugo vezno sredstvo na razini teksta, a vezna se sredstva ne odvajaju zarezima) nikako ne znači da lektor nema pravo ispravljati i pisce kao što su malo prije spomenuti sveučilišni profesor i ja. Svaki pisac, bez obzira na svoju profesiju i autoritet, podliježe javnoj jezičnoj normi. Nitko od nje nije oslobođen. To što sam rekao rekao sam zato što treba voditi računa o tome da ima (i) pisaca koji kreativno (pa onda i stručno) pristupaju svomu (posebno javnom) jeziku. Takvi autori (posebno oni sa stručnom kompetencijom) imaju pravo biti i protiv javnonormativne knjige. Jedino naime oni mogu prosuditi je li to što jezičnonormativna knjiga nalaže u skladu s unutarnjim zakonitostima (hrvatskoga) jezika. Ako nije, imaju pravo biti protiv nje. I to lektor mora uzimati u obzir. (Riječ je, dakako, o tekstovima koji nemaju usko pedagošku namjenu.) Uostalom, jedino se tako norma i može (a mora — kad mora!) mijenjati.

Takvo razmišljanje vodi do zahtjeva da se (i) hrvatskomu standardnom jeziku pristupi kao polifunkcionalnomu organizmu, kao organizmu koji na jedan način funkcionira u znanosti, na drugi u administraciji, na treći u novinarstvu itd. (kažem to još jednom — makar ispao dosadan!). Lektor mora znati (pa onda to uzeti u obzir) da su zakonitosti funkcionalnih stilova (i) hrvatskoga standardnog jezika različite, pa je onda prirodno da i upotreba jezika (u njima) bude različita. Ako se npr. liječniku čini da mu je faktor rizika medicinski prikladniji od čimbenika opasnosti, zašto mu ne dopustiti da upotrijebi faktor rizika? Nije loše da opozicija u politici bude oporba, ali je loše da opozicija u jezikoslovlju bude oporba. Ona je tamo opreka. Nije loše da rezerva u vojsci bude pričuva, ali je loše da rezerva u domaćinstvu i jezikoslovlju bude pričuva. Ona je tamo zaliha. I prije smo rezerve imali zalihu hrane. (U jezikoslovlju imamo pojam »zaliha« i u riječi zalihost.) Nije (tako) loše da u gramatici imamo raščlambu umjesto analize, ali je loše da analiza bude (uvijek) raščlamba i u ekonomiji.

Kako se u skladu s time mora ponašati lektor? — Ako misli da bi (bilo koju) stručnu riječ trebalo zamijeniti drugom stručnom riječi, to ne smije činiti bez dogovora sa stručnjakom. Jedino stručnjak zna koji mu se sadržaj krije u riječi koju upotrebljava, i lektor to mora uzeti u obzir. Bez te suradnje, stručnjaka i lektora, vrlo je lako moguće da se struci učini medvjeđa usluga.

U toj će suradnji lektor vidjeti da se vrlo često mora distancirati od vlastite struke (tj. od sadržaja riječi koju mu njegova struka »sugerira«) ako (zajedno sa stručnjakom) želi riješiti problem pred kojim se nalazi (nalaze). Kao primjer može poslužiti tehnička riječ zamor (usp. zamor stroja). Hoću reći da lektor mora pristati na to da se i stroj zamara. Tako će doći do »suradnje« riječi zamor i riječi umor: zamor će se odnositi na stroj, a umor na čovjeka. Dakako da to ne znači da se (i) čovjek (i dalje) ne mora zamarati.

Tako shvaćen (hrvatski) standardni jezik — kao polifunkcionalan organizam — zahtijeva ponašanje norme po načelu »i-i« (i jedno i drugo), a ne po načelu »ili-ili« (ili jedno ili drugo). Načelo »i-i«, koje su (s razlogom) prihvatile sve civilizirane (jezične) norme (hrvatskomu) standardnom jeziku omogućava da se razvija kao to dijalektici njegova razvoja odgovara, odnosno da se, popularno rečeno, bogati. Načelo »ili-ili« vodi k njegovu siromašenju.

Načelu »i-i« odgovara i upotreba i uporaba, i prisutan i nazočan (s primjedbom da jedno nije uvijek drugo), i radnik i djelatnik (s primjedbom da jedno nije uvijek drugo), i izvještaj i izvješće (bilo bi bolje izviješće), i veza i sveza, i tok i tijek (s primjedbom da jedno nije uvijek drugo), i lingvistika i jezikoslovlje, i opozicija i oporba (odnosno opreka), i rezerva i pričuva (odnosno zaliha), itd.

Dakako da načelo »i-i« pretpostavlja znanje kriterija po kojima se provodi. To, drugim riječima, znači da ga mogu provoditi moćni, a ne nemoćni. Nemoćnima je svojstveno načelo »ili-ili«. Jedino je naime zahvaljujući njemu (načelu »ili-ili«) moguće zabranjivati. Ono k tome vodi k radikalnomu purizmu i sprezi radikalnoga purizma s ideologijom i politikom. I da u skladu s time završim: Ne osjeća potrebu za zabranom moćan, nego nemoćan.

Josip Silić