Hrvatski rječnici

Hrvatski su rječnici pratili rječništvo inih evropskih jezika. Prvi tiskani naš rječnik, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum — Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae (Rječnik pet najuglednijih evropskih jezika — latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, hrvatskoga i mađarskoga) Fausta Vrančića, iz 1595, s oko 5800 hrvatskih riječi, sličan je onodobnim rječnicima, kao što je i pisac njegov — polihistor, izumitelj i leksikograf, i biskup — bio sličan onodobnim veleobrazovanicima. — Prije Vrančićeva rječnika bio je i dvojezični talijansko-hrvatski rječnik namijenjen trgovcima, iz 1527, Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca, kojemu je autor vjerojatno Petar Lupis Valentian. A prije bilo je raznih dodatnih objasnidbenih popisa riječi, npr. na kraju Biblije Jurja Dalmatina iz 1584. — A poslije Vrančića, bilo je nastavljanja na njegov rječnik i preuzimanja njegove građe: 1605, u rječniku češkoga benediktinca Petra Lodereckera, 1606, u rječniku Jeronima Megisera Thesaurus polyglotus, također poslije i u hrvatskim rječnicima.

I Bartol Kašić pisao je jedan rječnik, hrvatsko-talijanski, no za razliku od njegove gramatike — prve tiskane hrvatske gramatike, Institutionum linguae Illyricae libri duo iz 1604. — taj je tekst ostao u rukopisu, i tek je nedavno objavljen pretiskom.

Slijedili su novi rječnici — prvi je bio Thesaurus linguae Illyricae Jakova Mikalje (1649). Zatim, i poslije vremena utjecaja štokavske ikavske školske gramatike Tome Babića iz 1712, djeluju novi rječničari — rječnici su Dizionario italiano, latino, illyrico Ardelija Della Belle (1728), Dictionar ili réchi szlovenszke Jurja Habdelića (1670), Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium Ivana Belostenca (1740, napisan prije 1675), Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuples Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (1742). — Mnogi su pak rječnici ostali u rukopisu, pa je malo tih koji su imali i kakav manji utjecaj na buduća pokoljenja. No ti rukopisni rječnici — Vitezovićev, Tanzligerov, Katančićev, Jurinov, Hevaji-Uskufijev i drugi — pokazuju nam stanje ondašnjega hrvatskoga jezika.

S početka XIX. stoljeća, kao odraz konca XVIII, jesu Ricsoslovnik Josipa Voltića (hrvatski, talijanski i njemački, 1803), Rjecsosloxje slovinsko-talijansko-latinsko Joakima Stullija (1806).

Hrvatski narodni preporod dao je Njemačko-ilirski slovar Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića (1842), Rječnik ilirsko-talijanski Dragutina Parčića (1858), Deutsch-kroatisches Wörterbuch i Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja Bogoslava Šuleka (1874-75).

To su još bila vremena u kojima se hrvatsko društvo ovako ili onako uklapalo u tokove evropske kulture: pojednostavnjeno rečeno, evropski su kultura i znanost dovođeni prevođenjem, pa su takvi rječnici bili itekako potrebni onima kojima je iznadosnovno obrazovanje bilo na inim jezicima — na latinskom, njemačkom i talijanskom.

XIX. stoljeće, kao vrijeme narodnih preporoda, i u Hrvatskoj jača narodnu svijest, i šire se jezične potrebe. Civilizacija zahtijeva jezik civilizacije, i hrvatski to postaje u punom smislu.

Razvoj književnoga jezika i hrvatskoga jezičnoga standarda nastavlja se na početke iz XVIII. stoljeća, i u kontekstu ondašnjih znanja i znanosti, kakvi su bili u XIX. stoljeću, događaju se manji i veći pomaci prema još većim mogućnostima. Suzuje se osnovica književnoga jezika, na jekavski štokavski, poslije jezika Zagrebačke filološke škole sa »starijim« oblicima jača položaj »mlađih« oblika, i sa željom da se Hrvati zbliže sa Srbima. Hrvatski jezik u stalnu je dodiru i sa srpskim, ali i s češkim, pa i ruskim. Romantičan stav o velikoj općoj blizosti svih Slavena ima utjecaja i na jezik.

Dolazi vrijeme i hrvatskih jednojezičnih rječnika. Želi se pokazati proučavanje hrvatskoga jezika — hrvatskoga jezika shvaćena ondašnjim znanstvenim mjerilom. 1861. u hrvatskom je saboru prihvaćen prijedlog Josipa Jurja Strossmayera da se osnuje južnoslavenska akademija znanosti, za Hrvate, Srbe, Slovence i Bugare. Od 1880. izlazi pri hrvatskoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika; to je povijesni rječnik jezika Hrvata, Srba, Muslimana i Crnogoraca, i to ponajviše hrvatski povijesni rječnik. Kako se u vrijeme njegovih početaka u jezikoslovlju na hrvatski jezik gledalo drugačije nego danas (primjerice, kajkavsko narječje smatrano je dijelom slovenskoga jezika), godine njegova izdavanja — do zadnjega sveska, 1976 — govore nam i o mijenama u hrvatskom jezikoslovlju. — U rječniku se detaljno opisuju značenja riječi do XIX. stoljeća (gotovo bez suvremene književnosti i stručne literature), daju se mnogobrojni primjeri od najstarijih zabilježbi riječi naovamo. Suvremene dijalekatske građe nema mnogo, no ono što je ima zanimljivo je i korisno. Rječnik sadrži i mnoga imena osobna, mjesna i druga. Akademijin rječnik nije bio zamišljen kao kakav normativni rječnik, no u svoje je vrijeme utjecao i na opći jezik — i u književnosti i izvan nje. S današnjega stanovišta, treba znati da je jedno dobro rješenje za takav rječnik etalonsko geslo — geslo (riječ natuknica) napisano onako kako bi dotična riječ izgledala u jeziku rječnika (u njegovu metajeziku). Poštokavljivanje neštokavskih imena ne treba vidjeti kao zlu radnju; to je postupak kojim je ujednačen abecedarij. U navodima unutar rječničkoga članka, neštokavska se imena (i druge riječi) pišu korektno koliko je to bilo moguće.

Na dio normiranja jezika utjecao je jedan ograničeni rječnik s konca XIX. stoljeća — rječnik u Hrvatskom pravopisu Ivana Broza, 1892. Pravopisni rječnici u nas (i drugdje) sadrže u načelu samo riječi koje su zanimljive s pravopisnoga stanovišta; one s kojima pisatelji nemaju teškoća u pisanju u pravopisne rječnike ne ulaze. Ponekad to neznalci zaborave pa od pravopisa do pravopisa, od jednoga izdanja do drugoga, poneke riječi nestaju, poneke se pojavljuju — samo zato što ih u pravopisnom rječniku ima ili nema. — Za Brozovim pravopisom slijedi Boranićeva preradba i Boranićevo samostalno izdanje (zadnje 1950). Daljnja poboljšanja dana su u pravopisu Franje Cipre i Adolfa Bratoljuba Klaića iz 1944 (tzv. korienac, s morfonološkim načelom) te u njegovoj osnovici, u zabranjenu pravopisu Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića iz 1941, što su ga zabranile vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatsko izdanje zajedničkoga hrvatsko-srpskoga pravopisa, novosadskoga iz 1960, nastavlja se na Boranića. Poslije Deklaracije 1967, Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš objavljuju Hrvatski pravopis, 1971, no taj smeta komunističkom unitarizmu pa bi zabranjen; tiska se u emigraciji, u Londonu, pa se naziva londoncem. Tek 1986. pojavljuje se novi hrvatski pravopis, Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića. Poslije nestanka socijalističkoga sustava, u vremenu osamostaljivanja Hrvatske, objavljuje se pretisak londonca, autori ga uskoro mijenjaju i poboljšavaju, i on se danas koristi u školama. Rječnik je Hrvatskoga pravopisa trojice autora znatno proširen u odnosu na izdanje iz 1971, i u njemu se daju i normativne preporuke za riječi za koje se smatra da su bolje od drugih — to se naročito tiče posuđenica iz drugih jezika. Naravno, najveći dio riječi u pravopisnom rječniku pripada skupini pravopisno zanimljivih. No događa se da to što koje riječi u njemu nema (a nema je jer u njezinu pisanju nema nikakvih teškoća) pojedinci krivo shvate pa misle da takva riječ nije dobra.

Rječnik kojemu je jedna od uloga bila i ta da bude i normativnim — jest Rječnik hrvatskoga jezika Ivana Broza (dovršio ga je Franjo Iveković) iz 1901, u dva sveska. Zbog želje da se uvažava i srpski jezik, kao jezik najbliži hrvatskom (i zbog ondašnjega shvaćanja da se radi o jednom i istom jeziku), u Broz-Ivekovićevu rječniku znatnu količinu građe čine zapravo nehrvatski navodi. No u to vrijeme na oblikovanje hrvatskoga jezika hrvatska književnost ima veći utjecaj nego taj rječnik. Hrvatska pisana riječ upotrebljavala je riječi koje su joj bile potrebne i onako kako su joj bile potrebne, pa makar takvih riječi u rječnicima nije bilo.

U vrijeme unitarističke kraljevine Jugoslavije od 1918. nadalje podosta se pažnje posvećivalo tomu kako razlikovati srpske riječi od hrvatskih, jer zbog utjecaja na to je trebalo paziti. O tome se pisalo u jezičnim savjetima u novinama, objavljeno je nekoliko knjiga. 1940. Matica je hrvatska tiskala knjigu Petra Guberine i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, u kojoj je dan i razlikovni rječnik. S vremenom se i u jezikoslovlju i u nas počinju shvaćati pojmovi vezani s tim da rodoslovno jedan jezik upotrebljavaju dva naroda ili više njih, pa se vidi da i uza svu bliskost jezika Hrvata i Srba, ta dva naroda upotrebljavaju dva različita standardna jezika.

U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske osnovan je Hrvatski izdavalački (bibliografski) zavod, kojemu je jedan od zadataka bila izrada Rječnika hrvatskoga književnog jezika, jer Akademijin rječnik (koji se od 1938, zbog smrti obrađivača, nije objavljivao) i Broz-Ivekovićev rječnik nisu više zadovoljavali potrebe kulturne javnosti. U taj novi rječnik trebala je ući građa iz djela novih hrvatskih pisaca. Bilo je i shvaćanja da se ne uzimaju kajkavske i čakavske riječi, osim ako nisu proširene i u književnom jeziku; drugi su pak smatrali da ih treba uzimati za obogaćivanje književnoga jezika. Posuđenicama se pristupalo s mjerom, iako je bilo i prijedloga da uđu samo one za koje nema nikakve zamjene. Planiralo se da rječnik bude jednosveščan, a širi oblik da ima tri sveska, te da se posao dovrši za tri godine. Vjerojatno zbog društvenih prilika, taj rječnik nije sastavljen, i ne zna se dokle se s poslom stiglo i što je bilo sa sakupljenom građom.

Poslije rata stvari su se kretale polako. S jedne strane, hrvatski je jezik živio svojim životom, s druge pak je strane, srpske, bilo novih pritisaka za »ujednačavanje«.

1954. godine Matica hrvatska i Matica srpska dogovorile su se da objave rječnik suvremenoga hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Ubrzo se pristupilo poslu. Usporedno s tim radilo se na zajedničkom, novosadskom pravopisu, koji je konačno objavljen 1960. Za zagrebački Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika i novosadski Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika građu su činili najvažnija književna djela Hrvata i Srba te Crnogoraca (malo i Muslimana) te suvremeni školski udžbenici, razni priručnici, tisak — ugrubo, od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća. Pojednostavnjeno rečeno, rječnik je trebao pokazivati jedinstvo hrvatsko-srpskoga jezika, ali u stvarnosti, on je služio i kao rječnik hrvatskoga jezika (i kao rječnik srpskoga jezika). Uz riječi u pravilu se daju i navodi iz djelâ (za neke običnije novije riječi i za još neke, navodâ nema), i to jedan hrvatski i jedan srpski — ili samo jedan od njih, ako iz građe nije zapisan primjer za drugi. Po kraticama za autore lako se određuje koja je riječ hrvatska, iako ima slučajeva da ponekad nije dan hrvatski primjer, iako postoji.

Rječnik dviju matica ipak je bio jedan kulturni promašaj — jer se njime s jedne strane na neki način nametalo jedinstvo, a s druge strane neke su obične hrvatske riječi označene kao pokrajinske, što je u tom kontekstu bilo uvredljivo (jer sličnih situacija za obične srpske riječi nije bilo). Objavljena su, 1967, samo dva hrvatska sveska, A-F i G-K (zato se taj hrvatski rječnik naziva adok); srpska je strana nastavila s izdavanjem do konca.

1976. dovršen je Akademijin rječnik. Zbog velikoga vremenskoga raspona i zbog različitih pristupa obradi, to je nepotpun rječnik. Započelo se razmišljati o tome da se objave njegove dopune. Jedna je takva dopuna Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Što se pak tiče drugih dopuna Akademijina rječnika, one još čekaju na objavljivanje.

Od 1985. izlazio je nedovršen Rječnik hrvatskoga književnog jezika od Preporoda do I. G. Kovačića, koji je sastavio Julije Benešić. Dosad je objavljeno dvanaest svezaka. To je rječnik u kojemu su tumačenja značenja štura, ali je zato bogat i zbog navoda za primjere s odgovarajućim riječima. Uz navod se nažalost daje samo podatak o autoru, ali ne i podatak o djelu iz kojega je uzet.

Pravi srednje velik jednosveščani objasnidbeni rječnik hrvatskoga jezika jest Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića. Prvo izdanje ima 35.000 natuknica; tiskano je ukupno 40.000 primjeraka (1991). Drugo izdanje (1994) ima 50.000 natuknica, a treće (1997) 60.000 natuknica s oko 100.000 pojmova.

Hrvatska je leksikografija bogata raznim rječnicima i leksikonima raznih struka, raznih namjena i raznih veličina. Od posebnih rječnika, može se spomenuti Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika Josipa Matešića (1982), Rückläufiges Wörterbuch des Serbokroatischen (odostražni rječnik, u kojem su riječi poredane po abecedi od kraja riječi) istoga autora. Tu su i tumačenja porijekla riječi: Etimološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka (I-IV, 1971-74) te priručni Hrvatski etimološki rječnik Alemka Gluhaka (1993). Kao posebni etimološki rječnici sužena polja, tu su i Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića, s mnogobrojnim, sve širim izdanjima do 1990, i Rječnik stranih riječi Vladimira Anića i Ive Goldsteina (1999), te etimološki rječnik adrijatizama Jadranske etimologije Vojmira Vinje (I, 1998).

Objavljeno je i mnogo dvojezičnih i višejezičnih rječnika. Neki su od njih, oni s hrvatskim jezikom kao prvim, u nedostatku jednojezičnika služili i kao rječnici hrvatskoga jezika. Za hrvatsko narodno biće važni su i gradišćanskohrvatski rječnici (s hrvaćanskim hrvatskim i s njemačkim).

Neka vrsta reducirana dvojezičnoga rječnika jest Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka (1991), no kako su s njegove lijeve strane smještene i hrvatske riječi (npr. one iz jezika hrvatskih književnika XIX/XX. st.) — treba znati da je V. Brodnjak taj rječnik imao za sebe kao bilješke za svoj posao u izdavaštvu, gdje se bavio, između ostaloga, i prevođenjem sa srpskoga na hrvatski —, taj razlikovnik neznalce i neznalice može itekako zbunjivati. Ini takvi razlikovni rječnici nisu od velike koristi, jer prečesto daju krive tvrdnje.

Posebno je važan Hrvatski čestotni rječnik Maje Bratanić, Milana Moguša i Marka Tadića (1999), jer on pokazuje put i za nastanak mnogih drugih rječnika: treba polaziti od upotrebe riječi. — Na svemreži je dostupan i rječnik koji je dio projekta Hrvatski nacionalni korpus (to je konkordancijski rječnik s više milijuna pojavnica iz novinskih, književnih, znanstvenih i drugih tekstova. Korpus se sastoji od korpusa koji će sadržati trideset milijuna riječi pojavnica iz tekstova objavljenih poslije 1990, te Hrvatskoga elektronskoga tekstovnoga arhiva (HETA), s tekstovima iz vremena prije 1990.

Ovdje se nije moglo spomenuti baš sve što je objavljeno. A što je pred nama? Novi rječnici. Kada? I kakvi? Veliki, srednji, mali, posebni. Gdje su nam rječnici na svemreži, osim HNK? Što je s rječnicima na CDima i DVDima?

Možda je pravo pitanje: kakve su naše snage za nove poslove s rječnicima.

Alemko Gluhak