Hrvatski jezik danas i sutra

Dogovora, dakle, medu jezikoslovcima vec dulji niz godina nema. Ispada da su jezikoslovci dok su živjeli »u komunizmu« bili jedinstveniji jer im je cilj bio »biti protiv politickih rješenja u jeziku«. Dospjevši iz opozicije u poziciju, kao da su potrošili sav naboj, a usput kao da se izgubio i cilj kojemu su težili: dopustiti jeziku da se razvija po svojim unutarnjim zakonitostima, neovisno o društvenim i inim pritiscima

Jedna od mogućih odredbi jezika, pa onda i hrvatskoga jezika, jest ona da je jezik dogovorom utvrđen sustav znakova, u kojemu je sve povezano, koji služi sporazumijevanju. U toj su odredbi sadržana tri bitna odsječka:1. dogovor,

2. utvrđenost sustava,

3. sporazumijevanje.Svi bi ti elementi morali bili očiti i u hrvatskom jeziku kao standardnom jeziku. A jesu li i danas? Krenimo redom!

1. Dogovor

Za dogovor je i inače potrebno najmanje dvoje, a kad je riječ o jeziku bilo bi razložno očekivati da se barem oni koji se jezikom bave dogovaraju dok se ne dogovore o najboljim rješenjima. Praksa, međutim, pokazuje da dogovora uglavnom nema jer se većina jezikoslovaca smatra dovoljno kompetentnima da sami rješavaju dvojbene slučajeve. Druga su im mišljenja nepotrebna i opterećuju ih. Tu je jezikoslovstvo slično medicini u kojoj svaka od škola za sebe tvrdi da je samo ona prava i jedina sposobna postaviti pravu dijagnozu. Dogovora, dakle, među jezikoslovcima već dulji niz godina nema. Ispada da su jezikoslovci dok su živjeli »u komunizmu« bili jedinstveniji jer im je cilj bio »biti protiv političkih rješenja u jeziku«. Dospjevši iz opozicije u poziciju, kao da su potrošili sav naboj, a usput kao da se izgubio i cilj kojemu su težili: dopustiti jeziku da se razvija po svojim unutarnjim zakonitostima, neovisno o društvenim i inim pritiscima. No, više nego ikada javilo se i mnoštvo nazovilingvista koji su, misleći da je jezična sloboda posve neovisna o bilo kakvim normama i pravilima, predlagali i podržavali koštovnike, zrakomlate i slične rješidbe vjerujući da pridonose raznolikosti u hrvatskom jeziku. Time su u ratom živčano prilično rastrojenih i materijalno osiromašenih ljudi izazvali odbojnost i prema jezikoslovcima i prema jeziku. I sad smo tu gdje jesmo.

2. Utvrđenost sustava

Kad se govori o utvrđenosti sustava, misli se na njegovu normativnu uređenost: da je on popis jedinica i pravila po kojima se te jedinice slažu. Obično se tvrdi da je hrvatski jezik normativno stabiliziran, pa iako mu norma nije dostatno opisana, ona je ipak upotrebno utvrđena. Zapitamo li, međutim, kojega od profesora hrvatskoga jezika kako ta norma funkcionira, npr. na razini pravopisa, saznat ćemo porazne činjenice: učenici su najvećim dijelom pravopisno nepismeni. Pravopisnoj pismenosti sigurno ne pridonose česte promjene školskih programa, malo sati za učenje gramatičkih pravila, ali ni česte promjene pravopisa i pravopisnih pravila, osobito ako su ona nejasna, nedosljedna, puna dvostrukosti: četvrt-finale, polufinale, džez-glazba, džezmen; pogrješka, pogreška; Madžarska, Mađarska...

Problem je ne samo u pravopisnim pravilima nego i u gramatičkim pravilima u kojima se snižava normativni prag, pa se tako npr. u osnovnoškolskoj gramatici oblici razgovornoga jezika dopuštaju i u stilski neobilježenoj upotrebi u tzv. književnom jeziku: dopušta se ne samo imenička nego i zamjenička sklonidba posvojnih pridjeva i posvojnih zamjenica: bratova i bratovoga, njegova i njegovoga...

3. Sporazumijevanje.

Da bi se ne samo održala nego i povisila razina pismenosti, ali i radi boljeg razumijevanja izrečenoga ili napisanoga, potrebno je ulagati napor, učiti, čitati, stvaralački se odnositi prema jeziku. Današnje je doba, na žalost, potrošačko doba u kojemu je novac na prvomu mjestu, a znanje i stvaralaštvo negdje pri dnu vrijednosne ljestvice. I djeca i odrasli postali su potrošači hrvatskoga jezika, žvaču ga nemarno i usput uz televizijski program kao žvakaću gumu izbjegavajući uglavnom bilo kakav napor da svladaju i pravila toga jezika. Apsurdno je da engleski jezik mnogi znaju bolje od hrvatskoga u kojemu zamuckuju. Kad bi to hrvatsko zamuckivanje pridonosilo razvoju razgovijetnosti i obogaćivanju hrvatskoga jezika, ne bismo ga se trebali bojati. Ali obično nije tako pa strahujem da hrvatsko zamuckivanje ne preraste u hrvatski muk. Ta ionako je engleski svjetski jezik! Nužno je, mislim, ipak nastojati razvijati svijest o tome da se i materinski jezik mora učiti, kao i svaki drugi jezik.

Snižavanje normativnih zahtjeva (popuštanje norme) nije pridonijelo povišenju razine pismenosti, o čemu mogu posvjedočiti i lektori u izdavačkim kućama i sredstvima javnog priopćavanja koji i u tekstovima ljudi s najvišim diplomama nalaze ne samo pravopisne nego i brojne gramatičke pogreške na koje se u jezičnim savjetima i različitim rubrikama višekratno, no ipak bezuspješno, upozoravalo, npr. na pogreške tipa: u vezi toga, u svezi toga (‡ u vezi s tim, u svezi s tim)..., dvaju zemalja, dviju ekstrema (‡ dviju zemalja, dvaju ekstrema)... Ako se k tome zna da lektori uglavnom nemaju nikakvu posebnu i sustavnu naobrazbu za posao koji rade, onda je, usprkos njihovoj dobroj volji i znanju jezika, raznolikost rješenja još veća, a stanje još teže. Koliko lektora, toliko načela! Jezik se uz to počesto uprosječuje, raznolikost mu se smanjuje, a to ne pridonosi većoj razabirljivosti i boljoj razumljivosti. Jer, za održavanje raznolikosti potreban je napor. Da bi se, npr. razlikovalo između ovlasti i ovlaštenja, valja razmisliti što je oblično i značenjski jasnije: Vlada ima ovlaštenje izdavati ovlaštenja, kako se čulo, ili Vlada ima ovlast izdavati ovlaštenja. Reći će mnogi: »Pa to su sitnice, svejedno je što se reklo, znamo što se htjelo reći, glavno da se razumijemo.« (A je li se razumijemo?) Sitnice? Možda. No, jezik je pun takvih sitnica, ali jezik sam nije sitnica.

Poseban su problem u lektoriranju posuđenice iz nama (ne)susjednih jezika. Zamjenjivati ih ili ne. Teško je u tome pronaći pravu mjeru: ne iznevjeriti jezičnu sustavnost, a sačuvati autorski pečat. Jer, čini se da brže i lakše razumijemo bajpase, budžete, ekvivalencije, diskutabilitete, žiže interesovanja... nego premosnice, proračune, jednakovrijednosti, dvojbenosti, središte zanimanja... Neka bude i toga, ako komu treba, ali ne samo toga jer time osiromašujemo hrvatski jezik. A, uz to, kako reče jedan vrhunski znalac hrvatskoga jezika: »Razumjeti brže, ne znači i razumjeti se bolje!« A valjalo bi težiti ne samo bržem nego i boljem razumijevanju.

Dijagnoza je tu. ęto nam je činiti?

Valja se dogovarati i dogovoriti se kamo i kako dalje, odrediti ciljeve i nastojati ih ostvariti!

Marija Znika