Gotovo ljudski likovi

Gotovo ljudski likovi

Neva Pološki, Galerija Matice hrvatske, 7-15. ožujka 2000.

Tih osam radova, izloženih u podrumskim prostorima Galerije Matice hrvatske na Zrinjevcu, doista djeluje intrigantno. Veliki formati, začudna tehnika, neobični motivi, raznoliki kolorit, napisi... Kao da su tražili galeriju ispod zemlje. Dvadesetpetogodišnja Zagrepčanka Neva Pološki diplomirala je na grafičkom odjelu Likovne akademije u klasi profesora Frane Para 1998. Kopačevski stil, Dubuffetov izričaj, Pollockova akcija... sve su to poveznice prisutne u Nevinim kreacijama. Nisu to ni slike, ni crteži. Mješavina obojeg. Potraga za trećim. Kombinirana tehnika, posvuda na zidovima galerije, svjedoči o eksperimentalnom koraku na koji se osmjelila mlada zagrebačka umjetnica. Kolko ljudi, tolko ludi... Akrilik, olovka, bojice, kolaž, kreda u boji i dnevne novine samo su dio Nevina kreativnog inventara. Obrisi u olovci, snažne površine crne, okera i ostalih boja, vidljivi tekstovi sa sportskih i inih novinskih stranica, ugrebane nevine Nevine poruke... Rastrgana grafika. Slučajno ili namjerno. Pomalo plitko kubistički, pomalo duboko ekspresivno. I sve to na velikom formatu. Motivika različita. Likovi ljudski. Gotovo ljudski. Ogoljeli, dematerijalizirani kaos ljudskoga postojanja, osjećaja, misli i djela. Današnjica. Gledana kroz prizmu karikature. Karikature karaktera. Karaktera izobličenosti i užasa. Uzmite sve — ionako ništa nije moje... Redukcija crteža, dedukcija stanja. Apstrakcija. Otkud ti to pravo da tvrdiš da nisam plavo drvo?! Ja znam da jesam, sanjala sam to! Brutalni udar na krhku podlogu. Poruke s papira odjekuju dvoranom. I opet... zid. Potez, trzaj kistom, uobličenje Bezličnog. Spontano kajanje. Razum i osjećaji. Bezumlje i suprotnosti. Dinamične primjese u kompoziciji kaosa. Naturalizam najbolje vrste. Verizam. Destrukcija čovjeka do kosti. I stvarno, to su deformirani otpaci ljudske vrste koji čekaju trenutak iskakanja sa zida. Sad ili trenutak poslije? Oči, zjenice, usta, zubi. Vidljivo i skriveno. Simbolička parabola čovječanstva. Komprimirana duša. I kompromitirana. Uzdah. Krik i strah. Prijatelji iz šume, zovu me, idem! Animalni prizori, bespoštedna varijacija uma. Kaotičnost rađanja i umiranja. Invencija otužne budućnosti kojom ne možemo vladati. Imena ljudi koja se rimuju, nabrajanje i tekstualno i slikovno. Iz najdubljih, skrivenih dijelova naše kore. Ili nekoga drugog. Onih dijelova koje najradije ne bismo posjedovali. Odrekli bismo ih se. Odmah. Plamteći odsjaji boje, rastaljeni čovječuljak u kutu, reakcionarna privlačnost. Senzualnost u prividu. Oblikovanje Eve iz Adama u novom tisućljeću. Kancerogeno rebro i izbuljene oči. Obrada detalja u funkciji cjeline. Provizorno akustično, a u zbilji duboka tišina, sažaljenje i kontemplacija. I uvijek postavljanje pitanja... Tko, zašto, kako, kada, gdje... Zbog čega. Vraćanje na prapočela civilizacije. Metropola? Dojmljivo, zaista, dojmljivo...

Marko Kružić