Glumica mjeseca u Hrvatskoj

Glumica mjeseca u Hrvatskoj

Pametan glumac uvijek će se okružiti sposobnim ljudima koji vam u svakoj situaciji i svakom trenutku mogu pomoći da prebrodite neki problem ili prepreku

Poznatu britansku glumicu Emily Watson mogli bismo proglasiti glumicom mjeseca u Hrvatskoj. Naime u kinima se upravo prikazuje izvanredan film Lomeći valove (Breaking the Waves) Larsa von Triera u kojem je mlada glumica ostvarila svoj debitantski nastup na filmu i za tu sjajnu ulogu odmah osvojila pregršt nagrada kao i nominacije za Oscara i Zlatni globus; na videu je premijerno objavljen naslov Hilary i Jackie, tragična biografska drama u kojoj Emily Watson tumači slavnu preminulu čelisticu Jacqueline du Pre, za što je također bila nominirana za Zlatni globus i Oscara; a 23. ožujka u kinima započinje prikazivanje filma Alana Parkera Angelin prah (Angela's Ashes) u kojem ta iznimno darovita glumica također tumači naslovnu ulogu. S obzirom na vrhunske glumačke izvedbe koje je pokazala u još vrlo kratkoj karijeri (osim spomenutih filmova snimila je i Boksača Jima Sheridana, The Cradle Will Rock Tima Robbinsa i Metroland) i s obzirom na njezin dosadašnji izbor uloga, koje su redovito vrlo kompleksne i zahtjevne, Emily Watson vjerojatno je najdarovitija glumica svoga naraštaja, koja bi mogla postati Meryl Streep trećega tisućljeća.

U filmu Hilary i Jackie tumačite jednu od sestara koje su imale vrlo prisan odnos. Imate li i sami sestru i, ako je odgovor potvrdan, koliko vam je to iskustvo pomoglo u izgradnji uloge?

— Zanimljivo je da me to pitate. Imam sestru koja je starija od mene i koja živi u Americi, u državi New York i baš sam je posjetila prije nego sam počela snimati film Hilary i Jackie. Naime u to sam doba predstavljala film Boksač Jima Sheridana u New Yorku i odlučila sam posjetiti svoju sestru koja je nedavno bila rodila. Kako sam u to vrijeme bila stalno zauzeta obvezama oko promocije bila sam presretna što ću se napokon moći malo odmoriti. Oduševio me njihov način života: svaki dan u isto vrijeme imaju obiteljsku večeru, sve je tako mirno i ugodno u njihovu domu i ništa ih ne ometa u idili. Stvorili su izdvojeni svijet za sebe u kojem uživaju i to me podsjetilo na vrijeme kada smo nas dvije bile male i vrlo bliske. Otprilike kao Hilary i Jackie, ali ne naravno u tako ekstremnim relacijama.

Možda nisam u pravu, ali čini mi se da je sestrinski odnos nekako destruktivniji nego što je to odnos između braće.

— Možda ste u pravu, jer su djevojčice, a poslije i djevojke, mnogo intimnije negoli su to muška djeca, a iz takvih vrlo bliskih odnosa najjednostavnije dolazi do ljubomore i rivalstva, što može prerasti u destruktivan odnos. Sve ono što ste vidjeli u filmu uistinu je bio odnos između Hilary i Jackie. Baš sam nedavno razgovarala s Hilary Du Pre i pitala je da li je ikada požalila što je dopustila mužu i sestri da imaju seksualne odnose, a ona je odgovorila da nije požalila ni u jednom trenutku i da si nikada ne bi mogla oprostiti da to nije učinila. Cijeli život činila je sve za svoju sestru i to je bila jedna od stvari koja joj je možda u tom trenutku spasila i život. Tako nešto je teško zamislivo između dva brata. Hilary je shvatila da njezina sestra treba ljubavi, nježnosti i nekoga tko će joj pokazati da je ona senzualna žena koja ima svoje potrebe, a ne samo talentirana čelistica koja nema privatni ni intimni život. Ona je neprekidno putovala svijetom i nije imala vremena za ništa drugo osim za sviranje, a to je njena sestra shvatila i htjela joj je pomoći.

Uloga Jackie bila je vrlo zahtjevna.

— Vrlo zahtjevna, ali i jedna od onih uloga nakon koje se osjećate ispunjeno, sretno i kao da ste osvojili prvu nagradu. Kad sam prvi put čula za priču o Jackie du Pre, pomislila sam da je to uloga koju ja ne mogu odigrati jer je fizički vrlo zahtjevna: morala sam naučiti svirati čelo, zatim uvjerljivo odglumiti osobu koja boluje od multiple skleroze, naučiti naglasak itd. Bilo je to vrlo naporno, ali danas mi je drago što sam sve to prošla. Još se sjećam kako sam se tresla od straha kada smo snimali moje koncertne nastupe jer sam stvarno morala svirati ispred publike i sa cijelim simfonijskim orkestrom iza sebe. Satove čela davao mi je profesor koji je učio i Jackie i on mi je otkrio da je tajna njezina sviranja bila u njezinim očima, odnosno dubokoj koncentraciji koja ju je isključivala iz svijeta dok je svirala. Također mi je rekao da je tajna njezina uspjeha u tome što je bila normalno dijete, a ne pretenciozno derište koje je svjesno svoga talenta pa misli da vrijedi više od drugih.

Je li točna informacija da ćete nastaviti sa sviranjem čela u privatnom životu?

— To je istina. Nakon što smo završili snimanje filma, dobila sam na dar čelo na kojem sam učila svirati pa sam odlučila unaprijediti znanje. Na žalost, do sada sam imala malo vremena za svirku jer imam dosta obveza sa snimanjem, ali nastojat ću pronaći vrijeme i za to.

Suradnja s Rachel Griffiths, koja u filmu tumači vašu sestru Hilary, bila je očito vrlo dobra jer ste na ekranu vrlo sugestivno odglumile svoj odnos.

— Moram reći da mi je Rachel poprilično olakšala rad na filmu jer je ona divna osoba i glumica. Mislim da je izbor Rachel za lik Hilary bio veoma važan jer mi se čini da bez glumice njezine vrsnoće ovaj film uopće ne bi funkcionirao. Temelj čitave priče je u odnosu dviju sestara i, da to nije bilo uvjerljivo, sve bi palo u vodu. Čim sam je ugledala i upoznala, znala sam da je ona pravi izbor i da će stvar funkcionirati. Da sam ja birala glumice njoj bih dodijelila ulogu Jackie, a sebi Hilary.

I inače ste skloni zahtjevnijim ulogama u kostimiranim dramama, odnosno filmovima koji se zbivaju u bliskoj nam prošlosti.

— Priča filma Boksač zbiva se u današnjem vremenu, iako moram priznati da Belfast djeluje pomalo kao da je zastao u vremenu. Ne mogu reći da je to neki moj svjestan izbor, nego se nekako slučajno dogodilo da sam nastupala u filmovima koji se zbivaju sedamdesetih pa su filmaši valjda zaključili da mi to vrijeme dobro leži i da se u takvim ulogama dobro snalazim. Što se tiče zahtjevnosti uloga, ni to nije nešto što činim planirano, ali svakako nastojim odabrati one filmove i uloge koji imaju vrijednost i zbog kojih se isplati pomučiti i ispred i iza kamere. Najčešće zapravo ni sami nemate pojma u što će se pretvoriti film i uloga na koje ste pristali jer loš redatelj ili loša produkcija mogu sve upropastiti. Kad sam pristala na ulogu u filmu Lomeći valove Larsa von Triera, nisam doista znala u što se upuštam, nego sam jednostavno uskočila u projekt i nadala se da će sve završiti dobro.

Ta je uloga uistinu bila iznimno teška no vi ste odglumili maestralno. Jeste li ipak bili u situaciji da sami u sebe posumnjate, pomislite da nešto ne možete napraviti tj. odglumiti?

— Naravno da sam se našla u takvoj situaciji, ali pametan glumac uvijek će se okružiti sposobnim ljudima koji vam u svakoj situaciji i svakom trenutku mogu pomoći da prebrodite neki problem ili prepreku. To naravno nije uvijek moguće i jednoga ću se dana vjerojatno naći u situaciji iz koje neću vidjeti izlaz pa ću nešto odigrati loše, ali nastojat ću uvijek uz sebe imati sposobne glumce na koje se mogu osloniti. Takve sam glumce imala uza se i u von Trierovu filmu i u Hilary i Jackie i to mi je bila golema pomoć. To su ne samo daroviti glumci nego i ljudi koji apsolutno razumiju građu s kojom se susreću pa je bilo pravo zadovoljstvo s njima razgovarati o svemu što okružuje priču filma. To je pogotovo bitno kad tumačite neki stvaran lik kao što je Jacqueline du Pre jer tada imate odgovornost da stvarno shvatite sve okolnosti — kako intimne tako i društvene — da biste se mogli uživjeti u lik. A kad je riječ o tragičnoj sudbini, onda imate i moralnu obvezu da sve to odradite kako treba.

I sami ste maloprije rekli da dosta snimate. Što ste posljednje snimali?

— Snimila sam film The Cradle Will Rock u režiji Tima Robbinsa. To je priča o kazališnoj skupini Orsona Wellesa koja tridesetih godina u New Yorku nastoji uprizoriti istoimeni mjuzikl. Projekt je zaustavila antikomunistička američka vlada pa je to film koji govori o umjetničkim slobodama, ekonomskoj depresiji i tadašnjoj društveno-političkoj situaciji u Americi. Tumačim djevojku koja je nezaposlena, kao i većina građana u to doba. Zahvaljujući pjevačkom talentu, ona postaje članica spomenute kazališne skupine. Nakon Robbinsova filma snimila sam dramu Angela's Ashes u režiji Alana Parkera, o čemu ste već sigurno i sami čitali.

Jesu li vam naporna česta putovanja? Jeste li se navikli mnogo vremena provoditi u hotelskim sobama?

— Baš sam nedavno kupila kuću u Londonu i nastojat ću u njoj provoditi što je više moguće vremena. Putovanja imaju i loših strana, koje su svima poznate, ali ne mogu se žaliti jer je to i vrlo lijepo iskustvo. Ja obožavam svoj posao, a to što mogu proputovati svijet i raditi s darovitim ljudima samo je dodatno zadovoljstvo. U svemu tome najbitnije je ostati s obje noge čvrsto na zemlji i ne uživljavati se previše u svoj posao kako biste ostali normalna osoba koja samo ima izniman posao.

Osim što volite glumu i putovanja, što vam je film još pružio?

— Neka nova saznanja. Naučila sam što je to filmski jezik u odnosu na kazališni. Znala sam i ranije da postoji razlika, ali nisam to razumjela dok nisam iskusila. Naučila sam i kako se pakirati za duga putovanja: strpaj u kovčege sve što imaš jer ćeš u suprotnom kad tad zažaliti. Zato uvijek sa sobom nosim golem kovčeg u koji stane sva roba koju imam i sve što mi je potrebno za normalan život. Naporan rad na filmu naučio me i kako se odmarati: danas mogu spavati bilo gdje i u bilo kakvu položaju.

Stjepan Hundić