Firme

Među mnogim zagonetnim pojavama gradskoga života jedna od najzagonetnijih svakako je raspored radnji i prodavaonica u pojedinim kvartovima i ulicama. Svatko to zna: dućani, obrtničke radionice i kojekakvi servisi teže da se grupiraju, pa da ih bude više od jedne vrste na malenom prostoru.

Eto, u Zagrebu ima jedna ulica u kojoj se, jedan do drugoga, nižu dućani u kojima možete kupiti dijelove za auto; ako nešto što vam fali ne nađete nigdje, ondje ćete gotovo sigurno naći. U središtu Splita, s druge strane, postoji veća koncentracija prodavaonica cipela nego igdje na svijetu, te se došljaku može učiniti kako Splićanima malo što i treba za sretan život osim da budu dobro obuveni. A ima jedna ulica — opet u Zagrebu —gdje na samo stotinjak metara nalazite tri mjesta gdje se možete tetovirati: ako izvolite crno-bijelo, ako izvolite u bojama, hoćete na prsa ili na koji skriveniji dio tijela, ondje će vam na kožu naslikati što god zaželite.

Pojava je, dakako, čudna, i nije nimalo lako objasniti gdje joj je uzrok. Ipak, neka objašnjenja, ona jednostavnija, čovjeku smjesta padaju na pamet.

Dolazi mu, recimo, da sve to pokuša protumačiti poslovnom logikom: radnje iste vrste, doduše, jesu jedne drugima konkurencija, ali su isto tako jedne drugima i reklama. Onaj tko dođe potražiti dio za automobil u jedan dućan, zavirit će i u drugi, pa će tako — kad se sve zbroji — svi pomalo pazariti. To trgovci odvajkada znaju, pa su i u povijesti iste djelatnosti težile da se okupe na istom mjestu. Zato i postoje stari nazivi ulica tipa Mesnička, Pivarska, Kožarska i slični.

Ali, to nipošto ne objašnjava sve. Jer, već je malo teže s onim splitskim cipelama. Ondje tih prodavaonica ima tako mnogo, da se tu više i ne može raditi o poslovnom rezonu: konkurencija je naprosto prevelika, pa je lakše vjerovati kako svi gube nego kako svi dobivaju. I, tu onda moramo posegnuti za marketinškom zabunom kao objašnjenjem: možda su tvornice cipela vodile računa samo o tome koliko Split ima stanovnika, pa su u njemu vidjele dobro tržište, a nisu uzele u obzir da je ondje više od pola godine ljeto, te se i cipele troše mnogo manje nego drugdje.

Premda, dakako, ni to ne objašnjava sve. Jer, ako se i može krivo procijeniti koliko ljudi u jednom gradu treba cipele, nipošto se ne možemo zavaravati oko toga koliko ljudi treba tetoviranje. Taj je broj sasvim sigurno malen, pa je važna svaka mušterija; ona tri zavoda za tetoviranje tako ne pomažu jedan drugome, nego jedan drugome smetaju. A u isto vrijeme, nisu oni mogli nastati slučajno, jer njihovi su vlasnici svakako smjesta uočili kakva je situacija, pa su morali nastojati da se jedni od drugih udalje. A ipak nisu. A ako nisu, mora biti da su za to imali i neki jak razlog.

Samo, koji? Takvih razloga nije preostalo mnogo. Jer, ako smo već iscrpli i poslovnu logiku i ulogu pogreške, onda je teško domisliti se što bi tu još moglo utjecati, ako ne posegnemo za kakvim mističnim, ili, ako je komu draže, poetskim objašnjenjem. A ako nam je stalo da nađemo odgovor, morat ćemo učiniti upravo to. Evo, ja se nudim da jedno takvo objašnjenje izložim, pa makar zbog toga ispao i smiješan.

Predlažem da krenemo od imena tih dućana, prodavaonica i radnja. Da čitamo natpise iznad ulaza u lokale, ali ne onako kako se čitaju inače, kao izdvojeni naslovi koji nemaju jedan s drugim veze, nego povezano, kao da se nastavljaju jedni na druge. Na to nas, uostalom, sili i sam njihov raspored: ako se pokraj tih firmi vozimo tramvajem ili autobusom (po mogućnosti slijeva nadesno), natpisi će nam izgledati kao neprekinut divovski redak u knjizi. I, ako taj redak budemo čitali pažljivo i uporno, doći ćemo do zanimljivih otkrića.

Ustanovit ćemo najprije da nas na nešto podsjeća, da smo takve tekstove već negdje susretali, samo ne na ulici, nego negdje drugdje. Može takav redak glasiti, recimo, ovako: Krojač — Komisiona radnja — Boja — Specijaliteti s ražnja. Ne mora to uvijek biti rimovano, može biti i ovako: Sve za đaka — Duhan — Pića — Rezervni dijelovi. A još ako se ne čitaju samo imena dućana, nego i natpisi na izlozima, dobiva se uvijek smislen tekst. Ili barem tekst koji na nešto podsjeća.

Samo, na što podsjeća? Pa, podsjeća ponajviše na modernu poeziju. I u njoj, naime, pjesnici rado grupiraju riječi i pojmove ne vodeći mnogo računa o njihovim sintaktičkim vezama, nego brinući se samo oko toga da te riječi i pojmovi izazovu što više asocijacija, i da, po mogućnosti, dadu i nekakvu poruku. Da reproduciraju metež suvremenog života, ili izraze duševno stanje kakva jako uzbuđenog subjekta, ili da, napokon, samo pokažu kako među riječima našega jezika postoji niz mogućih, a neiskorištenih veza koje mogu lijepo zvučati. Tko je god čitao suvremenu poeziju, složit će se sa mnom.

I sad, što iz toga proizlazi? Kako to objašnjava onu čudnu pojavu s grupiranjem dućana? Evo kako: možda tu i nije riječ baš o dućanima, možda i nisu bitni oni, nego njihovi natpisi. Možda je jednostavno stvar u tome da se ti natpisi uobliče u nove i zanimljive rečenice i da se tako dobiju redci — ili, ako se hoće, stihovi — ispunjeni značenjem. Pa, kao što se u modernoj poeziji vrlo često jedna ista riječ ponavlja više puta, da bi se istaknula i naglasila, tako i onome tko slaže te natpise nad radnjama može doći slična ideja. Zatreba mu, dakle, da nešto ponovi, pa on nabije tri firme jednu kraj druge, i dobije: tetoviranje, tetoviranje, tetoviranje.

Ostaje još jedino pitanje tko je taj tko to čini. Na nj ne znam odgovor. Ali da netko takav postoji, gotovo sam siguran. Možda je to sam grad? Možda je on istodobno i pjesnik i pjesma?

Jer, ljudi oduvijek o gradu tvrde da je osoba, pa je čak i Šenoa još davno za Zagreb rekao da je junak lijep i mlad. A ako je grad osoba, zašto ne bi mogao biti i pjesnik? S druge strane, grad je i poezija, pa zato u lokalpatriotskim šlagerima obavezno dolazi stih koji glasi otprilike ovako: Ti si pjesma srca mog. Možda se pri tome misli upravo na one natpise nad dućanima, i možda se misli da je grad njihov autor?

Pavao Pavličić