Domagoj Ralašić

Dva su me vrlo uspješna nedavna gostovanja našega tenor-saksofonista Domagoja Ralašića u sve popularnijem zagrebačkom klubu Sax navela ponovno na razmišljanja o nazočnosti hrvatskog jazza na europskoj ili čak svjetskoj jazz-sceni. Može li hrvatski jazz uopće participirati izvan granica domovine i, ako može, koliko i kako? Odgovor je na to pitanje poprilično porazan, izuzmemo li spretnoga Boška Petrovića ili tek poneko gostovanje ili nastup na nekom od festivala jazza u nama susjednim zemljama nekih naših grupa. Međunarodni se uspjesi hrvatskih džezista mogu tako nabrojiti na prste jedne ruke, a u te uspjehe morat ćemo ubrojiti i vrlo rijetke napise o nekom od naših sastava objavljene u stranom tisku. U tom bi kontekstu boljeg poznavatelja naših jazz-prilika mogao zbuniti i ne tako malen broj naših istaknutih jazzista (Dado Res, Petar Spasov, Mihajlo Schwarz, Boris Majnarić i dr.) koji su se otisnuli u inozemstvo, jer je većina živote u tuđini podredila nekim drugim profesijama. Ta je, sa stajališta našega jazza irelevantna migracija započela još 1940, odlaskom klarinetista legendarnoga zagrebačkog Swing trija Srđana Krizmana, nastavila se poslije odlascima violinista Aleksandra Torme, bubnjara Borisa Burazovića i gitarista-vokalista Vladimira Francetića, koji su i uspjeli na polju jazza u Francuskoj, odnosno Južnoj Americi. Poslije će taj trend, zahvaljujući i nekim političkim situacijama, postati i intenzivniji, pa među uspješnijima bilježimo saksofonista-klarinetista Borisa Jojića, gitarista Milana Lulića i trubača Branka Černea te još neke.

Uvod je bio potreban da bismo stigli do Domagoja Ralašića — jazz-glazbenika koji za razliku od većine spomenutih djeluje stalno u inozemstvu, a gostuje u domovini. Riječ je dakle o bitnoj razlici pa vrijedi i ovom prigodom reći koju o tom nadarenom zagrebačkom tenor-saksofonistu. Ralašić je naime u ovom trenutku naš neprijeporno najistaknutiji međunarodni jazz-adut — jazz-glazbenik koji se postupno, ali sigurno učvršćuje i na zahtjevnoj američkoj jazz-sceni. Prepoznat i od nekih najpoznatijih imena svjetskog jazza po istinskom jazz-izričaju lišenu svih suvišnih natruha karakterističnih za većinu mladih europskih glazbenika osamdesetih i devedesetih godina, te odan mainstream jazzu, bit će nerijetko suradnikom Bennyja Baileyja, Clarka Terryja, Von Freemana, Dona Benetta i drugih. Tome valja pridodati i dva zapažena diska, The Bag Is Packed i Reaching For A Star ostvarena s jakim međunarodnim sastavima u inozemstvu. Etiketu je na jednu od njih stavila i jedna od jačih europskih izdavačkih jazz-kuća, Timeless Records.

Domagoj Ralašić, rođen u Zagrebu 1965, studirat će klarinet na Muzičkoj akademiji kod profesora Tonžetića, ali će se nakon druge godine studija hrabro i s minimalnim sredstvima za život otisnuti na studij jazza na Kraljevskom konzervatoriju u Rotterdamu, gdje će u klasi profesora Ferdinanda Povela i diplomirati 1993. Uzor mu je bio legendarni i prerano umrli zagrebački multiinstrumentalist i tenor-saksofonist Miroslav Sedak-Benčić, a autor ovih redaka snimio je prve snimke Ralašića s kvartetom dok je mladac imao svega sedamnaest godina, ali je već tada pokazivao iznimnu nadarenost te uz to posjedovao i lijep ton instrumenta, koji ga obilježuje još i danas i koji nije nevažni čimbenik u uspješnoj Ralašićevoj karijeri. Gostujući povremeno u rodnom gradu s programima jazz-standarda, ali i s ponekom vlastitom skladbom, zapažamo još jednu zanimljivost. On nastupa naime redovito sa stranim ritam-sekcijama, u posljednje vrijeme pretežno s glazbenicima iz Ljubljane, pijanistom Blažom Jurjevčičem, kontrabasistom Alešom Avbeljem i bubnjarem Ratkom Divjakom. Ralašić ne taji činjenicu da u Zagrebu ne nalazi odgovarajuću prateću grupu, koja bi u potpunosti shvatila i na pravi način interpretirala sve njegove ideje. Neki će mu domaći džezisti zacijelo prigovoriti određenu bahatost, koja sasvim sigurno u tom kontekstu i nije. Treba naime razumijeti i jazz-glazbenika koji je radeći niz godina s raznim jakim, pa i američkim ritam-sekcijama navikao na takve suradnje, te se i ovdje moram na trenutak vratiti na početak teksta u kojem govorim o rijetkim našim džezistima koji stalno djeluju vani, odnosno onima koji su pretežito kod kuće i, izuzmemo li internacionalca Krunu Levačića i nemaju šanse steći šira međunarodna iskustva. Domagoja Ralašića resi još jedna ne baš nevažna osobina, a to je velika upornost koju pratimo još iz vremena njegova zagrebačkog sastava The Old Fashioned Band, iz naziva kojeg se već 1988. može naslutiti i njegovo stilsko određenje, kojem ostaje vjeran do današnjih dana.

Željeli bismo da stopama Domagoja Ralašića pođe još netko iz mlađe generacije naših džezista. U Rotterdamu je diplomirao i naš gitarist Ratko Zajča, koji također ima izgleda za međunarodnu reputaciju. U tom je kontekstu zanimljivo pripomenuti da se gotovo svi naši studenti na Odjelu za jazz Visoke glazbene škole, u nama najbližem Grazu, nakon diplome vraćaju kući, i u ovim našim džezističkim (ne)prilikama pokušavaju naći mjesto pod suncem. Valja im poželjeti u tome doista mnogo sreće, a možda i hrabrosti da pođu putem Domagoja Ralašića, o kojem će se na domaćoj i međunarodnoj pozornici jazza, vjerujem, još dosta čuti.

Mladen Mazur