Dobar lektor zlata vrijedi, a od lošega oslobodi nas, Bože!

I danas se u novinskim krugovima prepričava anegdota o Vjesnikovu lektoru koji je u tekstu jednoga poznatog autora »kulturu Maja« premetnuo u »kulturu svibnja«. Taj je slučaj zasjenio jednako vehementnu lektorsku preobrazbu »tačaka« (kolica) u »točke« (rečenični znak). I mala antologija grijeha što su ih počinili — i čine ih — čuvari jezičnoga poretka u masovnim medijima, izdavačkim kućama, državnim i javnim ustanovama, mnogo kojemu autoru bila bi dostatna da podigne optužnicu protiv lektorske struke. Pri tome je najčešće nevažno je li lektorski prekršaj prouzrokovan pukom brzopletošću, ili je možda ispravljač tekstova, osobito ako radi u dnevnim novinama, samo platio svoj dio cijene redakcijskih rokova. S aspekta onoga koji potpisuje tekst olakotnih okolnosti nema. S pravom — ako je lektorska intervencija narušila jezičnu arhitektoniku teksta i ako je poništila autorov jezični izbor. Za lektora koji se postavlja iznad autora nema olakšice. No, ni autori nisu bezgrešna čeljad. Naprotiv, lijepa je gomilica onih koji se diče svojim uzornim tekstovima, gurajući pod tepih nečiste savjesti činjenicu da su ispravljajući sintaksu njihovih rečenica, njihove leksičke, pravopisne i ine pogreške lektori odradili udarničke norme. Pokraj marnih, strpljivih i samozatajnih lektora jezične vrline takvih autora su javne, a (jezični) poroci tajni. I tako to biva godinama, pa i onda nakon što autor s poteškoćama u jezičnom razvoju održi pristupni govor u nacionalnoj udruzi pisaca, uvjeren da mu je mjesto zapravo u čitankama. Naravno, ni za autorovu oholost kojom se prikriva neznanje i koja u lektoru vidi smrtnog neprijatelja nema isprike.

Na posljetku, preostaje ključno Vijenčevo pitanje: jesu li nam lektori potrebni? Moj je odgovor potvrdan. Lektori su nam i te kako potrebni, ali oni kvalificirani, posebno školovani za taj važan i osjetljiv posao, lektori koji poštuju autora i koji obrađujući bilo kakav i bilo čiji tekst nepogrešivo prepoznaju granice svojih ovlasti. Iz vlastitoga profesionalnog iskustva smijem kazati: dobar lektor zlata vrijedi, a od lošega oslobodi nas, Bože! Dobra lektora cijenit će svaki dobar novinar, a lošemu novinaru mrzak je i sam spomen lektora.

Jezična kultura nam je na niskoj razini. Dokaza na žalost ne manjka, od novina do školskih udžbenika, od Televizije do Sabora, od imena ulica do naziva prodavaonica... Očekivana pismenost i tek unovačenih članova akademske zajednice na provjeri pada kao još jedna hrvatska iluzija. Sveučilišni profesori, lektori, redaktori, urednici, izdavači o tome šute kao da je posrijedi ispovjedna tajna. Tko, suočen s tim uznemirujućim činjenicama, još može reći da nam lektori nisu potrebni?!

Živana Morić