Čemu lektori (u oskudnom vremenu)?

Zamisao da obrazovanoj odrasloj osobi netko drugi mora popravljati tekst namijenjen objavljivanju nije sama po sebi razumljiva. Možda se na to može gledati i iz drugoga ugla. Želi li nedovoljno pismen čovjek objaviti tekst u novinama ili knjigu u izdavačkoj kući, urednik će takav tekst odbiti, a autoru preporučiti da ponovi srednjoškolski pravopis i gramatiku. Ako netko nije u stanju ovladati standardnim jezikom dovoljno da sudjeluje u javnoj komunikaciji, to je u osnovi njegov problem, a ne problem izdavača. Taj se problem zacijelo lakše rješava nadograđivanjem jezične naobrazbe autora, ili unajmljivanjem »pisca u sjeni«, negoli stvaranjem posebnoga zanimanja za koje u nekim jezicima ne postoji ni ime (u engleskom, primjerice, ni editor ni proof-reader nisu ekvivalent našemu pojmu lektora).

Praksa u kojoj lektori posreduju između autora i medija javnoga priopćavanja u određenom je smislu neekonomična, nepoštena i nepotrebna: ona vodi sustavu u kojem su svi nezadovoljni — lektori, koji rade ne osobito cijenjen, loše plaćen i nekreativan posao, autori, koji svaku lektorsku intervenciju mogu shvatiti i kao zadiranje u svoj kreativni izričaj, i kulturna javnost koja neprekidno ostaje svjesna svoje bespomoćnosti u javnoj komunikaciji i niskoga stupnja vlastite pismenosti. Postojanje lektora u nekoj kulturnoj sredini zapravo je priznanje poraza njezina obrazovnog sustava. Osim toga, institucija lektora, kojima je objektivno u interesu pronalaziti greške i nepravilnosti u tekstovima, doprinosi neprekidnom osjećaju nesigurnosti u to što je »pravilno«, a što nije, nesigurnosti koju i doista pismeni ljudi u nas osjećaju kad pišu i govore. Ta nesigurnost je onda povezana i s pedanterijom, te s pitanjima kao što su — treba li govoriti računalo umjesto kompjutor, razlikovati lokativ (o tome čovjeku) od dativa (tomu čovjeku), a zemlju koja se u vlastitu jeziku naziva Latvija zvati Letonijom, jer se ona tako nazivala kod nekih naših starijih pisaca? Od toga je samo korak do situacije u kojoj važnijim postaje kako se nešto kaže od toga što se uopće govori. Osobno sam bio prisutan obranama magisterija na kojima su glavne primjedbe bile upućene čistoći jezičnoga izričaja, jer se o temi nije imalo što za reći. Konačno, možemo se zapitati i gdje je granica do koje lektori smiju zadirati u nečiji tekst? Ako postoje ljudi zaduženi za to da usklade iskaze u javnoj komunikaciji s jezičnom normom, zašto ne bi postojali i činovnici koji će prilagođavati te iskaze etičkim normama, ili normama političke korektnosti? Ako lektor smije ispraviti svječa u svijeća, i avion u zrakoplov, smije li ispraviti slijepac u osoba oštećena vida, ili glupan u osoba smanjene inteligencije?

Naravno, sve nedoumice koje sam ovdje iznio ne znače da ja doista želim da naši lektori izgube posao. Budući da se javnost uglavnom slaže da su oni neophodni, te budući da se spornim smatra samo kako oni trebaju raditi svoj posao, a ne i da li je njihov posao svrsishodan, bit će da potreba za njima doista objektivno postoji — pitanje je samo hoće li ovaj bezobrazni ogled ikoga potaći na promišljanje razloga zbog kojih ta potreba u našem društvu nastaje.

Ranko Matasović