Bliskost umjetnika i kritičara

Bliskost umjetnika i kritičara

Ivica Župan, Boris Demur. Spiralni ciklus, monografija, Meandar, Zagreb, 1999.

Kada je drugom samostalnom izložbom, postavljenom 1979. u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra, u ciklusu potpuno bijelih slika ostvarenih akrilikom na ljepenci, do završnog stadija doveo i praktično zaključio problem što ga je nazvao »elementarnim i fundamentalnim slikarstvom«, Boris Demur se — kako bi nastavio umjetnički rad — našao pred neizbježnom promjenom vlastita izražajnog jezika. Nakon stanovita vremena preispitivanja i traženja mogućeg ishoda, prvi pomak u smjeru te promjene bilo je »bijelo slikanje rukama i utiskivanje utisaka« pokazano 1982. u zagrebačkoj Galeriji proširenih medija, kada je stigao tek na korak do svoje buduće orijentacije što će ga poput prave opsesije ponijeti i s nesmanjenim se intenzitetom nastaviti tijekom osamdesetih godina, zadržavši se takvom sve do danas. Bit će to najprije spiralni crteži (1983), nedugo potom spiralno primarno slikanje (1984), nadalje spiralne instalacije i ambijenti (1985), riječju (što se ponavlja u svim nazivima) kao konstanta javit će se i trajati znak i simbol spirale kao biljeg Demurova odmah prepoznatljiva osobnog identiteta. Započela je tako rijetka umjetnička pustolovina kojoj još ni izdaleka nema kraja na vidiku: Demurova identifikacija sa svime što se može vezivati uz pojam spirale u umjetnosti (i izvan umjetnosti).

Od sredine osamdesetih godina nadalje njegovo slikarstvo spiralne kozmogonije ili slikarstvo spiralnih energetskih polja naći će brojna mjesta predstavljanja — od onih u galerijskim do onih u izvangalerijskim prostorima — s podjednako fascinantnim postavkama kao ona u trajnom povijesnom ambijentu podruma Dioklecijanove palače sve do posve kratkotrajnih obilježavanja poput umjetnikovih vlastoručno ostavljenih privremenih tragova goleme forme spirale na pjeskovitu tlu obale Atlantskog oceana u blizini Sao Paula (u povodu Biennala 1996).

O tome, dakle, razdoblju i segmentu Demurove umjetnosti govori monografija Ivice Župana Boris Demur. Spiralni ciklus, prateći umjetnikov rad nakon što su pripadnici danas već povijesne Grupe šestorice autora, kojoj je i Demur u drugoj polovici sedamdesetih godina bio članom, krenuli svatko svojim odvojenim putom. Tekst potanko analizira mijene što se u Demurovoj umjetnosti zbivaju otkako on od 1983. započinje sa spiralnim ciklusom u kojemu je upravo u motivu i simbolu spirale »našao osnovnu temu, polazište i neiscrpno nadahnuće umjetničkog djelovanja, strukturirajuće načelo, oblik, formu i ikonografsku konstantu, kumulativni i slikarski znak koji generira njegovu umjetnost«. Spirala u njegovu slučaju nije, dakle, jedino vizualni motiv, nego je, dakako, simbol velikoga značenjskog potencijala, pa se otuda, osim slikarskog/plastičkog, podjednako nudi i filozofskom iščitavanju i tumačenju, u što se pisac teksta također upušta, ipak oprezno vodeći računa o tome da zaključke ponajprije temelji na konkretnoj umjetničkoj praksi, a nipošto na proizvoljnoj spekulativnoj projekciji.

Polazeći od primjera u povijesti moderne umjetnosti, sljedeće se referentne točke kao relevantne za razumijevanje geneze Demurove zamisli spiralnog ciklusa spominju u uvodnom tekstu monografije: Monet, Cézanne, Kandinski, Maljevič (oba pionira apstraktne i nepredmetne umjetnosti prije na teorijskoj nego na formalnoj slikarskoj razini), sve do Pollockova drippinga i Kleinovih antropometrija te napokon do umjetnikova najbližeg, s pravom je rečeno moralnog mu uzora Julija Knifera (čiju identifikaciju s meandrom Demur dosljedno opetuje svojom identifikacijom sa spiralom). No povod navođenju svih tih krupnih imena iz povijesti moderne umjetnosti u Demurovu nisu izravni ujecaji ni podjednaki dometi, nego prije dubinski izvori i načelna usvajanja umjetničkih koncepata što su potom tražili temeljitu preobrazbu u Demurovu osobnom iskustvu i tek se nakon toga očitovali u njegovu samosvojnom iznalasku spiralnog slikarstva.

Monografski tekst, osim što je podrobna analiza Demurova spiralnog ciklusa s brojnim faktografskim podacima i s pozivanjem na svjedočenja samog umjetnika, kao i na ocjene drugih kritičara, napisan je i s iskrenom naklonošću i odanošću djelu kojim se kritičar bavi, potvrđujući tako u još jednoj prilici da je pisanje o suvremenoj umjetnosti najsugestivnije upravo kada je prisno vezano za piscu vrlo blizak povod pisanja. Kada se, dakle, umjetnik i kritičar nalaze na što je moguće bližim pozicijama po pitanju osjećanja i razumijevanja naravi umjetnosti, kao što je to u ovom odnosu između Demura kao umjetnika i Župana kao kritičara očigledno slučaj.

Demurovo spiralno slikarstvo oblikuje se u osamdesetim godinama i neko vrijeme teče usporedno s pojavom tadašnje nove slike, od koje se pak bitno razlikuje po svojim tehničkim, jezičnim i ideološkim svojstvima. Tu nipošto nije riječ o navodnoj postmodernističkoj obnovi slikarstva nakon prethodna razdoblja dematerijalizacije umjetničkog objekta, nego je, naprotiv, posrijedi znatno preobražen kontinuitet dematerijalizirane umjetnosti, mentalnih odluka u temelju umjetničkoga ponašanja, presudnog udjela tjelesnog u izvršenju umjetničkog čina, u ovom slučaju performativnog i ritualnog slikanja (izravno rukama i nogama umjesto kistom) obavljena na podno postavljenoj areni najčešće crnih platana znatnih, a ponekad i golemih dimenzija. A svi ti operativni postupci zapravo su svojstva ili posljedice novih umjetničkih praksi sedamdesetih godina kao temeljna iskustva u okrilju kojega Demur s primarnim i elementarnim slikarstvom započinje svoje djelovanje.

Napuštajući tautologiju primarnoga i elementarnog slikarstva, Demur se okreće znaku i simbolu, ali ne i naraciji, postupcima citiranja, evokaciji povijesne memorije, odbijajući u korijenu svaki retrogardizam kao jedno od tipičnih obilježja postmodernističke umjetnosti. Na pitanje je li i kako je bilo moguće nastaviti s mentalitetom postavangarde u vremenu transavangarde, primjer Demurova spiralnog slikarstva daje vrlo uvjerljiv odgovor. I ne samo u vremenu transavangarde, nego i znatno poslije njezina okončanja kao aktualne umjetnosti ranog postmodernizma. Jer, Demurovo spiralno slikarstvo kulminaciju doseže u devedesetim godinama, ono je pravi umjetnički biljeg minula desetljeća kao razdoblja jedne nove ili druge modernosti, koja se opet gradi na iskustvima povijesnih avangardi i visokog modernizma (u rasponu od akcijskoga slikarstva do antiformne i siromašne umjetnosti), iznova vjerujući u vrijednosti što su se još u nedavnoj prošlosti činile definitivno napuštenima, vjerujući, naime, u patetiku umjetničkog čina, u prkos i bunt umjetnika kao etičko obilježje njegova ponašanja, ali zajedno s time i u duhovnost, spiritualnost, kontemplativnost, meditativnost, u izvanvremenost umjetnosti, u umjetnikovu asketsku i gotovo redovničku posvećenost i odanost svome odabranu životnom pozivu i poslanju.

Sam Demur ponudio je valjda najtočniju odliku vlastita rada i ujedno vlastita shvaćanja naravi umjetnosti: »Slikarski proces je analogan prirodi, a ne mimetika prirode. To je analogija slikarskog postupka s praiskonskom prirodom medija slikarstva kao i dokumenta egzistencije.«

Ješa Denegri