Bez dekreta

Bez dekreta

Dosad je odlučivanje u znanosti bilo vrlo centralizirano. Ne želim toliku vlast i moć za sebe, te ću predložiti da se u tom smislu promijeni i zakon. Iako smatram da mnogo znam o znanosti i o tom sustavu, jer inače ne bih bio ovdje gdje jesam, ne mislim da je dobro da jedan čovjek o svemu odlučuje i ne mislim da jedan čovjek zna više od mnogih. Više neće sve odluke donositi ministar, nego će se apsolutno poštivati odluke raznih vijeća za područja znanosti

S ministrom znanosti i tehnologije, profesorom Hrvojem Kraljevićem, razgovarali smo u dva navrata — njegov je dnevni raspored toliko ispunjen da mu ne ostavlja nimalo vremena druge aktivnosti. Ministar Kraljević, na čijem se stolu za razliku od ministra kulture već nalazilo računalo, rješava probleme i odgovara na pitanja upravo kako se od jednog matematičara moglo i očekivati — izravno i konkretno, bez mnogo okolišanja i s brojnim konkretnim podacima.

Kako ocjenjujete stanje koje ste zatekli u Ministarstvu znanosti nakon preuzimanja dužnosti?

— Stanje koje sam zatekao u Ministarstvu bilo je što se financija tiče gore nego što sam se bojao. Ovo je ministarstvo, poput nekih drugih, bilo dužno na sve strane. U početku godine nije stizao nikakav novac, pa se dug sve vrijeme povećavao. Sada smo pomalo počeli dobivati novac iz proračuna i usmjeravati ga u gašenje najsnažnijih požara. Stanje je nažalost loše, ali se nadamo da ćemo uskoro doći u situaciju redovitog financiranja.

Prvo sam spomenuo financije jer su one najveći problem. Funkcioniranje ovog ministarstva, zbog financijskih razloga ili možda nekih drugih, dosada nije bilo na osobitoj visini. Vrlo se često događalo da razni upiti, žalbe, molbe i pozivi ostanu bez ikakva odgovora, pozitivna ili negativna, a to je iznimno loša situacija, koju ja nastojim potpuno promijeniti. Na kolegiju smo se dogovorili da šefica kabineta razvrstava sve prispjele dopise na odgovarajuća mjesta u Ministarstvu, odgovarajućem pomoćniku, tajniku ili meni, i svaki ima obvezu odgovoriti u roku od tri dana, pozitivno ili negativno, ili odgovoriti zbog čega se još ne može dati konkretan odgovor i kada će on biti dan. Dakle, svatko tko se obraća Ministarstvu može biti siguran da se njegov dopis neće zagubiti i u nečijoj ladici. Naravno, Ministarstvu stižu i dopisi od umno poremećenih osoba, i u tom smislu treba biti malo oprezniji, no svi normalni i opravdani dopisi dobit će vrlo brzo odgovor. Razradit ćemo i računalni sustav urudžbiranja koji prati svaki dopis koji stiže, komu je upućen, gdje se nalazi, u kojoj je fazi rješavanja... itd. Sve će to biti vidljivo na našoj Internetovoj stranici.

Rad Ministarstva bit će potpuno transparentan. Osobito ću se angažirati na povećanju javnosti rada, što dosada uopće nije bio slučaj. Za mnoge odluke nije se znalo na temelju čega su donesene, a za neke se nije ni znalo da su donesene, odnosno znao bi samo onaj koji je dobio novac. Ukinut ćemo voluntarističko odlučivanje o dodjeli novca, čega je dosada bilo, i to na način da odlučuju odgovarajuća tijela, a ne pojedinci. Primjerice, i odluku da se nekome dade povećana akontacija radi putovanja na neki kongres ubuduće će donositi povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka koje će procijeniti opravdanost te odluke, a odluka će biti objavljena na Internetu.

Kako ocjenjujete stanje u znanosti uopće?

— Financiranje znanosti u posljednjih godinu i pol bilo je vrlo nedostatno, počevši od rujna 1998, znanost je marginalizirana. No, unatoč tome, stanje u znanosti ne mijenja se odmah čim ponestane novca. Znanstvenici su i entuzijasti, ne samo zaposlenici. Mnogi rade iz znatiželje za znanjem, za znanstvenom istinom. Hrvatsku znanost ocjenjujem vrlo visokom ocjenom u mnogim disciplinama, iako ne u svim. Hrvatska je mala zemlja i ne može biti uspješna u svim disciplinama, osobito u današnje vrijeme, kada se znanost tako brzo razvija i otvaraju novi vidici, nove discipline i nova pitanja. Kada god u bilo kojem području znanosti nešto riješite i doznate istinu o nečem, odmah vam se otvara desetak novih pitanja. No, to i jest ljepota bavljenja znanosti.

Kako namjeravate ostvariti proklamirano povećanje utjecaja znanstvenika na odlučivanje, primjerice u izboru čelnika znanstvenih ustanova?

— Dosad je odlučivanje u znanosti bilo vrlo centralizirano. Ne želim toliku vlast i moć za sebe, te ću predložiti da se u tom smislu promijeni i zakon. Iako smatram da mnogo znam o znanosti i o tom sustavu, jer inače ne bih bio ovdje gdje jesam, ne mislim da je dobro da jedan čovjek o svemu odlučuje i ne mislim da jedan čovjek zna više od mnogih.

Više neće sve odluke donositi ministar, nego će se apsolutno poštivati odluke raznih vijeća za područja znanosti, nacionalnog vijeća za znanost, povjerenstava za izdavačku djelatnost, za putovanja na kongrese, za časopise.

Zalažete li se za potpunu autonomiju sveučilišta i fakulteta u izboru svojih čelnika?

— Apsolutno. Zalažem se i da se znanstvenicima na institutima omogući znatno veći utjecaj na izbor svojih čelnika. Na mnogim institutima postavljen je ravnatelj mimo volje znanstvenika. Moja inicijativa bit će da se u Zakonu o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti mnogo veća važnost prida mišljenju znanstvenika.

Najavili ste preispitivanje dosadašnjega rada znanstvenih instituta i njihovih ravnatelja. Gdje konkretno vidite najveće probleme?

— Uputio sam dopis svim javnim institutima koji su u djelokrugu ovog ministarstva sa zahtjevom da njihova znanstvena vijeća ocijene dosadašnji rad njihovih upravnih vijeća i ravnatelja te da mi dostave svoje mišljenje, kao i prijedloge o izmjenama zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti te podzakonskih akata koji su uz to vezani.

U javnosti su se pojavili prigovori kojima se tvrdi da je moj zahtjev protuzakonit, no ja svima odgovaram da kao ministar imam pravo tražiti tu informaciju. To nikako ne može biti protuzakonito, a sve što ću nakon toga napraviti također će biti u skladu sa zakonom. Ako vidim da su znanstvenici u nekoj ustanovi iznimno nezadovoljni radom upravnog vijeća ili ravnatelja, ja ću u skladu sa zakonom razriješiti ta tijela i ravnatelje te raspisati natječaj za nove ravnatelje. Sadašnji zakon daje mi mogućnost da to provedem, a pri imenovanju novih vodit ću računa o prijedlozima samih znanstvenika.

Koliko ste zadovoljni novcem izdvojenim za znanost u prijedlogu državnog proračuna za 2000. godinu?

— Vrlo sam nezadovoljan. No, prijedlog je prihvaćen jednoglasno jer Vlada nije imala drugog izbora. Nezadovoljan sam ponajprije zato jer je donesena odluka o smanjenju plaća za sve javne službe, uključujući i znanstvene i nastavne djelatnike. No, ukupna svota za znanost nešto je veća, i to za šest i pol posto. Unatoč smanjenju, plaće će biti veće nego lani u ovo doba za mnogo veći postotak nego što je to bilo u prošloj godini u odnosu na pretprošlu. One su prošle godine povećane za gotovo 18 posto, u kolovozu za 5 posto, a u prosincu 12 posto, te će uprkos smanjenju za pet posto cijelo povećanje proračunskih sredstava za znanost otići na veće plaće, a za sve ostalo predviđena su ista sredstva.

Hoće li to Sabor prihvatiti, to je drugo pitanje. Sada slijede pregovori sa sindikatima. Ukoliko dođe do poboljšanja financijskog stanja u državi, doći će do rebalansa državnog proračuna, pa će u tom kontekstu i odluka o plaći biti revidirana. Trenutačno nisu mogući ozbiljni rezovi unutar nekih ministarstava koja mnogo koštaju, ali ipak treba vremena da se trošenje u njima svede na manju mjeru. Ministarstva obrane i unutrašnjih poslova dobila su manje novca, ali ne toliko manje da bi uz vraćanje dugova drugi resori mogli rasti.

Izvršenje proračuna 1999. manje je nego što je planirano za 1999, a za 1999. planirano je manje nego za 1998. Trend je loš i stoga proračun još ne ispunjava naša predizborna obećanja. Ključ je naših obećanja da se kultura, znanost i prosvjeta neće tretirati kao obična potrošnja, nego kao glavne razvojne snage društva. Investicija u ljude najisplativija je investicija.

Proračun međutim nije mogao biti takav jer smo zatekli mnogo veće dugove nego što smo slutili. Razne mjenice koje su izdavane tijekom prošle godine neprestano stižu na naplatu. Jamstva poduzećima koja su digla kredite, a znalo se da ih ne mogu vratiti, sada će plaćati Vlada. Situacija je dakle znatno gora nego što se očekivalo, a s obzirom da mi tijekom 2000. godine želimo razriješiti sve dugove, morali smo se odlučiti za restriktivan proračun.

Možete li nam predstaviti svoje pomoćnike? Na temelju čega ste se odlučili baš za njih?

— Odmah po stupanju na dužnost, na prvom sastanku s pomoćnicima, zamjenikom i tajnicom Ministarstva, najavio sam im da će svi biti razriješeni i da želim svoju ekipu ljudi.

Za tajnika Ministarstva imenovao sam gospodina Nedjeljka Đ ereka, pravnika koji već dulje vrijeme radi u Ministarstvu i koji je već upućen u pravne akte vezane uz ovaj resor. Već dugo sam čelnik Matematičkog odjela Prirodoslovno-matematičkog fakulteta te sam neprestano imao kontakte s ovim ministarstvom i ustanovio sam da je on vrlo stručna i korektna osoba.

Zamjenika još nisam dobio. Predlažem na to mjesto ekonomisticu s Ekonomskog instituta Dubravku Jurlina-Alibegović, mladu magistricu ekonomije, koja je vrstan stručnjak za javne financije i dobar organizator. To su upravo osobine koje mi trebaju za zamjenika. Ona je potpuno izvanstranačka osoba. Neke stranke vladajuće koalicije predlagale su stranačke kandidate koji mi ne odgovaraju, i ja ću ustrajati na svom prijedlogu. Ona je potpuno izvanstranačka osoba. Koalicijske stranke dale su nekoliko prijedloga koji mi nikako ne odgovaraju. Nekoliko je ministara imenovalo stručne osobe izvan stranaka za zamjenike, pa smatram da mogu i ja.

Pomoćnik za međunarodnu suradnju je profesor Davor Butković s Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Njega odavno poznajem i znam da vrlo uspješno uspostavlja međunarodne znanstvene veze. Govori pet svjetskih jezika, vrlo je komunikativan, a s druge strane i pravi znanstvenik.

Pomoćnik za znanost je Zvonimir Marić, koji je već godinama u ovom Ministarstvu, a već i prije prvih demokratskih izbora bio je u SIZ-ovima za znanost. Smatram da je on vrlo korektna i stručna osoba, koja zna kako ovaj sustav funkcionira. On znači neku vrstu kontinuiteta, iako tijekom posljednjih deset godina nije bio dužnosnik Ministarstva, nego samo njegov službenik. On je sve vrijeme obavljao golem posao umjesto nekih pomoćnika koji su za te poslove bili zaduženi. Na tom mjestu dosada je bio Jure Zovko a čini mi se da je veći dio posla vezana uz taj odjel obavljao Zvonimir Marić.

Pomoćnik za informatiku dosada je bio mr. Pale, koji je informatičar, elektrotehničar po fakultetskom obrazovanju. Na to mjesto imenovao sam također informatičara, Roberta Mangera, po fakultetskom obrazovanju matematičara. To nisam učinio zato što sam i sâm matematičar, nego zato što sam želio da i drugi aspekt informatike, onaj matematički, bude zastupljen. Želio sam uvesti neku svježinu, jer mi se čini da je razvoj informatike u Hrvatskoj zastao. Mislim da će ona ubrzo dobiti novi zamah.

Još moram imenovati pomoćnika za visoko školstvo. To je za sada još Zdenko Biđin s Veterinarskog fakulteta, no vjerujem da će ovih dana biti razriješen te će na njegovo mjesto na moj prijedlog biti imenovan Darko Polšek, sociolog s Pravnog fakulteta. On je mlađi čovjek, vrlo agilan, a istaknuo se idejama o privatizaciji visokoga školstva, što svakako u Hrvatskoj ima neku budućnost. Sa svega četrdeset godina već je izdao devet knjiga i niz znanstvenih i stručnih članaka.

Prošlo je više od mjesec dana od isteka roka natječaja za dodjelu stanova u najam znanstvenim novacima i asistentima na Zagrebačkom sveučilištu. Kada se može očekivati lista stanara na Borovju?

— Mali je zastoj nastao upravo zbog smjene u Ministarstvu i u Vladi. Nisam mogao u povjerenstvo imenovati one koje ću uskoro razriješiti dužnosti. No, povjerenstvo je imenovano, na početku ožujka održalo je prvi sastanak. U povjerenstvu je troje ljudi iz Ministarstva i dva predstavnika novaka i asistenata. Predsjednik povjerenstva je tajnik Ministarstva Nedjeljko Đ erek. U povjerenstvu su još Zvonimir Marić, pomoćnik za znanost, Predrag Vrabec, jedan od službenika u Ministarstvu i dva predstavnika novaka i asistenata. Povjerenstvo će sada razraditi kriterij bodovanja. On je otprilike najavljen u natječaju, ali nije razrađen do kraja. Prema sadašnjim pravilima, ministar ima pravo osobno odlučiti o dodjeli deset posto stanova. To pravo ne namjeravam koristiti, osim možda u slučaju ispravka neke evidentne greške sustava bodovanja, i to u dogovoru s pomoćnicima.

Ne može se napraviti idealan sustav bodovanja, ali se nadam da neće biti potrebe za mojom korekcijom.

Što će se dogoditi s brojnim znanstveno-istraživačkim projektima kojima je u jesen 1999. završio trogodišnji ciklus?

— Ti su se projekti prošle i pretprošle godine gotovo prestali financirati, a prije toga bili su gotovo redovito mjesečno financirani u ratama koje nisu mijenjane tri godine, iako su prema rebalansu iz 1998. izrazito povećana sredstva za projekte. Taj je novac negdje iščezao. Još nisam ustanovio u kojem smjeru, ali ću ustanoviti. Od 36 rata dosad je isplaćeno samo 28. Taj dug bit će svima vraćen, a sve do početka novoga ciklusa projekata nastavit će se i financiranje postojećih. Sav dug bit će nadoknađen tijekom ove godine.

Za raspis natječaja za nove projekte potrebno je ponajprije prihvatiti Nacionalni znanstvenoistraživački program, koji usvaja Sabor. To je trebalo biti prihvaćeno prije više od godinu i pol dana, ali nije. Do toga nije došlo 1998. jer onda nismo imali ministra. Dugo nije postojao ministar za znanost, a na moje izravno pitanje kao saborskog zastupnika premijeru Mateši odgovoreno mi je da ministar neće biti imenovan dok se ne prihvati proračun. Ja sam to shvatio kao želju da ima jednog ministra manje koji bi mu tražio više proračunskog novca. I doista, u 1999. godini znanost je dobila deset posto manje novca.

Bivša ministrica, Milena Žic-Fuchs, rekla mi je da je ona sama izbjegavala donošenje Znanstvenoistraživačkog programa, iako je on bio pripremljen, jer nije htjela da buduća vlast bude zatečena programom bivše vlasti. Možda je to istina, u to nemam razloga sumnjati, no ona je ipak bila ministrica gotovo godinu dana. Moja nova ekipa pregledat će program i možda ćemo u njemu nešto i modificirati. Nakon što Sabor taj program usvoji, a predviđam da će do toga doći u lipnju ili rujnu, doći će do raspisivanja natječaja za nove projekte. Oni će biti prihvaćeni nakon postupka recenziranja, što znači da će biti prihvaćeni na početku iduće godine.

Kakvo je vaše stajalište o budućnosti Hrvatskih studija?

— Ne kanim se miješati u autonomiju Sveučilišta. Hrvatski su studiji stvar Sveučilišta, a ne ministra. Svjestan sam da su oni bili uvedeni suprotno tadašnjem zakonu, ali da je tada bio donesen zakon koji je sada na snazi, oni ne bi bili protuzakoniti. Prema tadašnjem zakonu nije se moglo studirati istovrsni studij na više mjesta u okviru istoga sveučilišta. Ne znam za slučaj u svijetu da se na istom sveučilištu studira isti studij na dva fakulteta. Psihologija i filozofija na Zagrebačkom sveučilištu studiraju se i na Filozofskom fakultetu i na Hrvatskim studijima. Novinarstvo se studira i na Fakultetu političkih znanosti i na Hrvatskim studijima.

Nemam ništa protiv istovrsnih studija u istoj državi, ali imam protiv istovrsnih studija na istom Sveučilištu. Zapazio sam žestoko reagiranje Krune Zakarije u »Zarezu« na moje stajalište, u kojem me se krivo optužuje da sam protiv studija filozofije na različitim hrvatskim sveučilištima.

Dakle, ta je situacija meni neprirodna, ali danas nije protuzakonita. Postojala bi pravna mogućnost da ih ja dektretom zabranim jer su bili protuzakoniti kad su uvedeni, ali meni nije ni na kraj pameti da to učinim. Samo želim da se ta neprirodna situacija poboljša, ali želim i da se pokrene javna rasprava i među studentima i među nastavnicima na Sveučilištu te da oni iznesu svoja stajališta. Ja neću donositi dekrete o tome.

No, kako ocjenjujete ideju osnivanja Hrvatskih studija u smislu studija koji bi bio usmjeren na nacionalnu, a manje na međunarodnu znanost. Koji su po vama bili motivi osnivanja tih studija?

— Ta ideja mi je čudna, ali nije potpuno iznenađujuća. Tada je u vladajućim krugovima postojao osjećaj da je filozofija i sociologija na Filozofskom fakultetu bila odveć lijevo i socijalistički orijentirana. Stoga je osnivanje Hrvatskih studija bio protuudar. No, to ne mora biti loše, kao ni novogovor koji je uveden. Na kraju će jezik izbaciti ono što ne valja, a prihvatiti što valja. Ja slično očekujem i u ovoj situaciji. Očekujem da će doći do kompromisa i da ćemo imati normalnu situaciju.

Kao dekan Matematičkog odjela na PMF-u dopuštali ste da studenti imaju izborne kolegije na Hrvatskim studijima...

— Da, vijeće našeg odjela odobrilo je nešto što drugi fakulteti nisu dopuštali. Kako je 1990. ukinuto nekoliko predmeta, poput TIPS-a, osnova marksizma, ONO i DSZ, smanjio se fond sati. Bio sam protiv toga da se u taj fond sati uvedu stručni sadržaji, nego je uvedena mogućnost da studenti potpuno slobodno biraju između stotinjak humanističkih i društvenih kolegija na Zagrebačkom sveučilištu, i to s četiri fakulteta i studija: Filozofskog, Fakulteta političkih znanosti, Bogoslovnog fakulteta i Hrvatskih studija.

Smatram da na dodiplomskom studiju nije dobro preusko obrazovanje i da je korisnije za studente da steknu veću širinu obrazovanja.

Što je s programom časopisa i otkupa knjiga u ovoj godini i hoće li se realizirati u većem opsegu?

— Izdavanje časopisa bilo je donekle financirano u prošloj godni, no ono što je bilo strašno zanemareno bila je kupnja znanstvenih i stručnih časopisa koje Ministarstvo kupuje za znanstvene ustanove. Godine 1998. uopće nije plaćena pretplata za časopise, koja iznosi dvadesetak milijuna kuna. Potkraj 1998. pokazalo se koliko je pogrešno Škegrino predviđanje da će se veliki prihod od PDV-a nastaviti, no on je bio velik samo u prvom dijelu godine, kada su oporezovane zalihe. Pretplata za 1999. plaćena je tek potkraj godine, ali samo polovično. Tom prigodom nije plaćeno pola pretplate za svaki časopis, nego pretplata za pola časopisa. Izbor je napravljen prema vrsti valute. Za one časopise za koje se smatralo da će valuta rasti pretplata je plaćena, a za one druge nije.

No, ovih dana plaćen je ostatak pretplate za 1999. Za 2000. nije plaćeno ništa, no pretplata će bit plaćena. Pretplata za 2001. bit će plaćena na vrijeme, jer je onda ta pretplata znatno niža.

Ovih dana sreo sam se s onim u Hrvatskoj vrlo ozloglašenim gospodinom, Georgom Sorosem. On bi želio znatno pomoći Hrvatskoj u nabavci znanstvenih časopisa. Financirat će izdavanje niza časopisa u internetskom obliku i ti će časopisi biti znatno jeftiniji od tiskanih. To će Hrvatskoj donijeti veliku uštedu.

Prigodom imenovanja suradnika među nekim znanstvenicima humanističkog usmjerenja pojavio se strah da će u Ministarstvu biti previše zastupljeni suradnici iz područja prirodnih znanosti. Imaju li ti strahovi ikakva opravdanja?

— Od sedam dužnosnika tri su, uvjetno rečeno, prirodnjaci: prof. Butković je inženjer elektrotehnike i doktor matematike, prof. Manger je informatičar, a dr. Marić je liječnik. No, moj kandidat za pomoćnika za visoko školstvo, g. Polšek je sociolog, kandidatkinja za zamjenika je ekonomistica, a tajnik ministarstva je pravnik. Stoga mislim da taj prigovor ne stoji.

Osim toga, dosada nijedan ministar znanosti nije bio iz područja prirodnih znanosti. Tri su ministra bila iz tehničkih znanosti: prof. Muftić sa strojarstva, prof. Radić s Građevinskog fakulteta te Branko Jeren s FER-a, dok je dvoje ministara bilo iz humanističkih znanosti: Ivo Sanader i Milena Žic-Fuchs, a Ivica Kostović bio je liječnik.

Ovom prigodom naglasio bih da matematiku, koja je moja struka, ne smatram prirodnom znanošću. To jest egzaktna znanost, ali vezana je jednako i uz društvene znanosti. Treba se podsjetiti da su dva pomoćnika ministra znanosti dosad bili veterinari. No, to ne mora ništa značiti. Bitno je kako netko obavlja svoj posao. Dakako, potrebna je i određena ravnoteža, a mislim da će ona daljim imenovanjima i biti uspostavljena.

Ne treba se bojati prevelika utjecaja matematičara. Bivši rektor Šunjić pobrinuo se da ni u jednom tijelu Sveučilišta ne bude ni jedan matematičar. Nema ih ni u odborima za nastavu, za znanost, za međunarodnu suradnju, u Senatu, apsolutno nigdje.

Izrazili ste nezadovoljstvo sadašnjim sustavom prijemnih ispita na fakultetima. Gdje vidite najveće probleme i kakve promjene predlažete?

— Moguće je da to pitanje postane pitanje države, a ne sveučilišta, no ja sam protiv toga i smatram da sveučilišta moraju o tome odlučivati autonomno. No, vidim veliku razliku između onoga što postoji na Zapadu, u naprednim zemljama, i onoga što imamo u nas. U Hrvatskoj se uhodao sustav prema kojem se ispituje sposobnost memoriranja, a ne sposobnost učenja i intelektualna sposobnost. Testovi su takve vrste, oni se objavljuju u određenim knjižicama, organiziraju se razni tečajevi za djecu kako bi ih se naučilo da što više memoriraju. No kada se nešto brzo i intenzivno uči, onda se to brzo i zaboravlja. To možda nije ni šteta, jer su to uglavnom manje potrebne stvari. Od silna memoriranja daleko je važnije provjeriti način zaključivanja, intelektualne sposobnosti i mogućnost učenja. No, to se ne postiže ovakvim sustavom prijemnih ispita kakav postoji u Hrvatskoj.

Možete li objasniti razloge nezadovoljstva radom Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu?

— To vijeće formirano je i zamišljeno u Zakonu o visokim učilištima kao tijelo koje ima vrlo važnu ulogu. U Hrvatskoj se dosta govorilo o lošem stanju u visokom školstvu i postojala je ideja da se ono dovede na svjetsku razinu i organizacijski, a ne samo kvalitetom završenih studenata. Mislim da smo prema toj kvaliteti bili na svjetskoj razini, i još jesmo, što se najbolje vidi iz dobra plasmana naših mladih stručnjaka u inozemstvu. No ipak, neke stvari nisu u redu.

Glavna uloga vijeća trebala je biti snimka stanja, odnosno vrlo temeljito vrednovanje svakoga pojedinog visokog učilišta, zasnovano na vrlo temeljitoj samoanalizi. To su sama visoka učilišta i napravila. Nadalje, trebalo je usporediti naša visoka učilišta s onima u naprednijim zemljama, izraditi recenzije naših i stranih stručnjaka te konačno procjenu samog Nacionalnog vijeća. To je sve trebalo rezultirati sveobuhvatnim prijedlogom za mrežu visokih učilišta u Republici Hrvatskoj koji je trebao biti podnesen Saboru.

Prvi rok za to bio je godina dana od imenovanja Vijeća u veljači 1994. Prije ljeta 1995. uspostavilo se da Vijeće nije ništa napravilo u tom smislu, pa je rok produljen za tri godine. Kad je rok gotovo istekao, promjenom zakona pomaknut je za još dvije godine. Dakle, ukupno je bilo šest godina da se to obavi, no to se nije učinilo čak ni u tom roku. Novi rok istjecao je početkom listopada 1999.

Dakle, Vijeće nije obavilo glavnu zakonsku zadaću. Međutim, zadržalo se na sporednoj ulozi, a to je bilo davanje mišljenja o novim studijima. Ono treba davati mišljenja, no samo savjetodavno, a to se mišljenje tretiralo kao dopuštenje za rad.

Nadalje, Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu mora svake godine podnositi izvješće Saboru. Ono je podnijelo izvješće samo jednom, za razdoblje od 1994. do 1998, i nikada ni prije ni poslije. To je još jedan dokaz nepoštivanja zakona.

Predlažete li razrješenje toga vijeća?

— Da, iako nipošto ne mislim da je ta institucija loša. Mislim da su mnogi sadašnji članovi Vijeća vrsni stručnjaci sposobni obavljati tu vrlo zahtjevnu dužnost. Moje je duboko uvjerenje da je glavni krivac za loš rad Vijeća njegov predsjednik, akademik Slaven Barišić.

Iako ste višekratno naglasili poštivanje autonomije sveučilišta, Ministarstvo znanosti ipak će imati ključnu ulogu u predlaganju novih zakona na području znanosti i visokog školstva. Kako će se odvijati taj proces? Koje su ključne odrednice vaših prijedloga promjene zakona?

— Novi zakoni izradit će se u skladu s rezultatom javne rasprave, koja će započeti nakon što mi izradimo prvi tekst. Javna rasprava ne može se pokrenuti bez temeljnoga teksta.

Još je Ustavni sud presudio da sedamnaest odredbi sadašnjeg Zakona o visokim učilištima nije u skladu s ustavnom odrednicom autonomije sveučilišta. To su, primjerice, način imenovanja upravnih vijeća sveučilišta, koje imenuje Sabor na prijedlog Vlade i senata sveučilišta. Ja ću predložiti da senat predlaže sve članove upravnog vijeća, kako one sa sveučilišta, tako i one izvan njega, a Sabor bi imenovao ta upravna vijeća.

U proteklom razdoblju bilo je nekoliko primjera nepotrebna upletanja države u rad sveučilišta i takva praksa mora prestati.

Trebaju li, po vašem mišljenju, Hrvatskoj veleučilišta? Kako ocjenjujete rad osnovanih veleučilišta?

— Mislim da veleučilišta treba zadržati, jer bi bilo vrlo loše da se svakih nekoliko godina iz temelja mijenja sustav visokih učilišta. Svaka transformacija košta, bilo da se nešto osniva ili ukida da bi se osnovalo nešto drugo. Neka su veleučilišta zaživjela i pokazala se kao nešto korisno. Kao primjer istaknuo bi veleučilište u Dubrovniku. Neka su tek na početku i imaju porođajne muke, poput dva zagrebačka. No, uprkos tome, mislim da je bila ispravna zamisao tadašnjih autora zakona da ne treba nužno sve gurati u znanost i da je visoka struka bez znanstvene komponente jednako važna. Po tome se razlikuju sveučilišni studiji, koji vode prema znanstvenim zanimanjima, i veleučilišni, koji vode prema visokoj struci.

Dakle, samu ideju smatram dobrom, a da li svih sedam sadašnjih veleučilišta treba zadržati drugo je pitanje, na koje je trebalo odgovoriti Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu. Nacionalno vijeće to dugo nije razmatralo, da bi u jednom trenutku pod golemim pritiskom dalo veliki broj odobrenja za osnivanje veleučilišta i visokih škola. To se trebalo izbjeći sustavnom i smirenom analizom.

Koje je vaše stajalište o pokretanju humanističkih studija u Splitu, i to studija koji već postoje u okviru toga sveučilišta na Filozofskom fakultetu u Zadru?

— To nije protuzakonito, ali mi je neprirodno, kao što mi je neprirodno i osnivanje Hrvatskih studija. Još me čeka posjet Splitskom sveučilištu, ali čini mi se da u Splitu nemaju neki fakultet ili visokoškolsku ustanovu na kojoj bi bio taj studij, niti dovoljno ljudi koji bi na tim studijima predavali. Mislim da ne bi bilo dobro pokretati taj studij s vanjskim suradnicima. Ponavljam, ne podupirem osnivanje više istovrsnih studija unutar istoga sveučilišta.

Možete li nam obrazložiti svoju zamisao o osnivanju Zaklade za znanost?

— Osnivanje Zaklade za znanost moj je cilj, jer smatram da bi se na takav način došlo do stabilnijega financiranja znanosti, posebice znanstvenih projekata. Iz proračuna uvijek mora ići određena količina novca za znanost, ali potpuna ovisnost o proračunu nije dobra. Bilo bi korisno da se ugledamo na Zapad i počnemo osnivati zaklade za znanost, i to na više načina. Predložit ću da se malen postotak od buduće privatizacije dade zakladi za znanost, kojom bi upravljalo neko neovisno tijelo, primjerice, Nacionalno vijeće za znanost. Osim toga, smatram da u poreznim zakonima valja predvidjeti poticajne mjere za osnivanje privatnih znanstvenih zaklada.

Često ističem primjer privatizacije tvrtke Volkswagen, kada je osnovana zaklada za znanost Volkskwagen Stiftung. Ona sada ima glavnicu od tri milijarde maraka i njezin je temeljni kapital višestruko oplođen. Kada je u rajnskom području bila privatizirana vrlo prljava kemijska industrija, od toga novca osnovana je zaklada za dio znanosti vezan uz ekologiju. Mnogo je takvih primjera u svijetu. Takve zaklade smatram vrlo korisnim jer one znanosti daju veću sigurnost.

Kako ocjenjujete rad Matice hrvatske na području znanosti?

— Apsolutno pozdravljam dosadašnji rad Matice hrvatske na području znanosti, posebno na planu popularizacije znanosti. Možda se na tom polju može i više napraviti, i bilo bi dobro da se u tom smjeru snažnije djeluje.

Što namjeravate učiniti za afirmaciju hrvatske znanosti u svijetu?

— Približavanjem europskim integracijama Hrvatskoj se otvaraju i brojni fondovi i programi na području znanosti, poput Tempusa. Bit će sve više međudržavnih ugovora o znanstvenoj suradnji.

Veze sa svijetom već postoje, osobito između pojedinih znanstvenika i institucija. Dobro je da ima i individualnih i formaliziranih, institucionalnih veza sa svijetom. Institucionalnih veza bit će sve više.

Izjavili ste da su studentska prava i povlastice možda prevelike, pri čemu ste ocijenili da je cijena prehrane odveć niska...

— To je možda pojednostavnjeno. Moja izjava bila je utemeljena na činjenici da se više od dvjesto milijuna kuna u prošloj godini potrošilo za studentski standard, a za sve troškove svih visokih učilišta odvojeno je u Hrvatskoj stotinu i pedeset milijuna.

Povlastice bi morale imati drukčiji oblik. Mislim da u njima ima premalo socijalnog momenta. Previše se ujednačavaju studentska prava, a ona ne ovise o socijalnom statusu. Ona su uistinu za dio dobrostojećih studenata prevelika.

Nakon što su uvedene iksice, došlo je i do manipulacija njima. Za voćne sokove država je na Zagrebačkom sveučilištu dala gotovo jednaku subvenciju kao i za prehranu, što mi se čini čudnim.

Cijena smještaja u studentskom domu iznosi oko sto kuna. Ona bi po meni trebala biti veća za dobrostojeće studente, a potpuno besplatna za siromašne.

Kako u tom smislu namjeravate pomoći znanstvenim novacima?

— Upravo sam u tijeku pregovora sa skupinom znanstvenih novaka, a razgovori teku vrlo dobro. Izrečene su mnoge dobre zamisli i čini mi se da su oni zadovoljni mojim namjerama i reagiranjima. Mislim da ćemo njihov status riješiti na obostrano zadovoljstvo.

Za koje ćete se dodatne povlastice za studente založiti kad je riječ o nabavci stručne literature i računalne opreme, dakle za povlastice koje nisu vezane uz preživljavanje nego uz učenje?

— To je vrlo zanimljivo pitanje i moram priznati da o tome još nisam razmišljao. Knjige su sada oslobođene PDV-a i carina, no računalnu opremu trebalo bi učiniti dostupnijom. Angažirat ću se na tome da se unaprijedi opskrba znanstvenih i stručnih knjižnica na našim visokim učilištima i institutima.

Jeste li razmišljali o ideji da Ministarstvo dodijeli stotini najboljih studenata najmodernija računala kao dar?

— Nisam o tome razmišljao. No čovjek ponekad i u razgovoru s novinarima dobije dobre ideje. U ovom trenutku teško mi je davati neka obećanja zbog vrlo teškog financijskog stanja. Ove godine neće biti velika pomaka. Financiranje će biti redovito, a stari dugovi vraćeni, ali velika napretka u ovoj godini nažalost neće biti. No, očekujem da će već sljedeće godine situacija biti znatno bolja.

Kakav, prema vašem mišljenju, treba biti omjer obveznih i izbornih predmeta na studiju?

— O tome će odlučivati sveučilišta, no mogu vam reći da sam ja pristalica što većeg broja izbornih predmeta. Po meni bi trebala biti jezgra od 60 posto obveznih predmeta, a ostalo bi bili izborni. No, to ne treba biti jednako po raznim visokim učilištima, nego ovisiti o onome što se studira. Čini mi se da bi na sveučilištima trebalo biti više izbornih predmeta nego na veleučilištima, gdje su stručni studiji. U tome se treba ugledati na zapadne zemlje.

Namjeravate li se tijekom ministarskoga mandata i dalje baviti znanstvenim i nastavnim radom?

— Nadam se da ću u tome uspjeti. Imam u planu izborni kolegij za manju skupinu studenata, dva sata tjedno. Nastojat ću se i dalje znanstveno baviti matematikom, iako mi prvi mjesec dana intenzivna rada u Ministarstvu ne daje velike nade da ću za to imati vremena.

Razgovarao Zlatko Vidačković