Autor i onaj drugi

Hrvatska kultura jezika i dobar hrvatski stil traže da se odnos autora i lektora regulira pravilnikom, najbolje pravilnikom Ministarstva kulture. Taj pravilnik ili kodeks ponašanja omogućio bi autoru koji objavljuje i potpisuje svoj tekst ili knjigu i koji ispravljačku uslugu traži ili na nju pristaje da zaštiti svoj individualni izraz, slobodan izbor riječi i svoje stavove o jeziku

Odbor za jezik Matice hrvatske (nisam siguran da se tako zove jer nisam to tijelo osnivao, a nisam mu ni član) formiran je u imitaciji nekadašnjeg delegatskog sistema. Zbog toga lako previđa stručnu kompetenciju koja slijedi iz bibliografije radove o hrvatskom književnom jeziku. (Jasno, to ne znači da neki članovi toga tijela nisu kompetentni.)

S obzirom na stanje u našem kulturnom ambijentu, problem vidim drugačije nego što je ovdje postavljen. Za mene postoji, i to dug niz godina unatrag, a ne bude li sreće i unaprijed, problem zaštite, autentičnosti i slobode autora, a tek onda kao problem ovlaštenja lektora u činovničkoj nevolji koja dolazi s promjenama vlasti.

Prva tema koja se iz spomenutoga tijela Matice nameće kulturnoj javnosti jest povratak na korijenski pravopis ili neke njegove elemente. S obzirom na to da je to odbačeno među ostalim i na Katedri za standardni hrvatski jezik, svako naknadno inzistiranje na tome ilegalno je u cjelini i u pojedinostima.

Autor knjige ili teksta može znati ili ne znati primjerno i dobro pisati. Ako zna, onda mu na raspolaganju stoje priručnici kao svuda u svijetu. (Nadam se da spomenuto tijelo Matice neće pristati da dokazuje kako tih knjiga nema ili da nisu prave hrvatske.) Savjet takvom autoru može dati urednik koji će dogovorno prilagoditi općoj intonaciji ili zahtjevima edicije, biblioteke, rubrike itd. njegove tekstove.

Ako autor ne zna pisati kako je primjereno za neku ediciju itd., onda mu je potrebna pomoć. Ako, recimo, kemičar ne zna pisati za kemijski časopis, onda će mu u idealnom slučaju pomoći kemičar koji zna pisati. Ako takvog kemičara nema, ostaje lektor. Dakle, tu će se »tekst povjeriti jezičnome stručnjaku«, kako glasi naivna nada iz šezdesetih godina. Da je time bilo sve riješeno, onda ne bi bilo tema i dilema o kojima se sada govori. Jezični stručnjak uspostavio je kao zakon vlastite pogreške.

Popis takvih stručnih nekorektnih zahvata prešao bi okvire ovoga teksta. Dosta je spomenuti sintaksu glagola trebati (koji se nasilno dijeli od valjati i tobože se ne može dopuniti rečenicom; zatim manirističko dekoriranje s kako umjesto veznika da tobože da se ne ponavljaju riječi (rekao nam je kako nije postao ministar ne u značenju »na koji način nije postao«, nego »da nije postao«). Najnovije su reetimologizacije i izmišljanje prijam, prijma umjesto prijem/primanje i taćina umjesto taština. Razumije se da sve to, i ne samo to, izaziva shvatljiv otpor prema lektoru koji se ponaša kao da ne postoje stoljeća hrvatskoga jezika.

Kako se pišu primjereni tekstovi za razne žanrove, situacije i medijske potrebe ne zadaje probleme samo autoru nego i lektoru. Dovoljno je samo čitati upravo glupavo neprirodne dijaloge filmova na televiziji. Bolja kulturna situacija pretpostavlja lektora koji i sam zna pisati i piše tekstove koje priređuje: takav lektor praksom bi evoluirao do redaktora. Naglašavam, praksom, jer se ne studira za redaktora kao ni za ravnatelja drame, urednika ni intendanta. (Takav studij bio je kratkotrajna zabluda uz jednu prošlu reformu školskog sistema.) Takav redaktor bio bi kreativan suradnik i usmjerivač raznih tipova tekstova i njihovih stilova, a ne cenzor na razini tehničara jezične norme.

Hrvatska kultura jezika i dobar hrvatski stil traže da se odnos autora i lektora regulira pravilnikom, najbolje pravilnikom Ministarstva kulture. Taj pravilnik ili kodeks ponašanja omogućio bi autoru koji objavljuje i potpisuje svoj tekst ili knjigu i koji ispravljačku uslugu traži ili na nju pristaje da zaštiti svoj individualni izraz, slobodan izbor riječi i svoje stavove o jeziku.

Dobar i autentičan hrvatski književni jezik jest onaj koji se kao takav govori, piše i njeguje, a ne koji se, makar i na zadovoljavajući način ispravlja, lektorira ili »provodi«.

Razgovori lingvista kroatista (i nastupi s praktičarima) s ljubiteljima lirskih pasaža o jeziku, eruditima bez metode i filologizirajućim literatima dali su što su imali dati. Razgovori s lingvistima drugih lingvistika i jezika, a posebno sa sociolozima i filozofima tek ostavljaju nadu da se s pitanja riječi (ideologema) i njihova pisanja može prijeći na suvisle razgovore o jeziku.

Vladimir Anić