Ambijent i muzej

Ambijent i muzej

Muzeji Hrvatskoga zagorja – Gornja Stubica, dvorac Oršić, stalni postav u dvoetažnoj dvorskoj kapeli i sobi dvorskog kapelana: Sakralna umjetnost Hrvatskog zagorja, autor prostorne koncepcije i oblikovanja stalnog postava Mario Beusan; realizirano 17. prosinca 1999.

Grofovi Oršić prigradili su svom utvrđenom gradu u Gornjoj Stubici dva dvoetažna krila godine 1756. U ugaonom prostoru pročelnog i bočnog dvorskog krila nalazi se dvorska kapela. Njezin je apsidalni dio dvoetažan i presvođen češkom kapom. Svodna ploha oslikana je kasetiranom kupolom, a podno nje su zidovi oslikani alegorijskim prikazima kontinenata. Na zidu iznad zidanog oltara oslikana je oltarna arhitektura s figurativnim prikazom smrti sv. Franje Ksaverskog, kojem je kapela i posvećena. Svetište je lukom odijeljeno od lađe presvođene također češkom kapom. Ona je vratima povezana sa susjednom prostorijom, odnosno sobom kapelana. U kapelu vode vrata iz trijema u prostor svetišta, a na katu se iz arkadnoga hodnika ulazi na bočno postavljeno pjevalište. Dvorana na prvom katu koja se nalazi iznad lađe lučnim je otvorom povezana sa svetištem, pa je odande obitelj slušala misu. Kvalitetan kasnobarokni iluzionistički oslik kapele pripisuje se A. Lerhingeru.

Za zbirku umjetnina zagorskih crkava trebalo je oblikovati stalni postav, ali tako da i nadalje u sklopu dvorca kapela ostane posjetitelju privlačan i važan dio njegove prostorne organizacije. Samo je po sebi razumljivo da su dvorska kapela i soba kapelana kao religijski segment u sadržajnom ustroju dvorca važni za prezentaciju arhitektonske strukture te za tumačenje rimokatoličkog svjetonazora i tradicije feudalnoga načina života zagorskog plemstva. Kućna kapela postoji u svim tipovima plemićke stambene arhitekture. U dvorcima višega plemstva ona je izvedena u tradiciji burgovskih dvoetažnih kapela, a u kurijama i u manjim dvorcima taj sakralni sadržajni blok ponekad se javlja kao zidna niša s ugrađenim oltarom i oslikanim vratnicama (kurija u Donjoj Bedekovčini, prastarih Bedekovića).

Inscenacija i rekonstrukcija

U kapeli dvorca Oršić nije se očuvalo ništa od nekoć prebogata inventara, osim barokne izvorne štukaturne obrade interijera i dakako veličanstvena iluzionističkog oslika koji upućuje na karakterističnu baroknu prezasićenost.

Sve to usmjerilo je koncepciju oblikovanja stalnog postava prema inscenacijskoj metodi uz traženje takvih oblikovnih rješenja koja će funkcionirati u okviru sustava evociranja motivike nepostojećeg izvornog inventara kapele (nije se očuvao) i rekonstrukcije vizualnih senzacija vezanih uz njezino funkcioniranje (bljesak crkvenog posuđa, finoća tekstila, ljepota misnog ruha, odsjaj pozlate i kromatika sakralne skulpture, sjena pastoralnog štapa, glazba i šapat latinske molitve).

Dakako, riječ o scenarističkom unosu izložaka sakralne zbirke u prostor, ali ponajprije tako da se zadovolje muzeološki kriteriji (nesmetana prezentacija, jasnoća iščitavanja vrijednosnih sustava, zahtjevi zaštite) i da se istodobno ostvari ideja ambijentacije. Ponegdje je to provedeno cjelovito, a ponegdje fragmentarno, zapravo vrlo diskretno, uz svjesno ostavljanje prostora (cezure) za pokretanje individualnih mentalnih dogradnji doživljajnog kompleksa motrioca.

Izvorna zidana menza dooblikovana je do razine prikaza scene misnog slavlja (podij obložen crkveno crvenim tepihom, kanonske ploče, dva oltarna svijećnjaka, i kalež, svećenik-lutka u izvornom misnom ruhu). Na bočnom zidu svetišta izložen je raskošan pluvijal kao dio oltarne motivike. Rubovi lučnog otvora na prijelazu svetišta u lađu flankirani su posebnim izložbenim elementima s horizontalnim izložbenim plohama i zrcalom ispod staklene plohe za predmete. Izlošci (pokrovci za kaleže, burse, Biblija, velumi, stola i manipul) vezani su uz oltarne prizore. Vodoravna izložbena ploha komponirana je tako da se zrcaljena slika arhitekturalnog oslika apsidalne kupole preklapa s izloženim predmetima.

Pozicija i oblik spomenutih izložbenih elemenata simboliziraju oltarne pregrade, a istodobno određuju i geometriju nekadašnjeg postava dva reda klecala u lađi kapele.

U središnjem dijelu lađe postavljena je staklena prizma s kazulom na posebnom nosaču. Poviše nje je o stakleno nebo vitrine ovješena mitra na visini kao da se nalazi na glavi imaginarnog svećenika, a isto je tako fiksiran i pozlaćen pastoralni štap kao da ga drži nepostojeća ruka. Tako ostvarena transparencija potpora je ideji o izgradnji slika koje se pojavljuju i nestaju u prostoru kao priviđenja.

U niši vanjskih ulaznih vrata kapele (ne upotrebljavaju se iz sigurnosnih razloga) u završnom zidu lađe oblikovana je posebna vitrina za dalmatiku i srebrnu kadionicu. Leđa vitrine obložena su zrcalom u kojemu se osim poleđine dalmatike zrcali i oltarna scena i poleđina imaginarnog svećenika s pastoralnim štapom. Tako je ostvareno povezivanje prikaza crkvenog ruha s oltarom, a opet unutar igre pojave i nestanka slika ovisno o kretanju motrioca. Opisana slikovnost potiče privid kretanja svećenika u svečanom crkvenom ruhu i opremi prostorom lađe i apside.

Spomenuta vitrina tako je oblikovana da se jasno mogu sagledati gabariti dvokrilnih ulaznih vrata i stupe podno njih, a na zidu u neposrednoj blizini nalazi se kamena konzolna škropionica koja pripada ulaznom ansamblu. Na zidu iznad škropionice i dijelu sjevernog zida razvijena je grupa anđela od pozlaćena drveta iz 18. stoljeća koji su razmješteni u ritmiziranim visinskim pomacima, pa se čini da levitiraju.

U niši na zapadnom zidu lađe organizirana je stepeničasta vitrina kojom dominira iznimno vrijedna monstranca uz drugo crkveno posuđe (ciborij, kalež s emajl medaljonima, srebrni pladanj, navikula i srebrna škropionica). U bočnim vizurama ti se predmeti povezuju s pastoralnim štapom i likom imaginarnog svećenika.

Bog, sveci i svjetlo

Svetačka plastika postavljena je na posebno oblikovanim zidnim konzolama čije različite visine savladavaju razlike u mjerilu skulptura. Jedino je kralj Melkior postavljen na postament uz prolaz prema sobi dvorskog kapelana, koja je ujedno i sakristija. Neobično izvijena linija njegova tijela i pokret ruku poziva nas da uđemo u sljedeću prostoriju.

Tu je na središnjem mjestu skulptura Bog Otac iz 18. stoljeća. Ona je središte biaksialne organizacije postava. Prolaz je flankiran dvjema skulpturama biskupa iz 17. stoljeća, a u sredini nasuprotnog zida dva uzgibana anđela s uzdignutim krilima pružaju ruke prema niši sa stepeničastom vitrinom i centralnim motivom, a to je moćnik (šarmantan, premda pomalo provincijalan, barokni rad nepoznata majstora). Poviše lučnog nadvoja niše aksijalnu kompoziciju ojačava zidna plastika, anđeli u glorijeti.

Uzdužna os na sjevernom zidu određuje mjesto vitrine s Marijinim ruhom i ruhom Isusa u divnom vinsko crvenom tonalitetu, dok je na suprotnoj strani crkvena zastava istoga kolorističkog akcenta.

U prozorskim nišama zastrtim platnenim panoima nalaze se dvije iznimno vrijedne skulpture. To je Madona iz 16. stoljeća i Marija Imakulata iz 18. stoljeća. Osnovna tema postava je Sakralna umjetnost Hrvatskog zagorja, pa izložene umjetnine potječu s raznih mjesta. Ona su pokazana na velikoj karti zagorskih crkava u istoj prostoriji, što je ponovljeno i na samom kraju prezentacijske linije.

Posebna je pažnja posvećena svjetlu. U svetištu su korišteni metal-halogeni reflektori za osvjetljenje iluzionističkog oslika s ugrađenim filtrima protiv ultraljubičastog zračenja. Posebnim spot-reflektorom akcentuirana je zraka svjetla koja pada na sv. Franju Ksaverskog na zidnoj oltarnoj slici. U lađi je korištena sferična ploha češkoga svoda za neizravnu rasvjetu (razina rasvjete primjerena osvjetljivanju tekstila). Vitrine za izlaganje tekstila opremljene su fibro-rasvjetnim uređajem.

Materijal izložbenih elemenata je Eggerov laminat u srebrnosivom tonu i strukturi korijena oraha. Gotovo je identičan sivom uzorku marmorizacije na slikanoj oltarnoj arhitekturi.

Mario Beusan