Adio, moj gosparu

Adio, moj gosparu

Umjetniku moramo sve pružiti, ugoditi mu na svaki način; mi smo samo hladni pogon koji treba osigurati sve potrebne uvjete. (Josip Depolo)

Ovo je slobodni navod riječi koje je, prema sjećanjima njegovih kolega, Josip Depolo vrlo često ponavljao, i kao direktor Dubrovačkih ljetnih igara i poslije kao direktor programa DLI te kao ravnatelj Zagrebačke filharmonije, a one su i stvarna bilanca njegovih gotovo četrdeset godina kvalitetna i uspješna art managementa, o čemu ne svjedoče samo sjajni rezultati koje je ostvario u karijeri, nego i doista isključivo lijepa sjećanja i iskustva njegovih suradnika, brojnih umjetnika i ansambala, od kojih je s mnogima uspostavio i stvarna prijateljstva. U umjetničkom svijetu takvi su odnosi vrlo važni i izravno utječu na kvalitetu i posebnost profesionalnih ostvarenja, u kojima na određeni način svi pomalo sudjeluju; autor, umjetnik, menedžer i publika.

Josip Depolo rodio se 25. kolovoza 1916. u Dubrovniku, gdje je završio gimnaziju. Studij klasične filologije završio je u Zagrebu, nakon čega je predavao grčki i latinski na dubrovačkoj gimnaziji, a neko vrijeme i na gimnaziji u Tirani. U organizaciju i konstituiranje Dubrovačkih ljetnih igara uključio se već 1950, zajedno s Markom Fotezom, Brankom Gavellom, Miše Račićem i Matom Bakovićem, a 1954, kada su Igre institucionalizirane, postaje prvim direktorom. Od tada pa sve do odlaska u mirovinu (1983), a nakon toga čestim savjetima koje su njegovi bivši suradnici uvijek od njega tražili, aktivno je sudjelovao u kreiranju vrhunaca hrvatskoga glazbenog i kulturnog života. U razdoblju kada je bio direktor DLJI (1954-1964), Dubrovački festival postao je članom Udruge glazbenih festivala (danas Europska udruga festivala), a tada su ostvareni i svi važni kontakti s umjetnicima, kulturnim institucijama i srodnim manifestacijama, koji će, ulančavanjem pozitivnih i kvalitetnih iskustava, postati temeljem kasnijih suradnji i nadgradnje festivala. U to se doba oblikuju i program odnosno profil festivala, koji se, prirodno, određuju prema bogatu i sasvim posebnom nasljeđu Dubrovnika, no ipak je riječ o uspostavljanju nečega novog. Depolova otvorenost, komunikativnost i odgovornost, tada nužnih ekperimenata i pokušaja, njegovo poznavanje Grada i umijeće ugrađivanja novih sadržaja, njihov odjek i stvarna afirmacija, bili su prisutni podjednako pri dogovaranju i ugovaranju prvih gostovanja (Lovro Matačić, David Ojstrah, Aldo Ciccolini, Jerome Robbins Ballet, SAD, Theatre National Populaire, Pariz, Old Vic Theatre Company, London, Denis Carey, Benjamin Britten, Vladimir Ashkenazy, Henryk Szerying...), kao i pri provedbi tih programa, što je u to doba bilo od velike važnosti jer se time određivala inicijalna kvaliteta festivala, odnosno širina njegovih perspektiva. Posebnost tadašnjega glazbenog programa bile su mnoge izvedbe opera i baleta (za kasnija neizvođenja takvih programa godinama su se navodili svi mogući razlozi, kao i danas), a važne su, a neki i prve, nastupe međunarodnog odjeka tada ostvarili i mnogi hrvatski umjetnici (Darko Lukić, Jurica Murai, Vladimir Krpan, Vladimir Ruždjak, Ivo Maček, Ruža Pospiš Baldani, Dubravka Tomšić, Marjana Radev, Zagrebački solisti, Zagrebački kvartet...) Orkestar Zagrebačke filharmonije koji je sa svojim šefom-dirigentom Milanom Horvatom na DLJI sudjelovao od početka postat će sljedeća »kuća« koju će Depolo voditi. Istom predanosti, marljivosti i ambicijom, on će od 1964, kada je došao u ZF, a potom od 1969. do 1983, kada je bio njezinim ravnateljem, ostvariti potrebni optimum svih uvjeta kako bi taj orkestar što više prosperirao. U to je doba šef-dirigent ZF Lovro Matačić, stalni dirigent Mladen Bašić, stalni gost-dirigent Milan Horvat, a Pavle Dešpalj prvi dirigent pa zatim šef-dirigent. Tu su i gostovanja odnosno turneje (ZF tada nastupa u Carnegie Hallu, u Kennedy centru), a Depolo je, prema pričanju suradnika, baš kao i u Dubrovniku, omiljen, rado viđen, pouzdan, siguran i otvoren ravnatelj, kojemu se glazbenici obraćaju s povjerenjom i poštovanjem. Odnos ravnatelja i šefa-dirigenta, ona najvažnija spona orkestra, odvija se na primjernoj razini njihovih zadaća, a to je što kvalitetnije funkcioniranje ansambla sa svim njegovim specifičnostima.

S obzirom da je Josip Depolo dugo bio prisutan u kulturnom životu Hrvatske i s obzirom da ga mnogi ljudi iz tih krugova pamte na najljepši način, treba vjerovati da je neke od svojih osobina prenio i na mlađe naraštaje te i da će ljudi koji se bave ovim poslom naslijediti barem nešto od njegova rada, načina i volje.

Dodi Komanov