Zvona zvone, tope se maske

Zvona zvone, tope se maske

Lars von Trier, Lomeći valove/Breaking the Waves, Danska/Švedska/Francuska/Nizozemska, 1996.

Da seksizam nije stvar slučajnih ispada zatucanih pojedinaca, nego koncept ugrađen u same temelje kulture — temelje koji se uvijek iznova, svakim kulturnim ili ako baš hoćete umjetničkim, proizvodom ponovno uspostavljaju — činjenica je na koju treba, valjda, samo podsjetiti, a ne i iznova je dokazivati. Patrijarhalni poredak i pripadajuća mu ideologija učinili su da se osim rijetkih časnih iznimaka svaki film temelji na spolnim stereotipima i patrijarhalnim klišejima raspodjele rodnih (kulturalnih) značenja po spolovima. Stoga je pronalaženje istih u svakom pojedinom repertoarnom filmu nezanimljiv posao koji se više svodi na jednostavne primjene formule muškarac-subjekt, žena-objekt, nego na mukotrpan mentalni rad iščitavanja skrivenih značenja. Stvar postaje zanimljivija kada se na repertoaru pojavi poslastica u vidu jednoglasno hvaljena i nagrađivana, europskog, umjetničkog filma, ali istodobno i filma u čijoj konzumaciji se uživanje filmskog kritičara i nekog tko drži do nešto simetričnije raspodjele simboličkog kredita po spolovima — posve razlikuje. Ta, za kritiku dirljiva ljubavna priča, tim drugima razotkriva se ne samo kao tek još jedna patrijarhalna priča koja u okviru odgovarajućih društvenih uloga nudi ženama ispunjenje, status i veličinu, nego koja zbog nekih sasvim novih elemenata postaje upravo bezobrazno seksistička i perverzno patrijarhalna priča. Sukladno tome, režiserovo slavljenje i uzdizanje žene-žrtve-mučenice-ljubavi, kojom ona zapravo zaslužuje tek apriorno izvođenje pred prijeki feministički sud, kod kritike prolazi kao jedna od, otprilike, najvećih ikad ostvarenih ženskih uloga. Istina je da je film kritičarsku hvalu zaslužio ponajprije zbog forme, koja nam je pri ovakvoj analizi sasvim irelevantna, ali ni tom, navodno prekrasnom ljubavnom pričom, kritičari nisu ostali razočarani. One osjetljivije zasmetala je tek patetična preeksplicitnost završne scene. Ali, patetike je u izobilju bilo već od samog početka pa — krenimo redom.

Već samo postavljanje subjekta i okoliša u odnos debila bačenog u okrutni svijet bilo je bogomdano utočište tek za klasu američkog art filma od kojeg je gledatelj oduvijek mogao jedino na vrijeme pobjeći, e da bi spasio živu glavu i zdravu pamet. Ali avaj, koncepta se dohvatio Europski Umjetnički Redatelj, i to je bilo dovoljno da i gledatelj, a ne samo kritičar, izgubi i živu glavu i zdravu pamet. Debil je ovdje žena, malo previše emotivna i malo premalo racionalna, uglavnom jedna od onih likova koji sve shvaćaju suviše doslovce pa zbog svoje čistoće završe kao janjci na pladnju licemjernog društva, (by the way, zašto teret te uloge uvijek nose društveno ugrožene skupine?), dok je okrutan svijet neka zatucana kršćanska vjerska zajednica, zemljopisno i mentalno bogu iza leđa, ali zato sasvim pogodna diskriminatorska pozadina na kojoj će se naša junakinja razviti u veliku mučenicu. Izbor sredine upravo je paradigmatičan za način na koji se vidi problem diskriminacije žena — kao ispad zatucanih pojedinaca, kao stvar prošlosti, kao vjerska zajednica negdje izvan, daleko od nas — i sve to iznimno, ekscesno, daleko i anakronično, unatoč odabranom dokumentarističkom prosedeu. Uglavnom, čim ugledamo takvu brezu u mrkloj šumi jasno nam je da će gadno skončati. Takvu konceptu ne pomaže ni odlična, zavodljiva, gluma. Ali za skončavanje naše protagonistice daleko će manje biti odgovorna represivna zajednica nego režiser. Naime, samokažnjavajući koncept vjere junakinja je odavno i s velikim žarom internalizirala, na koncu prikaz njezina razgovaranja s Bogom najdojmljiviji je dio filma, a njegovo dosljedno provođenje bit će redatelju predmetom veličanja.

Uglavnom, nakon što ta čista duša nađe ljubav, tj. muža, ovaj mora otići raditi na naftnu platformu. Tek probuđenoj ženi odvojenost teško pada pa se usuđuje moliti Boga za mužev povratak. On doživljava nesreću i vraća se kući oduzet. Ženi-anđelu odmah postaje jasno da je to Bog kaznio njega zbog njezina egoizma pri traženju sreće. Sad joj preostaje još samo pitanje tehnike okajanja grijeha. U tome će joj pomoći muž. Njemu je, naime, najnepodnošljivija pomisao da više nikada neće imati seksualni odnos. Kada bi barem ona to radila s drugima i pričala mu o tome, zbio bi se kakav-takav erotski doživljaj. Njoj, naravno, ništa nije teško kada je u pitanju njegov boljitak. Tako se preodijeva u prostitutku i seksualno odnosi s drugima, zbog čega je izopćuju iz zajednice. Ali ne vjeruje samo ona kako mu svojim žrtvovanjem pomaže, u to je uvjeren i režiser, pa fikcija funkcionira, svakim njezinim seksualnim činom mužu-invalidu se stanje popravlja. Kako put žrtvovanja ima jedan jedini mogući završetak i, osim u lošim filmovima, nikakvih drugih nadnaravnih efekata, tako sve kulminira njezinim odlaskom nasilnim tipovima s kojima nijedna poštena prostituka neće imati posla i koji ju, naravno, masakriraju do smrti. Njezina smrt mužu vraća ne samo život nego i zdravlje.

I tako se stvar iz patetike urušava u čistu nepodnošljivost. Utjecanje nadnaravnom efektu po kojem jedino ljubav djeluje, nije samo loše rješenje za jedan Europski Umjetnicki Film, nego i podmetanje žrtvovanja pod ideologiju ljubavi jednoj polovici čovječanstva. Ljubav je nesumnjivo nešto što ona vjeruje da čini i da je ostalo na tome, sve je moglo biti u redu. On bi umro zajedno s njom i to bi bila sasvim uredna, a vjerojatno i velika i potresna priča. Ali režiser je uvjeren kako joj je pristajanjem uz njezine fikcije učinio uslugu, odao počast, proslavio ljubav ili što već. Posebno, pak, iritantno je odavanje počasti ženi u obliku posmrtnog zvona koje tužno zvonca s onoga svijeta, a sigurno bi se za takav tretman našao i neki stručan termin (sadizam? nekrofilija?). Ovako, budući da se perpetuiranje diskriminatorske ideologije još ne kažnjava, prijeki feministički sud, radi pobližeg upoznavanja s posljedicama slavljenja koncepta žrtvovanja u ime ljubavi, režiseru treba pripisati boravak u nekom od skloništa za pretučene žene.

Danijela Merunka