Živio kratki metar

Živio kratki metar

Dvorana Kinoteke, 2-5. ožujka 2000.

Od 161 prijavljenog naslova selekcijsko vijeće (Dijana Nenadić, filmska kritičarka; Mirna Supek, montažerka; Živorad Tomić, filmski kritičar i redatelj) u program konkurencije uvrstilo je 55 naslova, koje su sačinjavali kratkometražni i srednjometražni igrani i dokumentarni filmovi zatim animirani, namjenski i eksperimentalni filmovi te glazbeni spotovi. Izbor je i ove godine bio metom negodovanja pojedinih autora i producenata koji se nisu našli u službenom programu festivala.

Nerijetki su oni koji dvoje o svrsi i opravdanosti prikazivanja glazbenih spotova i namjenskih filmova paralelno s dokumentarcima ili, recimo, crtićima, kategorijama koje se, dakle, s mnogo manje teorijskog napora nazivaju — filmom. Upada u oči i podatak da je HRT, unatoč činjenici da godišnje proizvede neusporedivo više naslova nego bilo koji drugi producent, zamalo ostao bez ikakve nagrade. Naime, HRT je tek producent jednog od dva filma na osnovi kojih je dodijeljena nagrada najboljem snimatelju te producent filma za koji je dodijeljena nagrada žirija »Glasa koncila« za promicanje etičkih vrijednosti — Zlatna uljanica.

Kao naličje takva stanja stvari zanimljivo je zapaziti da su dokumentarni filmovi producentske kuće Factum i ove godine laureati nekolicine prestižnih nagrada, a da nijedan od dvadesetak dokumetaraca, koliko ih je do sada proizvela ta kuće, nikada nije prikazan na HTV-u.

Načelno, dojam je većine kritičara, prikazani filmovi pokazuju kvalitativni rast hrvatske kratkometražne produkcije u odnosu na prošlogodišnji festival. Posebice se to odnosi na animirani i dokumentarni film. Tako je, primjerice, novi autorski crtić Danijela Šuljića, jednog od vrsnih nastavljača glasovite tradicije našega animiranoga filma, uradak koji je Društvo hrvatskih filmskih kritičara najbolje ocijenilo na ovogodišnjim Danima.

Dokumentarna produkcija također je na zadovoljavajućoj razini. Damir Čučić, najzastupljeniji autor u konkurenciji ovogodišnjih Dana, demonstrirao je iznimnu sposobnost da nanjuši pravu temu, a Andrej Korovljev i Aldo Tardozzi zanatski dotjerano umijeće pravljenja dokumentarca, bez obzira na mladost. Vlatka Vorkapić vjerojatno je najpostojaniji autor na Danima već više godina. Tako je i na ovom festivalu prikazan jedan od niza njezinih odličnih filmova koji obrađuju etnološke teme. Meni osobno najviše se svidio film prošlogodišnje pobjednice DHF-a Katarine Zrinke Matijević O kravama i ljudima, elegantna i pametna priča o bračnom paru iz Medulina. Prava je šteta što u natjecateljski dio programa nije prošao film Tvrđa Osječanina Zvonimira Jurića, koji je prikazan u zakupljenom terminu i koji pomiče granice autorskoga dokumentarnog filma inventivnim inovativnim pristupom koji će, siguran sam, naknadno biti valoriziran onako kako i zavređuje.

Premda je ove godine Veliku nagradu DHF-a za najbolji film dobio igrani film, za razliku od prijašnjih nekoliko godina, kada su pobjeđivali dokumentarci, igrana je produkcija, ipak, najneosunčanija strana kratkometražnoga hrvatskog filma. Čini mi se da je to ponajprije stoga što igrani film iziskuje složeniju logistiku, dakle i više novca, da bi se dobra ideja ostvarila u proizvodu koji zadovoljava sve tehničke standarde uobičajene u tom žanru.

Nadamo se da će na valu najnovijih uspjeha dugometražnoga hrvatskog filma, Ogreste, Papića, Brešana, i pitanja koja postavljaju Dani hrvatskog filma napokon pronaći adresate koji će pokazati iskreno htijenje da na njih odgovore, a koji će ujedno imati i dovoljno moćne instrumente da dobru volju pretoče u rezultat na dobrobit hrvatske kinematografije.

U svemu, i Deveti Dani hrvatskog filma bili su, naposljetku, uspješna premosnica u doba koje je, što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga, bilo nesklono filmu.

Davor Šišmanović