Žestoka kritička proza

Jurica Pavičić, Nedjeljnji prijatelj, Znanje, Zagreb 1999.

Već je svojim prvim romanom Ovce od gipsa (1998) Pavičić pokazao izrazitu naklonost prema žanrovskom tipu proze. Vjerojatno stanovit utjecaj na takav izbor ima i njegovo bavljenje filmskom kritikom, koja je u načelu više sklona žanrovskim obrascima tzv. trivijalne umjetnosti nego književna kritika. Doduše, postmodernistička je poetika svojim miješanjem »visokoga« i »niskoga« te resemantizacijom i reaktualizacijom narativnosti dala pokriće i suvremenim pripovjedačima da eksperimentiraju žanrovskim klišejima ne plašeći se od optužbi za trivijalizaciju literature. Pavičić se tako svojim prvim dvama romanima priključuje onom odvjetku suvremene hrvatske proze u kojemu Tribuson i Pavličić egzistiraju kao već etablirane veličine. Ono po čemu se Pavičić razlikuje od dvojice prethodnika jest neusporedivo veći stupanj socijalne kritičnosti: Pavičić je iznimno žestok i nesmiljen u prikazivanju svekolike krize hrvatskog društva u devedesetim godinama.

Splitska sredina u koju je situirana radnja njegovih romana pokazuje se produktivnim okvirom za takav kritički stav: opća propast privrede s gomilama nezaposlenih, tajkunizacija u svojem najprimitivnijem obliku, doseljavanje neurbaniziranog stanovništva, blizina ratišta, problemi nezadovoljnih veterana, narkomanija, svakodnevno nasilje, korupcija. S druge strane Split je dovoljno velik grad, grad s nizom vlastitih, književno »fotogeničnih« subkulturnih fenomena i mrežom institucija (u Pavičićevim je romanima posebno važna uloga lokalnog novinstva), da može biti zanimljivom pozornicom literarnog zbivanja.

Radnja Nedjeljnog prijatelja vrti se oko niza misterioznih ubojstava: svi ubijeni pripadnici su novostvorenog povlaštenog, upravljačkog »stališa«; ispočetka se čini (zbog poruka koje ubojica ostavlja uz ubijene) da je posrijedi osveta religioznog fanatika koji kažnjava istaknute predstavnike korumpiranog političkog i gospodarskog sustava. Pokazuje se, međutim, da iza svega stoji jedna od vojnih obavještajnih službi, koja djeluje prema instrukcijama jednog od najmoćnijih hrvatskih političara (nije teško detektirati ni tko bi mogao biti stvarnosni model: političar je mlad, svjetlokos, elokventan, ljepuškast, nosi naočari i pojavljuje se kao partner u tajnom malverzantskom ugovoru).

Zahvaljujući upornosti dvaju splitskih inspektora, Barbira i Čorka, klupko se istrage postupno odmotava, postaje jasnim tko je pokretač svega, ali u nadmetanju policije, obavještajne službe i tužiteljstva stradavaju svi potencijalni svjedoci i čitav slučaj biva adaktiran.

Način kako Pavičić pripovijeda, koliku pozornost poklanja socijalnoj analitici, osobnim dilemama likova, njihovim preispitivanjima vlastite moralnosti, navodi nas na sud da su obrasci žanrovske proze samo neka vrsta narativnog okvira za piščevo nastojanje da oblikuje kompleksnu sliku drušvene krize. Valja istaknuti pritom da je Pavičić očito svjesno nastojao izbjeći plošnu karakterizaciju likova uobičajenu u žanrovskoj prozi: svi važniji likovi imaju svojstva »zaokruženosti«, kompleksnosti, nitko nije savršen u svojoj dobroti ni do kraja označen svojom zloćom. Ne postoje bijelo i crno; postoje zapravo različite varijante sivoga. Uvjetno rečeno, inspektora Barbira mogli bismo doživjeti kao nositelja pozitivnog moralnog principa u romanu, ali i on je čovjek koji je morao u svojem životu pristati na niz kompromisa. Bitno je označen gubitničkom crtom (to je postalo odavno već klasikom detekcijske proze, prisjetimo se samo Chandlera i Hammetta), on je bivši partijac i stoga nepoćudan novodošlim policajcima, doživio je i bračni brodolom, ali karakterizira ga pošten odnos prema vlastitoj profesiji, uvjerenje da zlo ipak mora biti kažnjeno. U afirmativnom svjetlu je predstavljena i njegova ljubav prema novinarki crne kronike Lidiji (koja mu je slična po fanatičnoj odanosti vlastitoj profesiji), ali Pavičić cinično bilježi i njihove male profesionalne kompromise, pokušaje samozavaravanja, pa čak i međusobnog varanja u situaciji kad moraju birati između odanosti profesiji i ljubavi. Takvim kompleksnim portretiranjem Pavičić svoje likove čini životnijim i umjetnički uvjerljivijim.

I ovaj roman, kao i prethodni, Pavičić zasniva na paralelnom vođenju sižeja; istodobno prati više likova koji su svi međusobno povezani pa se povremeno i sižejne linije ukrštaju i stapaju. Naracija je stoga izvedena u nizu kratkih narativnih sekvencija koje se brzo izmjenjuju; to podrazumijeva i opasnost od nečitkosti, pretjerane zamršenosti radnje. Međutim, taj problem je Pavičić dobro svladao već u prethodnom romanu, a ovdje je svoju narativnu vještinu još unaprijedio tako da brzom izmjenom kratkih narativnih sekvencija samo potiče zanimljivost pripovijedanja. Ponekad se čak i poigrava ostavljajući kraj pojedine sekvencije neartikuliran dokraja, samo ga naznačujući, a definitivno ga atrikulirajući tok kad se ponovo vrati na istu sižejnu liniju.

S druge strane, ovakav paralelni siže s velikim brojem likova koji pripadaju različitim socijalnim miljeima pomaže piscu u oblikovanju cjelovite i kompleksne slike društva, daje narativnu podlogu njegovoj društvenoj analitici i uvjerljivost njegovoj kritici.

Žanrovski čistunci mogli bi prigovoriti Pavičiću zbog nekih odstupanja od žanrovskih pravila. Recimo, Pavičić knjigu započinje u skladu s načelima romana istrage: počinjena su ubojstva i traga se za počiniteljem tih ubojstava, otkriće počinitelja obično znači i logičan svršetak takvog romana. Međutim, u Nedjeljnom prijatelju ubojica je poznat već na polovici romana i tad knjiga poprima svojstva romana potjere: inspektori tragaju za počiniteljem i njegovim pokroviteljima.

Mene osobno ta žanrovska nečistoća ne smeta jer mi je jasno da je piscu žanrovska konverzija bila nužna da bi ojačao socijalnokritički aspekt romana, a samu zanimljivost pripovijedanja nije bitno narušio.

Više me smetaju neki sitni autorovi iskoci iz narativne logike, recimo kad inspektor Čorak (koji je predstavljen kao pomalo sirov, iako pošten tip, očito podrijetlom Ličanin) gledajući Motrišta prepozna na ekranu u pozadini likova wedgewood zdjelu; takvo dobro poznavanje umjetničkog obrta ipak teško može biti svojstveno čovjeku Čorkova društvenog statusa, koji je u službi specijaliziran za krvne delikte, a ne za krijumčarenje umjetničkih predmeta. Ili, pak, što reći kad mladi šef policije Goleš (koji iza sebe ima krvavo ratno iskustvo) pokazuje sućutno razumijevanje za patnju šezdesetogošnjaka koji će izgubiti svoju sedamnaestogodišnju ljubavnicu. Problematičnom mi se čini i činjenica da nam Pavičić informaciju kako Zelinić nije samoinicijativno pisao dopise čitatelja priopćuje tek na polovici romana, utoliko više što nas prethodno iscrpno izvještava o detaljima njegove osobne povijesti i potiče čitateljevu simpatiju prema tom liku pa čitatelj zbog uskrate bitne informacije o simpatičnom liku osjeća da ga pisac vara.

Bez obzira na te sitnice, istaknuo bih još jednom da je Nedjeljni prijatelj ne samo zanimljivo, napeto štivo, već i žestok kritički, angažiran roman koji smiono, bez pozerstva, analizira bitne aspekte naše društvene krize i moralne pervertiranosti. Njime Jurica Pavičić još jednom pokazuje svoj veliki talent i potvrđuje se kao jedno od najvažnijih imena mlađe i srednje generacije hrvatskih prozaika.Velimir Visković