Ženska duša kreativnosti

Ženska duša kreativnosti

U četvrtak, 24. veljače 2000. godine, u 18 sati u prostorijama Matice hrvatske na Strossmayerovu trgu 4 predstavljena je knjiga Franciska Fulvija Tomizze, objavljena u suradnji Nakladnog zavoda Matice hrvatske i Matice hrvatske u Trstu. Prezentaciju je otvorio Niko Vidović, a o knjizi su govorili Josip Bratulić, Tonko Maroević, Milan Rakovac, koji je napisao i predgovor ovom izdanju te Nina Nadramija

Predstavljena knjiga je roman, posljednje djelo preminuloga talijanskog književnika Fulvija Tomizze, te zaokružuje i označava kraj njegova književnog stvaralaštva. Franciska je glavni lik, dakle, istoimenoga romana, čiji ponosan, ali nesretan život pratimo gotovo od početka pa do samoga kraja. Riječ je o dobro odgojenoj i školovanoj mladoj Slovenki koja se zaljubljuje u talijanskog oficira, okupatora. Iako njezina ljubav biva iznevjerena, prezrena, ona ostaje u njoj te tu svoju nemilosrdnu sudbinu, na granici između dvaju svjetova, dva ideala i morala, dvije katastrofe (osobne i općeljudske, izazvane ratom) pretvara u nešto uzvišeno. Lik je zasnovan na stvarnoj osobi, Veri S., čiji je život zahvaljujući i uz pomoć njezinih nećaka tako vjerno autor opisao, istražujući njezina pisma, fotografije i sve raspoložive dokumente. Franciska predstavlja ženu, onog »običnog, malog čovjeka« bačenog u nemilosrdni ambijent ratova ideja i ideala, uznemirena iznevjerenim revolucijama i tehnološkim progresom, a preko nje Tomizza se dotiče problematike ljudskih sudbina smještenih na granici latinskog svijeta sa slavenskom civilizacijom, koju je već i prije obrađivao u svom istarsko-tršćanskom ciklusu. Kako je i sam predstavnik dviju različitih kultura, sam je imao priliku proživljavati sudbinu uvjetovanu težinom odnosa tih različitih svjetova, svojm sofisticiranim i intuicijom bogatim perom iscrtavao je likove s iskrenom željom da ta dva svijeta na neki način pomiri i vizionarski postavi u dimenzije uzvišenog.

Franciska na osobit način spaja tri etnosa: romanski, slavenski i germanski te svojom tematikom (kako je gospodin Josip Bratulić istaknuo) može povrijediti mnoge, jer Tomizza piše o problemima koji su se stoljećima nagomilavali na područjima na kojima su se kulture isprepletale, a o kojima nije bilo zahvalno govoriti. Ova je knjiga na neki način ispravljanje pogrešaka koje su nanijeli Tomizzi, ne shvaćajući univerzalnost poruke i značenja autorova opusa.

Gospodin Tonko Maroević istaknuo je kako je autorovo razumijevanje problematike granica i odnosa s obiju strana granica pridonijelo razbijanju tabua i pojašnjenju realnog stanja stvari. Pri tome je suptilno razvijao svoju poetiku, ispreplećući razine prošlosti i sadašnjosti, koristeći se poviješću, faktografijom, korespondencijom da bi izgradio svoju priču. To potvrđuje i činjenica da je stvaralaštvo započeo autobiografskom prozom (sjetimo se samo Boljeg života), da bi Franciskom, na žalost, zatvorio svoju posljednju, faktografsku fazu pisanja.

Kada promatramo Francisku, neizbježno nam upada u oči činjenica da je riječ o ženskom romanu, ne samo zbog toga što je glavni lik žena nego zbog toga što žene u njegovim djelima inače mnogo znače, jer posjeduju one kvalitete koje se ne mogu baš na prvi pogled uočiti u muškaraca: srce i intuiciju. Zato se slobodno može reći da Fulvio Tomizza ima žensku dušu koja vodi njegovu kreativnost, a s kojom uz pomoć psihoanalitičke perspektive (sjetimo se Mirjam) uspijeva izbjeći stilistička pretjerivanja i patetiku u koju se lako zapada.

Također je potrebno izreći žaljenje, kako je to i sam gospodin Milan Rakovac zapazio, što se na prezentaciji knjige nije pojavila ni jedna televizijska ekipa, osobito ona iz Rakovčeve matične kuće (HTV), jer Franciska znači književni preobražaj i povijesni događaj za obje kulture.

Iz svega što je do sada rečeno nije teško uvidjeti, i s tim ćemo se složiti s gospođom Nadramijom i gospodinom Vidovićem, kolika je važnost ogranka Matice hrvatske u Trstu i zašto je Fulvio Tomizza njezin počasni član.

Za kraj ću navesti citat iz pogovora Nine Nadramije, u kojem navodi riječi našega znamenitog kroatista Ive Frangeša:

»Postoje neuralgična mjesta, zemlje koje opčinjavaju svojom ljepotom i obeshrabruju tragičnošću svojih sudbina. Obično su to mjesta na kojima se sreću različiti svjetovi, koji zatim te susrete slave međusobnim sukobima. Granica je svijet, a književnost koja se tu rađa je odražava, te postaje silom prilika književnost savjesti.«

Silvija Radić