Vlahini europski korijeni

Vlahini europski korijeni

Izložba: Vlaho Bukovac (Cavtat, 1855-Prag, 1922), 23. veljače-16. travnja 2000, Prag, iz razgovora s Igorom Zidićem, ravnateljem Moderne galerije u Zagrebu, autorom izložbe u Pragu

Mnogobrojni članci posljednjih nekoliko tjedana što su se nalazili po svim hrvatskim dnevnim i tjednim novinama o izložbi Vlaha Bukovca u Pragu, ukazali su na važnost koja je toj izložbi pridana u domaćoj i stranoj, osobito češkoj, javnosti. Nezapamćeno posjećena tiskovna konferencija u Pragu što je prethodila otvaranju 23. veljače dokaz je velikoga zanimanja koje je Bukovčeva izložba izazvala na češkoj likovnoj sceni. No, taj isti Vlaho Bukovac, kome su pridavali nekoliko različitih narodnosti, među kojima i češku, sedamdeset pet godina ležao je u zaboravu i međunarodne i češke javnosti. Naša javnost i neka međunarodna tijela znali su nešto više zahvaljujući mastodontskim i megalomanskim skupnim izložbama što su priređivane diljem svijeta kao pregledi hrvatske likovne baštine. Bukovac je bio tek jedno od stotinjak imena što su se predstavljala internacionalnoj javnosti.

Sretan zaborav

»Češki zaborav priskrbio mu je nedvojbenu pripadnost hrvatskoj umjetnosti, jer, prema kriterijima koje zastupam, Bukovac je posljednjih dvadesetak godina života koliko češki toliko i hrvatski umjetnik. Nikad on nije definitivno napustio Hrvatsku. Iz gotovo svih njegovih emigrantskih godina imamo datirane slike s potpisom iz Zagreba, Cavtata i drugih hrvatskih mjesta, što znači da je vrlo živo održavao vezu s domovinom«, kaže Igor Zidić, ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, ujedno i autor postava Vlaho Bukovac u Narodnom muzeju u Pragu.

Mnogobrojni su razlozi Bukovčeva tajnovitog nestanka iz svijeta međunarodnih likovnih vrijednosti. Prije svega, to je oportunističko stajalište našega slikara, koje se mnogočime razlikovalo od tadašnjih stilskih tendencija razvijenoga češkog kubizma, uznapredovala u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Isto tako, Bukovac je prašku, posljednju fazu svog života, živio i djelovao u nezgodnom povijesnom razdoblju.

»Umro je nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata. Tu se epoha prelomila. Da je umro 1914, ostao bi i studentima drukčije u pamćenju nego što je ostao kad je umro 1922. Dvadesetih godina artističkom Češkom vladale su druge struje, u kojima Bukovac, kao čovjek određene ideje, više nije postojao. S druge strane on je za njih uvijek bio, nekako, egzotična pojava. U nekim tekstovima toga razdoblja mogu se naći oslovljavanja Bukovca kao Južnjaka, što će reći da se već onda zamjetno izražavao kao drugačiji slikar tadašnjice: njegovo poimanje boje, njegovo sjećanje boje, njegova emotivnost drukčijeg su tipa nego što je to češka. I oni su to jako dobro osjetili.« Tim je riječima Igor Zidić objasnio jedan od razloga zaborava Vlaha Bukovca u Češkoj, u kojoj je slikar proveo posljednjih dvadeset godina života.

No, bez obzira na dinamičku opreku Bukovca i niza drugih mladih umjetnika toga doba, ne može se poreći činjenica da iz njegova praškog atelijera izlaze, ako ne svi, onda veliki broj pravaca tadašnje moderne umjetnosti. Uloga cijenjena profesora na praškoj Umjetničkoj akademiji, gdje je Bukovac predavao od 1905. godine, bila je potvrda njegove kvalitativne određenosti: razbudio je javnost novim, slobodnijim slikarstvom. Koliko je njegovo značenje uistinu bilo za strujanja i refleksije tadašnje češke umjetnosti, mogli bi posvjedočiti oni koji su posjetili posljednju Bukovčevu izložbu u Pragu, 1925. godine. Nažalost, svjedoci ne žive tako dugo.

A u odgovoru Igora Zidića na pitanje zašto se odlučio za pregovore s Narodnim muzejom, a ne Narodnom galerijom Češke Republike, postoji još dodatna sjena što se može uvrstiti u niz potrebnih elemenata za valorizaciju i internacionalizaciju Bukovčeva slikarstva, osobito u okvirima zemlje u kojoj se trenutno na gostovanju nalazi osamdesetak najvažnijih umjetnikovih ostvarenja.

Čovjek koji traži da bude otkriven

»Išao sam za mjestom koje će posjetiti što više ljudi, jer je Bukovac čovjek koji traži da bude otkriven, ali ne isključivo u krugu stručnjaka nego i šire publike. Ono što se masovno posjećuje, posjećuju i stručnjaci, ali i mnogi drugi. Danas je Prag jedno od najvažnijih turističkih središta u Europi. Gotovo polovicu strukture posjetitelja, koja godišnje premašuje impozantnu brojku od pola milijuna, čine strani turisti. Jednostavno nisam htio da Bukovac opet padne u zaborav. Ne predbacujući nikome, bez obzira na kolosalan prostor i zavidnu zbirku koju posjeduje Narodna galerija u Pragu, činjenicu da od četiri Bukovca što ih Česi posjeduju nijedan nije uvršten u stalni postav shvatio sam kao njihovo mišljenje o Bukovcu. Naravno da poštujem njihovo mišljenje i drukčiji način na koji oni valoriziraju njegovo slikarstvo, ali sam onda potražio drugi prostor.«

Kada se povede razgovor o vrijednosnim razinama Bukovca i hrvatske umjetnosti u odnosu na ostale dijelove europske ili svjetske umjetnosti, vrlo su jasne pozicije i stajališta mnogih naših stručnjaka. S jedne strane, postoji svijest o ne odveć bogatoj domaćoj baštini kada se ona uspoređuje s nekim velikim europskim kulturama (Italija, Francuska...), no koja ima blistavih trenutaka i pojedinaca, dok se s druge strane postavlja problem predstavljanja naše kulturne, osobito likovne, tradicije u svijetu. Umjesto nepreglednih izložbi čitavih reprezentacija koje su se do sada pokazivale izvan granica naše domovine, možda bi bilo zgodno uvesti neku novu praksu, da u okviru domaćih autora izaberemo desetak čije vrijednosti počivaju na zapaženim djelima te ih individualnom predstavom poslati na ocjenu nekamo u svijet. Upravo se Bukovčeva izložba u Pragu pokazala kao prva takva tipa, gdje se išlo za tim da se jedan autor predstavi internacionalnoj javnosti. Sve vrijednosti, pa tako i stare, podliježu (u području znanstvenoga) novim ispitivanjima. Vlaho Bukovac veliki je umjetnik za hrvatsku umjetnost, a da li jest i hoće li to biti i za Europu, neće biti poznato dok ga ljudi izvan naših granica ne budu mogli vidjeti i ocijeniti. No, neizostavne činjenice koje nas vraćaju na prijelaz stoljeća i početke modernih likovnih tradicija ne treba zaboraviti. Vlaho Bukovac sedamnaest je puta zaredom izlagao na francuskim salonima, na kojima su se pojavljivala samo elitna imena, i dobivao nagrade, dok se Cézanne ni jednom nije mogao izboriti za komad svoga zida na takvim manifestacijama. To sigurno i neupitno ni na koji način ne govori o Bukovčevoj većoj vrijednosti u odnosu na jednog od najvećih svjetskih majstora, ali može poslužiti kao naznaka da je Vlaho Bukovac za života imao zavidnu europsku i svjetsku karijeru.

»Tražeći u hrvatskoj povijesti umjetnosti ljude koji su imali europsku ili svjetsku karijeru, koja se zbog nekih gdjekad čudnih, gdjekad jasnih razloga prekinula, i sve više razmišljajući o počecima moderne hrvatske umjetnosti, došao sam do zaključka da je Vlaho Bukovac jedna od naših ličnosti s najboljim mogućim europskim pedigreom. Osim Francuske i Češke, on je imao i sjajnu karijeru u Engleskoj. Znameniti engleski kolekcionar i milijarder Samson Fox imao je u svojoj bogatoj kolekciji i osamnaest Bukovčevih djela. Dakle, Bukovac je čovjek koji je imao ugled umjetnika koji mu je na razne načine Europa potvrdila, i možda je na njega trebalo samo podsjetiti«, rekao je Igor Zidić.

Hrvatska upitna razina

Nažalost zbog netemeljitih, nesustavnih bavljenja određenim hrvatskim likovnim veličinama, između ostalih i Bukovcem (čast iznimkama!), doveli smo sebe i cjelokupnu kulturnu baštinu do upitne razine neobjektivnih gledišta prema kojima bi trebalo vrednovati hrvatsku umjetnost. Bez zrele kulturne svijesti o vlastitim vrijednostima ne možemo ni raspravljati o sagledavanju istinitijih domaćih kriterija u odnosu na razvijenije kulture. Mnogobrojne europske i svjetske kulture ne dovode u pitanje vrijednost određenih, za njih markantnih, povijesnih ličnosti. Možda bi nam to moglo poslužiti za početak kao putokaz kamo krenuti. Biti ponosan na domaće izdanke kulture nešto je posve prirodno, konačno i lijepo. No, sagledati njezine objektivne kriterije posve je nešto drugo. Ne osporavajući revalorizaciju hrvatske umjetnosti u užem smislu riječi (inzistirajući na određivanju liste najvažnijih hrvatskih umjetnika koji bi mogli potvrditi svoje uspješne svjetske ili europske karijere), a šireći je izvan granica Hrvatske, Igor Zidić je izložbu Vlaha Bukovca u Pragu označio kao jedan od momenata puta oko svijeta hrvatske umjetnosti. Zasigurno to nije moguće učiniti za osamdeset dana jer su takvi pothvati mnogo zahtjevniji, i vremenski i uloženim trudom, koji je neizostavan. No, koristeći se dobrim prijateljskim vezama s Engleskom, Italijom i drugim europskim kulturnim sredinama, teži ostvarivanju internacionalizacije domaćih autora, konkretno Vlahe Bukovca. Tako se nada da će i današnja, primjerice engleska, javnost imati sluha za našega velikog umjetnika baš kao što ga je imao Samson Fox, Parižani na prijelazu stoljeća, a poslije i Pražani.

Priredila Snježana Samac