Važno je ne znati odgovore unaprijed

Važno je ne znati odgovore unaprijed

Poznati pisac, dramatičar, dramaturg, teatrolog i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nedavno je radio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dajući svojim intervencijama u Goetheovom Faustu nešto drukčiji scenski oblik nego što bi to poznavatelji njemačkog klasika mogli očekivati

U Zagreb je Karahasan došao neposredno nakon što je završio trogodišnji angažman u Narodnom pozorištu u Sarajevu, angažman na Projektu Büchner koji je završio nedavnom premijerom trećeg dijela tog projekta, drame Dantonova smrt. Djela Dževada Karahasana, što je mnogima malo poznato, objavljena su na više svjetskih jezika, a u posljednjih deset godina neki su hrvatski izdavači šutke i sramežljivo objavljivali njegove drame i romane. Karahasanov roman Sara i Serafina koji će u ožujku biti predstavljen čitateljima u Njemačkoj objavila je naklada Durieux prije nepunih mjesec dana.

Ovo je vaš prvi dulji boravak u Zagrebu nakon duljeg vremena, možete li reći kako se osjećate u Zagrebu ovih dana?

— Sada se u Zagrebu jako dobro osjećam. Od 1992/93. nekoliko puta prošao sam kroz Zagreb i za vrijeme svakog boravka morao sam se alkoholizirati da izdržim. Jednostavno sam se loše osjećao u Zagrebu, atmosfera mi se nije dopadala. Moram reći da se sada u Zagrebu osjećam jako dobro, u gradu vlada dobra atmosfera, ljudi se osjećaju bolje, manje su nervozni nego početkom devedesetih. Ja sporo govorim. Devedeset i četvrte u Zagrebu nisam mogao naći čovjeka kojemu bi koncentracija bila dovoljna da dočeka kraj moje rečenice. Sada to nije slučaj. Mogu reći da mi je zaista ugodno vidjeti da se ljudi ponovno smiju. Nažalost, ne mogu isto reći i za Sarajevo ovih dana...

Govorili ste o Faustu kao principu moderniteta, zatim o Bulgakovljevu Majstoru i Margariti, sve do ove inscenacije Goetheova Fausta u kojoj je bilo vaših dramaturških intervencija. Možete li ukratko izložiti kojim ste se postavkama vodili pri interveniranju u Goetheov tekst?

— Moglo bi se zapravo reći da je biblijski Adam prvi Faust u povijesti čovječanstva. Adam koji je jeo sa stabla dobra i zla, radi znanja, radi spoznaje, gubi raj, vječnost i gubi besmrtnost. Taj motiv praktično iščezava iz književnosti sve do modernog doba. Između Adama i Goetheova Fausta jedini takav, zapravo imalo sličan, lik je Teofil, monah koji prodaje dušu đavlu radi bogatstva. Znanje nema neku osobitu vrijednost. Teofilos u pogodbi s đavlom i Adam kao motiv žudnje za znanjem, spajaju se u tipu Fausta koji vrlo zakonito i vrlo logično postaje temeljnim mitom moderne. U Faustu su utjelovljene dvije opsesije moderne — beskrajnost i vjera u neuništivost materije i energije. Slika svijeta moderne počiva, kako znate, na mehaničkom konceptu, dakle na prvom zakonu termodinamike, i utoliko bi se moglo tvrditi da je postmoderna uslijedila kao posljedica priznanja konačnosti i pristajanja na drugi zakon termodinamike. Vjera u beskrajni prostor i vrijeme, nepristajanje na granice — to su temeljne karakteristike Faustova lika, koje su navele Spenglera da zapadnome kulturnom krugu pripiše faustovsku dušu kao karakteristiku. Moderna vjeruje da se sve što smo pokvarili svojim znanjem i tehnikom može popraviti s još više znanja i tehnike, dakle da je »napredak« doslovno neograničen i nezavršiv.

Nije li uprizorenje Fausta prema ovim postavkama svojevrsna diverzija na kraju tisućljeća?

— Na kraju ili na početku tisućljeća? Oboje, i na kraju i na početku. I upravo ta graničnost pokazuje koliko je naše doba paradoksalno, nesigurno, u sebi dvostruko i dvosmisleno. Naše vrijeme je u svakom pogledu i u svakom smislu post, vrijeme postideologije, postmoderne, postemocionalnosti, postrealnosti (jer nam kultura više ne daje jednu sliku svijeta); vrijeme koje je zapravo odustalo od zbilje, vrijeme čiste virtualnosti. Iskustvenim poimanjem neugodne činjenice da materija i energija ipak iščezavaju, a prostor i vrijeme ipak imaju granicu i s njom kraj, mi smo se oslobodili od mehaničkog univerzuma, ali smo time istodobno pristali na smrt. To iskustvo je temelj postmoderne, a zapravo je riječ o užasnu iskustvu koje je jednako izgonu iz raja... U prvi mah može djelovati suludo — povjerovati kako naša epoha, naše vrijeme sebe pokušava izraziti Faustom, prometejskom, herojskom figurom moderne. Riječ je o tome da je Goethe, kao i svi demonski duhovi, uvijek dvostruk. Onako kako je dramaturški ujedinio vrhunski intelektualizam, filozofičnost, metafizičke rasprave o mogućnosti alkemije s nasljeđem pučke književnosti i pučkoga teatra te govora ulice, tako je uspio napraviti dvostrukoga Fausta. Goetheov Faust dobiva za Boga okladu s Đ avlom i tako na kraju može biti spašen, ali vlastitu okladu s Đ avlom Faust gubi. Faust se s Đ avlom kladio u vrijeme i izgubio je okladu jer vrijeme koje stoji na raspolaganju pojedincu, čovjeku i čovječanstvu nije neograničeno. Čovjek ima granice koje mora osvijestiti. To je jedan od razloga da povjerujemo kako je naš postmoderni doživljaj svijeta moguće izraziti preko Fausta. Drugi je razlog genijalno Goetheovo lukavstvo da priču o Faustu okruži dvama prolozima od kojih je jedan na nebu i u njemu se parafrazira Knjiga o Jobu, dok je drugi u kazalištu. U tom se prologu i Faustova sudbina i njezin metafizički temelj na nebu predstavlja kao čista fikcija, kao virtualna egzistencija, kao iluzija. Vjerujem da preko Fausta možemo vrlo točno izraziti naše osjećanje svijeta.

Koje biste faustovske elemente u našoj suvremenosti mogli izdvojiti?

— Jedna od temeljnih osobina našeg vremena nezaobilazna je prisutnost alkemije, tako duboka i tako bitna prisutnost da bi se cijeli svijet našeg doba mogao promatrati kao proizvod alkemijske operacije. Ne zaboravite, molim vas, da mi nakon sloma ideologija boravimo u sjeni ekonomskoga totalitarizma, a da je temelj moderne ekonomije doslovno alkemijsko pretvaranje ne-vrijednosti u vrijednost — na primjer, plastike u novac, komadića silicija u pamćenje, smeća u papir. A sve su to ponavljanja ili refleksi temeljne alkemijske operacije kojom se olovo pretvara u zlato; i sve je počelo uvođenjem papirnog novca kojim se Goetheov Faust veoma iscrpno bavi. Druga temeljna osobina našega vremena je redukcionizam, svođenje svojeg znanja i svih oblika znanja na informaciju. Mi zaboravljamo da diskurzivna, prenosiva informacija po vrijednosti daleko zaostaje za emocionalnim, iskustvenim ili umjetničkim saznanjem, odnosno znanjem. Za nas je sve zamjenjivo informacijom, odnosno, sve je svedivo na informaciju, što, naravno, nije točno, niti smije biti točno. Ako bi zavladao taj kompjutorski princip spoznaje u kojem je sve informacija, izgubili bismo ljudsko biće i njegovu izvornu složenost. Faust upravo taj problem formulira takvom dramskom dojmljivošću da se tu dramu danas uistinu isplati raditi. Mislim da nije slučajno da Faust tako temeljito i radikalno ponovno zauzima pozornice.

Što je s mogućnošću izbora, Faustovom i našom u ovoj dramaturškoj obradi Goetheova djela, u kojoj postoje tri Mefista?

— Gdje nema stvarnosti, nema ni Đ avla. Ako nema jednoga Đ avla, tada ih zapravo ima bezbroj. U svijetu dovršene, čvrste i definirane stvarnosti ne mogu se multiplicirati identiteti. A ako nema jednoga Đ avla, jednog dovršenog identiteta, moguće je multipliciranje figura, likova. Kako smo prisiljeni na virtualnu zbilju tako je i nastala ideja o tri Mefista kao tri funkcije iz Prologa u kazalištu. Mefisto Ravnatelj, Mefisto Pjesnik i Mefisto Lakrdijaš. Da se u Goetheovu prologu javlja više funkcija i Mefista u ovoj dramatizaciji bilo bi više. Virtualnost znači kraj identiteta, a identitet zapravo znači dovršenost, osuđenost na samo jednu mogućnost.

Vi zapravo živite u inozemstvu, znači li to da ste odustali od ovog dijela svijeta i da ćete ostati u Europi?

— Nisam nikad prekinuo veze s ovim dijelom svijeta i ne bih volio da se one prekinu. Jako mi je stalo da prva izdanja mojih knjiga budu originali, dakle da izlaze na ovom jeziku koji vi zovete hrvatski a ja bosanski, i to mi je do sada uspijevalo. Nije mi svejedno ni kad mi se drame igraju na njemačkom ili talijanskom prije originala, a za knjigu proze bi mi zaista teško palo kad bi se prije originala pojavilo njemačko, talijansko ili francusko izdanje. Ja naime duboko vjerujem da se piscem postaje i opstaje u svom jeziku, a da je sve ostalo lijepa i beskrajno važna dopuna. Kod mene su problemi i razlozi boravka vani više vanjski, tehnički nego unutrašnji, dakle književni — u njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku imam bolje izdavače nego u svom jeziku, u tim jezicima me mnogo više čitaju nego u mome i mnogo više uvažavaju. Sada je barem tako; prije nekoliko godina problemi su naravno bili unutrašnji jer je naš jezik bio mnogo primjereniji urliku nego finoj književnoj artikulaciji, ali sada se on ponovno otvara književnosti, unutrašnjem svijetu, smislovima. Ma koliko to moglo sličiti mistifikaciji, moram priznati da prije nekoliko godina ne bih mogao pisati u svom jeziku boraveći ovdje, ali sada itekako, sada mi se taj moj jezik opet otvara i pokazuje spremnost da me prihvati. Ili mi se tako čini, htio bih da mi se tako čini.

Bavili ste se raznim aspektima umjetničkog stvaranja koji su prvenstveno vezani uz kazalište. Pisali ste za kazalište i o kazalištu, predavali književnost i teoriju drame. Čini se da nešto faustovskih želja za spoznajom ima i u vama?

— Čini mi se da je svaki intelektualac na neki način pomalo Faust. Onoga trenutka kada poželite znati, kada poželite sebe prepoznati uz pomoć znanja, vi ste se na neki način identificirali s Faustom, zapisali Đ avlu. Skepsa je, naime, temelj znanja. Zapazio sam da u svakodnevnom životu počinjem osjećati nelagodu u društvu ljudi koji govore samopouzdano i brzo jer mi se čini da oni, u trenutku kad govore, već znaju odgovore. A kad znate odgovore unaprijed, prestali ste se pitati, prestali ste sumnjati, prestali ste biti intelektualac. Mogu reći da sam malo toga faustovskog u posljednje vrijeme izgubio. Došlo je do svojevrsnog zamora. Ranije sam bjesomučno učio, proučavao književnost kao profesor, proučavao književnost kao zanat da bih mogao pisati, učio sam o kazalištu, učio praktičnu dramaturgiju, jednostavno se nisam uspijevao zaustaviti. Čini mi se da sam u toj širini pomalo i pretjerivao. Možda bi bilo pametno da nisam išao toliko u širinu, da neke stvari nisam učinio, da neke tekstove nisam napisao. Mislim da bi bilo pametno da sam se već prije petnaest godina negdje zaustavio, išao u dubinu umjesto u širinu. Iako me jako veselilo to što sam bio u prilici mijenjati ambijente i polja rada. Sada mi se čini da gubim radoznalost i sve se jače želim baviti pisanjem. Iako je prekrasno upoznavati ljude i s njima učiti. Svaka komunikacija, primjerice s glumcima, prekrasno je i nezamjenjivo iskustvo. Svaki novi čovjek, ako ga stvarno upoznate, nosi istinsko ljudsko iskustvo koje je korisno, dobro i lijepo upoznati i doživjeti.

Razgovarala Lidija Zozoli