U znaku istarske muzikologije

U znaku istarske muzikologije

Zbornik radova s Prvog međunarodnog muzikološkog skupa U znaku Carlotte Grisi, Novigrad — Vižinada, 18-20. rujna 1998, ur. I. P. Gortan-Carlin, Pučko otvoreno učilište Novigrad-Cittanova, Novigrad, 1999.

Kada se negdje prije dvije godine u javnosti pojavila prva vijest da se u istarskome gradiću Novigradu priređuje međunarodni muzikološki skup, moglo je tada, osim onih izvorno opreznih, biti i onih nešto više sumnjičavih u pogledu izgleda i budućnosti ambicioznoga projekta. U međuvremenu je, međutim, s uspjehom dovršen prvi, a potom i drugi novigradski muzikološki happening (treći je u fazi planiranja), a u istome je gradu svjetlo dana ugledala i jedna muzikološka knjiga.

Jedna knjiga, dvije teme

Knjiga o kojoj je riječ zbornik je radova izloženih na prvom novigradskom Međunarodnom muzikološkom skupu iz 1998, nazvanu U znaku Carlotte Grisi. Izdanje se pojavilo u javnosti potkraj prošle godine, a njegova je zagrebačka promocija, održana u sklopu Prvoga godišnjeg sastanka muzikologa Hrvatske 10. i 11. prosinca 1999. godine u prostorijama Hrvatskoga društva skladatelja u organizaciji Hrvatskoga muzikološkog društva, izazvala prilično zanimanje i pobudila znatnu pozornost muzikološke struke. Zbornik je rezultat predana rada Ivane Paule Gortan-Carlin (njegove urednice i pokretača Novigradskoga skupa) te Pučkog otvorenog učilišta Novigrad-Cittanova (organizatora Skupa i izdavača Zbornika), a objavljivanje su potpomogli Istarska županija, talijanska regija Veneto te nekolicina stručnjaka, suradnika i savjetnika iz više različitih (muzikoloških) institucija sa sjedištem u Hrvatskoj.

Skup iz 1998. bio je oblikovan s obzirom na prilično općenit poziv koji je, s jedne strane, tražio istraživače koji se bave skladateljima i glazbom vezanima uz istarski poluotok, dok je, s druge strane, imao za cilj pokušaj oživljavanja sjećanja na Carlottu Grisi, svjetski poznatu balerinu iz 19. stoljeća, rođenu u Vižinadi. Navedene dvije tematske odrednice odredile su profil Skupa, iznjedrivši tako dvanaest muzikoloških radova: dva koja se bave likom i djelom balerine Grisi te preostalih deset koji donose raznolike teme što se sve, iako na različite načine, bave tematikom glazbe na istarskome poluotoku.

Istarska glazbena riznica

Ti su radovi, dakako, zabilježeni i u samome Zborniku, tematski naslovljenu Iz istarske glazbene riznice. Cilj je ovoga priloga da o svakome radu progovori posebice te da na određeni način svakoga među njima predstavi. Stoga, krenimo redom.

Uvodni tekst rad je Gorane Doliner, muzikologinje s Odsjeka za povijest hrvatske glazbe pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Posrijedi je članak koji se bavi fenomenom glagoljaškoga pjevanja. Svjesna širine koju posjeduje ta »hrvatska posebna crkvena glazbena i tekstualnoglazbena vrsta (...) kako u vremenskopovijesnom tako i u zemljopisnom smislu« (G. Doliner), autorica napominje da radom ne pokušava stvoriti nekakvu sintezu odabranoga fenomena, nego umjesto toga radije donosi, komentira i opisuje sve dosad zabilježene (zapisane i snimljene) izvore. Na taj se način svim zainteresiranim znanstvenicima na jednome mjestu predstavljaju sve za buduća istraživanja relevantne reference vezane uz taj glazbeni fenomen. I u tome jest velika vrijednost ovoga muzikološkog priloga.

Tomaž Faganel iz Ljubljane u svome se radu bavi skladateljskom ostavštinom Antonija Tarsije (1643-1722), katedralnog orguljaša i skladatelja iz Kopra. Faganel vrlo detaljno prati skladateljev rad tijekom razdoblja od gotovo šezdeset godina, uočavajući pritom razvoj autorova stila od ranobarokne monodije s početka 17. stoljeća do belkantističke kantilene s virtuoznom basovskom dionicom u prvom dijelu 18. stoljeća.

Rad Ivane Paule Gortan-Carlin iz Novigrada prikazuje glazbeno školstvo u Puli kao bitan segment glazbene kulture u vremenu austrougarske vladavine tijekom 19. stoljeća. Autorica u radu pokazuje kako se glazbeno školstvo u odabranom razdoblju formiralo u odnosu na, u tada Puli djelatna, tri kulturna kruga — njemački, talijanski i hrvatski.

Nataša Leverić iz Medulina prvi put cjelovito predstavlja skladatelja Josipa Mandića (1883-1959), autora koji je još do jučer u hrvatskoj kulturi bio gotovo apsolutna nepoznanica. Rođen u Trstu, podrijetlom s Kastavštine, školovan u Zagrebu, pa potom u Beču i u Pragu (gradu u kojemu nastaje, kako napominje i autorica, onaj veći i ozbiljniji dio Mandićeva skladateljskog opusa), autor dvadesetak identificiranih opusa što su ih izvodili ondašnji (po)najbolji hrvatski, češki, njemački i američki dirigenti i ansambli, Mandić se u ovome radu ukazuje kao osoba intenzivnoga životnoga vijeka i zanimljivih skladateljskih ostvarenja. Iako se ograničava na tek nekoliko pronađenih opusa, u čijem se središtu nalaze Gudački kvartet iz 1927. i Mala suita za orkestar iz 1936, autorica potvrđuje naslućenu Mandićevu pripadnost »srednjoj struji europske glazbe«, koja »u svim značajkama iskazuje« Mandićevu »saživljenost s duhovnim ozračjem onodobne europske glazbe« (N. Leverić), a to nešto konkretnije znači bliskost sa Stravinskim, Bartókom kao i Hindemithom, ali također i s Janáčekom, Novákom i Sukom te Baranovićem, Širolom i Slavenskim. Rad Nataše Leverić neprolazna je bibliografska jedinica za buduća proučavanja i izvođenje djela ovoga skladatelja.

Juliana Ličinić iz Pule, s mjestom studiranja i djelovanja u Edinburghu, već se dulje vrijeme bavi bogatom opernom ostavštinom sve popularnijeg i sve izvođenijeg skladatelja Antonija Smareglie (1854-1929). Rad iz Novigrada obrađuje tri posljednje autorove opere: Falenu (Venecija, 1897), Oceanu (Milano, 1903) i Abisso (Milano, 1914). Autorica uočava kako ta skladateljeva djela povezuje slična tematika i atmosfera, ali i isti libretist — Tršćanin Silvio Benco, koji je posebnostima tematike fin de si#cle vlastitih libreta na bitan način utjecao na Smaregliinu skladateljsku kreativnost.

Na taj se rad izravno nadovezuje i posljednji rad u Zborniku: Simbolizam Antonija Smareglie Giuliane Novel iz Muggie. Na primjeru Falene autorica pokušava ukazati na simbolističke kvalitete Bencova libreta, te ih potom uočiti i u Smaregliinoj kasnoj operi.

Luigi Donorŕ iz Torina donosi tekst Eklekticizam Luigija Dallapiccole, u kojemu prolazi biografijom toga rođenoga Pazinca, pokušavajući dotaknuti neka polja njegova djelovanja. Tekst se pritom, nažalost, zadržava manje na razini stručnoga rada (za koji mu nedostaje već i osnovna znanstvena oprema), a više na autorovim dojmovima o skladatelju.

Rad Borisa Jurevinija iz Banjola, Životopis i kritički osvrt na disertaciju Gian Rinalda Carlija »Osservazioni sulla musica antica e moderna« ukazuje na neke osobine teksta Gian Rinalda Carlija (1720-1795) iz XIV. autorova sveska, napisana 1743. Rad obrađuje disertaciju kojom je Carli, inače čovjek plemićkoga podrijetla i višestrukih zanimanja što su se razvijala u rasponu od gospodarstva do lijepih umjetnosti, postigao doktorat na sveučilištu u Padovi.

Milada Monica iz Pirana razrađuje životopis Giuseppea Tartinija (1692-1770). Prateći skladatelja od rodnoga Pirana, put Assisija, do Padove autorica označava pojedine točke na Tartinijevu životnome putu. Njezin rad postaje tako svojevrsnom početnicom za upoznavanje života i rada glazbenoga teoretičara i učitelja, poznatoga skladatelja i uglednoga violinista.

Rad Lade Duraković iz Pule, napisan u povodu pete obljetnice smrti skladatelja Slavka Zlatića, otkriva vrlo bitan aspekt djelovanja istarskog i hrvatskog skladatelja. Autorica predstavlja četiri Zlatićeva ciklusa radijskih emisija (Muzika i mi — Razvoj muzike jugoslavenskih naroda od početaka do danas, Muzička putovanja, Razvoj opere te ciklus na talijanskome jeziku Grandi cantanti d'opera) emitiranih na pulskoj podružnici tadašnjega Radija Zagreb u vremenu od rujna 1971. do kolovoza 1979, u kojima se njihov autor ukazuje kao čovjek mnogih i širokih glazbenih znanja i zanimanja. Budući da su Zlatićeve emisije na svojevrstan način i sami temelji onoga što danas znamo kao Treći program Hrvatskoga radija, rad Lade Duraković je ne samo važan dokument o Zlatiću nego i višestruko vrijedan zapis o prošlosti radiofonije na našim prostorima.

Drugi dio Novigradskoga zbornika donosi dva rada o balerini Carlotti Grisi (1819-1899). Luigi Donorŕ iz Torina te Josip Folo iz Rovinja pokušavaju rekonstruirati život i djelovanje te vrlo poznate, pa potom zaboravljene balerine, nezaboravne Giselle, kraljice plesa i heroine koja je u prvoj polovici 19. stoljeća »žarila i palila baletnim binama Pariza i Europe« (J. Folo).

Prinosi svehrvatskoj muzikologiji

Dakako da jedan zbornik ne znači mnogo i da je količina javne buke koja će se oko njega podići, u skladu s tim, prilično mala. No, u struci u kojoj kontinuitet objavljivanja knjiga i stručne literature postoji, ali je njegova kvantiteta relativno skromna, Novigradski zbornik nosi doista posebno značenje. I to napose stoga što je riječ o vrlo kvalitetno opremljenu i vrlo stručno pripremljenu muzikološkom izdanju, koje se bez ustezanja može uspoređivati s drugim sličnim izdanjima iz svoga žanra. Činjenica da se u istarskoj regiji, dakle ne onoj centralnoj i centraliziranoj, pojavljuje stručno profiliran skup te da u toj hrvatskoj regiji, također, postoje jake lokalne muzikološke snage — koje su od 1998. do danas u svehrvatskoj muzikologiji postale relevantan muzikološki čimbenik (koji je na vlastitim leđima iznio dva muzikološka skupa i jedan zbornik) — vrijedna je spoznaja koja govori o mogućem modelu decentralizacije kulture u Republici Hrvatskoj; modelu koji treba i (novčano) pomoći i (moralno) poticati.

U kalendaru muzikoloških događanja za 2001. godinu već je sada ubilježen jedan datum — onaj novoga Novigradskog skupa. Muzikološka bibliografija, pak, uz već upisanu bibliografsku jedinicu — Iz Istarske glazbene riznice: U znaku Carlotte Grisi, čeka i onu koja u istoj ediciji sada slijedi: Zbornik sa Skupa iz 1999. godine — Antonio Smareglia i njegovo doba.

Borko Špoljarić