Turistički radnik

Michal Viewegh, Sjajne zeznute godine, Znanje, Zagreb, 1998.

Prije nekoliko godina pojavio se niotkud, a sada pripada među najčitanije pisce s tuzemnom nakladom od nekoliko tisuća primjeraka — odjednom se našao na svim top-listama i gotovo da je postao naš domaći, hrvatski pisac. Fenomen Viewegh i danas zbunjuje gomilu kritičara i teoretičara, a uveseljava nakladnike koji zaradom od njegovih romana pokrivaju crne rupe nelikvidnosti koje im stvara sva ona ostala nekomercijalna literatura. Što je, dakle, zanimljivo u tom Čehu srednjih godina i šeretskog osmijeha koji otkriva kako se pedagoške patnje srednjoškolskog nastavnika ipak mogu jednom naplatiti? Možda tematika bliska našoj, zanimljivi likovi, postmoderno poigravanje romanesknim predlošcima, ili pak nešto četvrto? Mislim da je u igri sve gore navedeno — no u romanu Sjajne zeznute godine prevagu je odnijelo i nešto drugo. Riječ je o fino cizeliranoj i mudro osmišljenoj kombinaciji nostalgije, bildungsromana i autobiografije, a sve to dobro začinjeno humorom i ležernošću. »Najzanimljiviji autor češkog postkomunističkog razdoblja« (kako piše na ovitku knjige) u ovom je romanu ležerniji i duhovitiji negoli u uspješnici Odgoj djevojaka u Češkoj (nastaloj nekoliko godina poslije), ali u svakoj svojoj knjizi ide na kombinaciju koja uvijek pali — malo humora, ne odveć razrađeni likovi, manje zahtjevan sadržaj u kombinaciji s autorovom pozom šarmera koji (računajući s nekim općim kulturološkim mjestima komunizma i postkomunizma) pretpostavlja da će široko čitateljstvo imati dovoljno prostora za identifikaciju s likovima, te njihovim svagdanjim problemima koji bi trebali biti slični našima.

Nostalgija je danas definitivno u modi. Naravno, sada se mnogo lakše možemo šaliti s mitologijom partijskih sastanaka, sindikalnih izleta, svinjskih polovica, te s ikonografijom pionirskih priredaba, ali ostaje otvoreno pitanje koliko je to danas zanimljivo. Kvido je sasvim prosječan dječak, ali s velikim talentom za recitiranje pionirskih pjesmica i poniranje u psihološku analizu članova obitelji koju čine kinofobična žena nezadovoljna svojim inertnim mužem, paranoidni otac inženjer koji je opsjednut jednom Puljankom te zimogrozna starica koja s putovanja obitelji uvijek šalje razglednice u stihovima. Mali je Kvido vrlo brzo shvatio da je tečaj marksizma-lenjinizma jedini način koji osigurava službeni put u inozemstvo, kao i to da javni susret s disidentom može nekoga stajati radnog mjesta. Nažalost ili srećom, Vieweghova se imaginacija ovdje zaustavlja i on ne ulazi u sve pojedinosti života iza željezne zavjese te svih onih finesa koje se dubinskim uvidom mogu opisati (v. Kundera) — uostalom, zašto i bi? Komu je još danas stalo do dosadnih i patetičnih opisa srednjo- i istočno-europske svakidašnjice (na fonu tekstova tipa kako-smo-preživjeli-komunizam-i-pritom-se-smijali), kad se sve može reći na mnogo zanimljiviji način uz popriličnu dozu humora. Problem je, međutim, u tome što su Vieweghove teme prilično šablonske, razrada površna, a naracija (koliko god podupirala autoreferencijalnost i još neke postmoderne finte) prilično statična i konvencionalna. Na kraju romana Kvido predaje izdavaču rukopis svog romana, pa kako je time i formalno ustanovljeno kako je riječ o Vieweghovoj autobiografiji, ovdje možemo naći pravi razlog priče — ispričati manje-više intimnu ispovijed autora kojeg muči nostalgija za mladošću. Sve to silno podsjeća na Tribusonove Rane dane, pri čemu su razlike očite — Tribuson je ipak bolji i duhovitiji pisac, pri čemu u priču unosi i pomalo gorčine zbog toga što mu je (kao i svima nama) u posljednjem desetljeću oduzeta mladost, jer ničega navodno nije ni bilo prije devedesete. Ono što mi se u njegovoj prozi čini najvažnijim, upravo je spoj autobiografije i romaneskne narativne forme, složenac koji je (makar često i patetičan i odveć nostalgičan) uistinu antiideologijski; to je pravo na osobnu, vlastitu priču bez pretenzija da treba reći nešto veliko i za nacionalnu povijest neizmjerno važno. U Viewegha stvar ide nešto drukčijim putem, baš zato jer se radi o pravom romanu, a ne memoarima — time je svakako izgubio na semantičkoj strani, jer tekst jednostavno čitamo kao i svaki drugi roman, bez one (anti)ideologijske potke, znači bez usporedaba nekad i sad. Ovdje je riječ tek o dječaku odraslu u godinama praškog proljeća koji opisuje svoja prva iskustva s društvom koje ga okružuje. Međutim, kako je roman pisan iz perspektive dječaka koji rasuđuje zrelo i odraslo (a to je zapravo autor koji izdavaču predaje rukopis), nema kreativnoga pomaka koji bi se desio da glavni junak vidi svijet zaista iz dječje perspektive, tek kao svjedok zbivanja koje ne razumije (proza Vjekoslava Majera). Ovako, riječ je o zanimljivu, povremeno i duhovitu proznom štivu s autobiografskim elementima, ali ipak prilično plitku i neinventivnu tekstu koji se odlično čita u tramvaju, uz kućanske poslove, uz Motrišta ili neku drugu informativnu emisiju koja bi tijekom čitanja mogla biti vizualni ekvivalent nekim likovima iz romana.

Čime je to onda Viewegh privukao hrvatsku publiku? Iako je sintagma similis similem prva koja nam pada na pamet, nije samo riječ o sličnostima domaćeg i češkog iskustva življenja u narodnom režimu (pa onda i zajednička postkomunistička iskustva). Prije će biti riječ o onome što nazivamo tipični češki humor u kombinaciji s trivijalnom i neobvezujućom pričom začinjenom ležernim i nepretencioznim pristupom. Što se humora tiče, nije mi sasvim jasno zašto je u Hrvata češki humor toliko obljubljen — možda zato jer mi sami sebi nismo toliko smiješni (ponekad zastrašujuće ozbiljni i uzvišeni), a srpski nam je humor možda odveć sirov i grub? U svakom slučaju, ovdje nailazi na oduševljenje publike, a pridodamo li tome ležernost samog štiva, uspjeh je zajamčen. Uostalom, i u Češkoj je bolje prošla Zagorka (čiji su romani prodavani na kioscima u velikim nakladama) negoli Krleža. Za razliku od, primjerice Kundere, čiji tekstovi ipak nisu trivijalna literatura, recepcija Viewegha bila je takoreći trenutačna. Iako netko upućeniji u književnost može gunđati zbog toga što su ovakvi romani neusporedivo čitaniji od nekih daleko kvalitetnijih, činjenica da se u nas Viewegh dobro prodaje nešto govori i o tome da književnost nije samo hrpa prašnjavih papira od nacionalne važnosti, nego i stvar marketinga i ekonomske računice. Uostalom, Viewegh je još bolji od prave štetočine Coelha, za čijim tekstovima vlada prava pomama, pa ispada da je svima on najomiljeniji pisac, od Madonne i Clintona do Račana. Kako god bilo, Viewegh bi nam mogao učiniti i jednu korisnu stvar — spomene li opet u nekom novom romanu Pulu ili Dubrovnik, možemo očekivati veći priljev čeških turista. Predlažem suradnju Ministarstva kulture i turizma te dovođenje (makar i prisilno) autora ovih ili sličnih bestselera na jadransku obalu. Ali ovaj put bez Coelha — brazilsko je tržište ipak slabe kupovne moći.

Tonči Valentić