»Tko travu skube, skube svojoj materi lasi«

Kao gradski ljudi, već smo se uvelike otrgnuli od zemlje. Ipak, još nas mnoga nit veže uz nekadašnji seoski svijet, koji je sav bio srastao sa zemljom i ona mu je određivala životni ritam. Razni su običaji i izrazi koji odaju tu duboku vezu i nas današnjih sa zemljom, premda nam zemlja više nije prirodni kalendar ni mjerilo imovnoga stanja. No ako i ne imali zemlje kao nekada (ili je ne imali uopće), ostala je svima poznata rečenica: »Zemlja se plaćala suhim zlatom.« Očito je ljudima bila dragocjena.

I u pjesmama nerijetko se uza zemlju vezuje jedna druga, gotovo posvećena riječ — zemlja mati. Nekad su seljaci — vođeni upravo tom predodžbom o zemlji kao o živom biću, i još tomu materi — zabranjivali djeci čupati travu jer je to značilo da trgaju kosu svojoj majci. Odatle uzrečica iz Hrvatskog zagorja koja mi je dala lijepu temu i naslov.

Zemlja — majka — plodnost. Vertikala koja od najstarijih naroda ide do najvišega božanstva. U mitologijama raznih naroda često su u istom liku božica zemlje i božica plodnosti, što nas i opet približava univerzalnoj Velikoj majci. Tako je u starih Grka Demetra bila božica plodnosti i poljodjelstva, a Geja — Zemlja, začetnica svakoga života na zemlji. Demetrina posestrima u rimskoj mitologiji bila je Cerera, božica ratarstva. Sjete li je se poklonici zdrave hrane kad ujutro jedu razne žitarice s mlijekom? Naime, upravo te žitarice — cerealije — kriju u svojemu zrnju, ali i u imenu, starorimsko božanstvo Cereru. U tračko-frigijskom imenu božice zemlje, Kibeli, krije se indoeuropski korijen *ghađem — što je dalo i praslavenski korijen zem-. Od Zemelos, preko grč. Semele do Kibele nije više daleko. Kibela je božica zemlje, ali i plodnosti; zapravo je Velika majka bogova i začetnica svega na svijetu. Njezin su kult prenijeli u Grčku (nastavila ga je Rea na Kreti, koja je božica prirode i mistična svemajka) i u Rim, gdje postaje Magna mater. Biblijska slika da je Bog od praha zemaljskoga stvorio prvoga čovjeka i u nosnice mu udahnuo dah života (Post 2,7) nije nipošto alegorija. I u jezičnom smislu ima to stvaranje čovjeka od zemlje svoje uporište. Naime, indoeuropski korijen ghđem, osim što je dao prasl. zem-, u gotskom odgovara riječi guma, što je opet u lat. dalo homo = čovjek.

Još jedna izvedenica, i ne samo jezična. Kad je Bog stvorio čovjeka, reče: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.« (Post 2, 18) »Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.« (Post 2, 21-22) U hrvatskom se riječ muž i žena razlikuje po korijenu, no npr. u starolitavskom za oboje imamo istu riječ, naravno s razlikom u rodu žmuő = muž, a žmonŕ = žena. Tu se, i lingvistički, vidi istost muškarca i žene — izvedeni su, naime, od istoga korijena koji seže do zajedničkoga prakorijena, a on je i u riječi zemlja. Kad već brodimo po Knjizi Postanka, recimo i to da je Jahve, Bog, zasadio prvim ljudima i vrt da im bude lijepo i ugodno. Vrt je bio na Istoku, u Edenu. Bio je to zemaljski raj. Već u starožidovskoj predodžbi zemaljski je raj nalikovao zelenoj oazi u pustinji ili, još više, istočnjački njegovanom vrtu punom vode i hladovine. Srednjovjekovna ikonografija prikazuje zemaljski raj kao vrt pun stabala, cvijeća i rascvalih grmova, pun životinja koje su pitome i miroljubive. Vrt je nalik na vrtove u plemićkim burgovima.

Mnogi narodi imaju više poslovica vezanih uza zemlju. Tako jedna slovačka poslovica kaže: »Ne tuci zemlju, neće ti dati kruha.« Zemlja kao mati nazire se i u ovim eufemizmima za smrt: pomiriti se sa zemljom, primila ga zemlja u svoje krilo, sastaviti koga sa crnom zemljom, otjerati koga pod zemlju, vuče ga zemlja i sl.

»Pupak zemlje« ili svijeta pak može za nekoga biti središnje, najvažnije mjesto na svijetu, ali i čovjek koji sam sebe smatra središtem svijeta. A mjesto koje se objektivno smatra »pupkom svijeta« — Rapanui — jest Uskrsni otok u Tihom oceanu. Kako vidite, već i samo spominjanje pupka nužno asocira na majku — samo smo s njom bili vezani pupčanom vrpcom — pupkovinom — tom jedinstvenom vezom, prilikom dolaska na svijet. No tom životnom vrpcom neki se ljudi vežu i za neka mjesta. Ako se za koga kaže da mu je npr. »pupak ostao u gostionici«, znači da taj praktički iz nje ne izlazi, da se od nje ne može odlijepiti. Zemlja kao personifikacija majke vidi se i u izreci: »Bez grijeha se ne može zabijati ni kolje u zemlju majku« jer će se ona naljutiti i osvetiti pa neće dati ploda. Personifikacija se lijepo vidi i u narodnoj pjesmi: »...te se gora preodjene listom, a zemljica travom i cvijetom.« Za zemlju se — kao i za ženu/majku — kaže da rađa, da daje ili ne daje ploda (»...i blagoslovljen plod utrobe tvoje«). Zemlja može biti rodna, plodna, ali i nerodna, jalova. Baš kao i — otkako je svijeta i vijeka — mnoga nesretna žena.Nives Opačić