Tekstološka načela Josipa Vončine

Hrvatska je književna baština ne samo neobično bogata i velika nego i znatnim dijelom teško dostupna i teško čitljiva. Puno je tekstova još neobjavljeno tiskom, mnogi su objavljeni davno i takvim slovopisom (takvom grafijom) da ih mogu čitati samo specijalisti. Ne može se reći da se ne ulažu napori kako bi se stanje popravilo, ali su oni više plod dobre volje i ljubavi pojedinaca nego organizirana napora i ambiciozna htijenja. Svakako ipak ne smijemo biti sasvim nezadovoljni, jer ipak dozrijeva svijest o tom kako treba raditi i kako prevladavati pojedine zablude i pogreške. Jasno je, dakle, kako je potrebno dvoje: prvo, znatniji broj ljudi relativno slobodnih od drugih zaduženja; drugo, njihova osposobljenost i spremnost da marljivo rade težak posao, i to u doista teškim uvjetima, u prilikama gdje greške vrebaju na sve strane, bez puno nade da budu sasvim izbjegnute.

Zbog šireg kruga čitatelja Vijenca napominjemo da se u raznim hrvatskim stranama sve do Preporoda u 19. stoljeću pisalo na različite načine, upravo tako da su se isti fonemi često pisali vrlo različito. Razumije se samo po sebi da je tako pisane tekstove teško čitati, osobito ih je otežano čitati sasvim besprijekorno, na potpuno ispravan način. Uz to, u nas su i noviji tekstovi često mijenjani, pa, dakle, stanje nije sasvim jednostavno ni s tekstovima objavljenim prije stotinjak godina. Pitanje o uzrocima takvu stanju situaciju nimalo ne popravlja, štoviše, samo izaziva žaljenje da se od dobrog izdavanja tekstova odustajalo bez dovoljno utemeljenih razloga. Kad bismo tomu dodali još osobito zamršeno akcenatsko pitanje, a ono je uglavnom neizbježno, vidjeli bismo da hrvatskim tekstolozima i uopće hrvatskim filolozima što se bave tim poslom zapravo ne treba zavidjeti. Pišemo ove retke uz pojavu knjige akademika Josipa Vončine Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza, Zagreb 1999. Ta je knjiga posebni prilog biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti. Riječ je o autoru koji je u svojem neumornom radu golemu pozornost posvetio grafijskim i pravopisnim pitanjima, jezičnim i stilističkim značajkama hrvatske književnosti. Zato i nije neobično što se upravo on u spomenutoj biblioteci brine za »pouzdano čitanje književnih i neknjiževnih pisanih spomenika od Baščanske ploče do naših dana«. Iz svega je toga sasvim jasno da je Tekstološka načela sastavio izvanredni znalac, i to s osobitom pomnjom da dade uvid u to kako se u hrvatskoj filologiji prakticirala testologija, ali i s nastojanjem da se osvijetle što brojniji problemi i da se daju naputci za budući rad. Prema tomu, pristup temi je izrazito osmišljen, s pogledom u prošlost, s poticajima za budućnost. Nije se mogla izbjeći tema hrvatske tropismenosti (glagoljica, zapadna ćirilica, latinica) i razgovor o našoj kritičkoj tekstologiji, utemeljenoj u desetljećima oko sredine 19. stoljeća. Naši preporoditelji (Antun Mažuranić i drugi) nisu formulirali jasna testološka načela, a tako je često bilo i poslije. Dragocjenom se je pokazala Akademijina edicija Stari pisci hrvatski, a i kolekcija Pet stoljeća hrvatske književnosti bila je važna, iako su i u njoj slabosti brojne. Tu se srećemo i s hrvatskim posebnostima, tj. da su se stara djela, doduše, izdavala izvorno, ali su djela 19. stoljeća objavljivana adaptirano. Takvo krivotvoreno izdavaštvo bilo je smišljeno s očitim namjerama, a pred Stoljećima hrvatske književnosti je zadatak da sve to ispravi, što se već više godina i ostvaruje. Prikazujući razvoj hrvatske tekstologije Josip Vončina osvrće se i na školske udžbenike i priručnike tako da jasno vidimo iz kakvih su djela znanja nekad stjecali budući hrvatski jezikoslovci. Općenito je poznato da je latinicu u svoje doba reformirao Ljudevit Gaj, ali to nije bio kraj dotjerivanjima, tj. tek nešto duže od stotinu godina (od Brozova Hrvatskog pravopisa iz 1892) pišemo današnjim slovopisom. Naravno je da autor u svojoj knjizi analizira razne probleme koji se mogu dobro rješavati tek uz pravo poznavanje povijesnog razvoja hrvatskoga jezika. Najzanimljivija i najosjetljivija su pitanja kao slogotvorno r, jat, fonološko i morfonološko pravopisno načelo. Sve to pouzdano raščlanjuje Josip Vončina. On ipak ne prikazuje potpunije kako su pojedini priređivači izdavali određene tekstove, tako da npr. ne doznajemo s kakvim su uspjehom izdana djela Jurja Barakovića u Starim piscima hrvatskim, tako da se stječe dojam kako je autor kritičkije raspoložen prema Vatroslavu Jagiću ili prema sebi nego prema nekim drugim filolozima. Razumije se, upute za priređivanje knjiga u Stoljećima hrvatske književnosti dane su iscrpno, pa tako, npr., doznajemo i kako se provodi korektura sloga. U jednu riječ, i od Tekstoloških načela i od biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti možemo očekivati mnogo.

Tekstološka načela napisana su temeljito i precizno, pa su moguće zamjerke u pravilu sasvim iznimne, kao kad se piše Đ amanjić a ne Džamanjić. U tom je smislu jedina iznimka mjesto (str. 172) gdje se govori o tom kako je početnom razdoblju starohrvatskoga jezika svojstven dvoakcenatski sustav, s dva silazna naglaska, a tek bi se naknadno razvio novi akut, tj. troakcenatski sustav. Međutim, hrvatski je jezik uvijek imao i do danas je u mnogim govorima sačuvao troakcenatski sustav. Akut je, naime, dijelom praslavensko nasljeđe, ali se ne radi o praslavenskom tzv. primarnom akutu, koji se krati; riječ je o tzv. sekundarnom ili metatonijskom akutu, dobivenom metatonijom od primarnoga dugosilaznoga akcenta. Recimo, u primjerima kao suša ili straža akut je praslavenska baština, ali naknadno dolazi i u primjerima kao put (nakon otpadanja poluglasa) i starci (duženjem vokala ispred sonanta).

Dotakli smo se osobito komplicirane akcentološke dionice, pa ćemo o hrvatskom akcentu više reći u sljedećem broju Vijenca.Josip Lisac