Taoci politike

Taoci politike

U posljednje vrijeme Hrvatski studiji ponovno se prozivaju u medijima te se spominje njihovo ukidanje. Vodeći ljudi studija govore da je o tom problemu bespredmetno i raspravljati, a prof. dr. Tihomil Maštrović, predsjednik Stručnog vijeća Hrvatskih studija, proklamira budućnost Hrvatskih studija kao elitnog studija Sveučilišta u Zagrebu, koji će i dalje nastaviti s okupljanjem duhovnog potencijala što će jamčiti visoku znanstvenu kakvoću

Hrvatski studiji osnovani su 1992. kao dvosemestralni studij hrvatske filozofije i društva. Tijekom godina se proširuju tako da danas obuhvaćaju osam studijskih smjerova kojih je pravovaljanost potvrdilo Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu. Svaki od osam smjerova organiziran je kao četverogodišnji studij. Na Studijima studira oko dvije tisuće studenata i predaje stotinu i četrdeset nastavnika.

S obzirom na to da je najmlađi fakultet u državi, ta je ustanova od šire akademske javnosti mogla biti dočekana sa simpatijama, štoviše biti razmažena kao svaki najmlađi izdanak, osobito zato što objedinjuje znanstvene sadržaje koji pripadaju nacionalnom sentimentu, a koji dotada nisu bili istraživački poticani, nego čak svjesno politički zanemarivani. (Kako, doduše, u hrvatskim okolnostima nije zavidno biti visokoškolsko najmlađe dijete, pogotovo u humanističkom području, svjedoči i otpor najavljenu studiju filozofije i filologije u Splitu.)

Stvari ipak stoje drukčije: od samog osnutka Hrvatski studiji neprestano su pod budnim okom sveučilišne javnosti te se uz sam studij neprestano vežu najrazličitije afere, optužbe i napadi. Zanimljivo kako ti napadi nikada nisu bili na institucionalnoj razini, nego su prigovori uvijek dolazili od pojedinaca. Možda vremena nisu pogodovala institucionalnom otporu, ali takav korektiv bio bi svakako mnogo svrhovitiji i konstruktivniji od često posve osobne idiosinkrazije prema ljudima i krugovima koji su osnovali studije.

O Studijima se mnogo pisalo i govorilo, ali ne znam zašto nitko nijednom nije uputio nikakvo pitanje samim studentima, kojih je, kao što sam rekao, dvije tisuće. Takvo stanje stvaralo je napetost i među samim studentima te otežavalo njihov normalan rad, napredak i razvoj. Kao student Hrvatskih studija mogu zaključiti da u svim tim polemikama nikomu nije stalo do studenata, nego kao da su posrijedi bili osobni interesi.

S jedne strane onih koji su zbog političkoga miga (takav je poticaj lako iščitati iz prepucavanja poslije sukobljenih osnivača) i radi profesorskih sinekura utemeljeli Studije, s druge strane onih koji su legendom o hadezeovskom Kumrovcu (iako sami nisu bili neskloni originalu) unaprijed diskvalificirali svaki pokušaj zaživljavanja studija. Tako su novi monopol jedni doživljavali kao oslobođenje od prethodnog ideološkog i znanstvenog monopola nekih odsjeka na nekim drugim sveučilišnim ustanovama, a drugi kao znanstveno i prosvjetno neopravdanu eutanaziju jedino kompetentnih sredina, neekonomičnim i zaplotnjačkim udvajanjem postojećih programa i studijskih grupa.

Studenti su se osjećali kao topovsko meso u sukobu starih i novih visokoškolskih ideologa, komesarski nepopustljivih, kakvim ih je već ideološko sljepilo oblikovalo.

U posljednje vrijeme govori se i o mogućem zatvaranju studija, da ćemo u stečaj kao i mnoge tvornice u našoj zemlji, a oni koji tako razmišljaju ne pitaju se što sa studentima. Takve, a i mnoge druge komentare, doživljavam osobno te ne mogu povjerovati u dobronamjernost tih izjava.

Nameće mi se pitanje jesmo li mi studenti shvaćeni kao roba na tržištu i možemo li sami odlučivati što ćemo i gdje studirati? Iz svih tih polemika može se zaključiti da je upravo tako i da je posrijedi borba za monopol, kojoj nije odveć stalo do naših glava.

U razgovoru s tajnikom Studija nastojao sam saznati što se htjelo postići otvaranjem studija na sveučilišnoj sceni u Zagrebu koja je prepuna fakulteta s dugogodišnjom tradicijom.

Osnovna ideja i misao vodilja Hrvatskih studija bila je stvoriti središte hrvatske kulture i povijesti »bez ideologije u bilo kojem pogledu«. Ne bi li se ta ideja provela, zatražene su usluge mnogih stručnjaka koji su uključeni u rad Studija.

Ta druga ideja, čini mi se još važnija, značila je potaknuti interakciju unutar Sveučilišta među svim postojećim fakultetima, prožeti studentsku scenu između fakulteta koja je u to doba (1992) bila prilično zakočena, a mogu reći da je takva i danas. Zamisao je bila izvrsna, program na Hrvatskim studijima dobrim je dijelom bio i zasnovan na činjenici da studenti između sebe, unutar Sveučilišta, surađuju. Program je omogućavao studentima Hrvatskih studija da posjećuju kolegije drugih fakulteta u Zagrebu, a ista mogućnost pružila se i studentima drugih fakulteta da slušaju kolegije koji ih zanimaju na Studijima. Vrata su bila širom otvorena svima.

Ideja je, kao što sam rekao, bila dobra; pokretanje studentske scene s mrtve točke, suradnja među studentima, otvorenost prema novim idejama, ali...

Postavlja se pitanje koliko je takva ideja mogla proći davne 1992. godine, a da se ne umiješa politika, koja se tada uvukla u sve pore društva?

Kad se sve zbroji i oduzme, najviše su izgubili sami studenti. Studentski dosezi u struci, ma koliko maleni ili veliki bili, ostali su u sjeni politike, a njihovo (pa tako i moje) četverogodišnje školovanje proteklo je u objašnjavanju da želimo samo normalno studirati bez nametanja politike i ideologije. Njihova želja, pa tako i moja, bila je normalno studirati sadržaje koji me zanimaju.

Zašto nitko nikada nije pitao studente za mišljenje, upravo one koji tvore Sveučilište, nego se neprestance polemiziralo na nekim višim razinama, prosječnu studentu nedostupnim?

Medvjeđa usluga napravljena je samim studentima i od strane matične kuće, time što su neki studenti studirali nekoliko godina, a da još nije donesena odluka o stručnim nazivima koji se stječu na Hrvatskim studijima što otežava sistematizaciju naših zanimanja, odnosno onemogućuje nam zapošljavanje.

Većinu studenata pravna problematika nije zanimala kada su upisivali studij, nego su ih vodile druge ideje. Problem je naizgled riješen u veljači 1996. na 6. sjednici Sveučilišnog senata na temelju članka 149. Statuta Sveučilišta.

U posljednje vrijeme Hrvatski studiji ponovno se prozivaju u medijima te se spominje njihovo ukidanje. Vodeći ljudi studija govore da je o tom problemu bespredmetno i raspravljati, a prof. dr. Tihomil Maštrović, predsjednik Stručnog vijeća Hrvatskih studija, proklamira budućnost Hrvatskih studija kao elitnog studija Sveučilišta u Zagrebu, koji će i dalje nastaviti s okupljanjem duhovnog potencijala što će jamčiti visoku znanstvenu kakvoću.

Zaključak izostaje. Tek... bilo bi dramatično ako dvije tisuće budućih diplomanata ne bude moglo zaključiti svoje akademsko obrazovanje zbog predrasuda i ideoloških obračuna na koje ne mogu utjecati.

Krešimir Narančić