Sustav agresivnoga kiča

Otvoreno pismo gradonačelnici grada Zagreba o javnom gradskom prostoru i o javnim financijama uz jedanaest specificiranih tema, pitanja i prijedloga iz područja sportske infrastrukture

Sustav agresivnoga kiča

Ukidanjem provedbenih urbanističkih planova nestala je minimalna mjera zaštite građevnog reda u prostoru

Uvažena gospođo!

Sadržaj pisma je dijagnoza stanja, utvrđivanje uzroka i kritička analiza konkretnih primjera, a cilj mu je započinjanje liječenja, sve s osobnoga motrišta.

Gradsko poglavarstvo grada Zagreba ograničava građanskoj javnosti uvid i suodlučivanje, a stručnoj javnosti sudjelovanje u programiranju i provedbi razvoja javnog gradskog prostora i u namjeni javnih financija.

Obvezna provedba javnih arhitektonskih natječaja izigrava se nejavnim jeftimbama ili izravnim narudžbama. Javnim arhitektonskim natječajima za javne sadržaje koji se ipak provedu nametnute su teme, programi i lokacije ili su nerealni i nepotrebni privid angažiranja stručne javnosti.

Nešto češći pozivni ili interni natječaji, koji možda štede vrijeme i novac, demonstracija su moći i ukusa izbornika pozivača. Umjesto argumentiranim stručnim dijalogom o bitnom, rezultiraju dizajnerskim ekshibicijama, stvaraju kastu poslušnih ovisnika i oduzimaju šansu mladima, darovitima, neafirmiranima i nezaposlenima.

Ukidanjem provedbenih urbanističkih planova nestala je minimalna mjera zaštite građevnog reda u prostoru.

Blagonaklonošću službi regulative, zaštite i inspekcije prema građevinskom devastiranju gradskog područja, pravim igračima omogućena je izgradnja sustava agresivnog kiča koji metastazira u okoliš, javni prostor i zelenilo, najgrublje rauba građevinske parcele i vizualno zagađuje prostor.

»Regulativni nesklad pogoduje silini i elementarnosti najbrojnijih investitora koji u svom džepu imaju i svoju lisnicu i svog arhitekta«, piše E. Š. u ČIP-u, a ja dodajem: i ne samo arhitekta.

Tom je elementarnom silinom primitivne stambene izgradnje, osobito u proteklih deset godina, nepovratno zabetoniran urbani identitet najvrednijega prostora Zagreba, podbrežja Medvednice, ali i Dubrave, Trnja, Trešnjevke,...

Strateške planerske odrednice o »sređenju grada unutar postojećih granica« negiralo je oktroirano odlučivanje o javnom prostoru Zagreba, koje odlikuje:

— megalomansko i nedemokratično programiranje,

— izbor tema i aktera mimo javnosti, prema kriteriju aktualnih moćnika i polutajnim jeftimbama,

— bahatost u trošenju javnih financija iznad mogućnosti i mimo prioriteta i

— neosjetljivost prema urbanom identitetu, tradiciji, kontekstu i ekologiji.

Navedene tvrdnje ilustriram intervencijama u javnom prostoru kao što su:

Hrvatski institut za mozak na Šalati, Spomenik Marku Maruliću, Natječaj za zgradu Vlade RH na Prisavlju, Importane galerija, MSU itd.

Jedanaest primjera koji slijede iz područja su zagrebačke sportske infrastrukture, koja je ne tako davno bila generator kvalitete oblikovanja javnoga gradskog prostora i autentično poprište društvenog života modernog Zagreba.

Ulrich, Bahovec i Turina upisali su svojim sportskim građevinama Zagreb na kartu moderne evropske arhitekture.

Podsjetnik koji slijedi kronološki je izbor iz vlastitog spomenara na posljednjih deset godina obnove i izgradnje sportske infrastrukture i moj bona fide prilog demokratičnoj, interdisciplinarnoj, ravnopravnoj i legalnoj suradnji u izgradnji boljega grada i bolje budućnosti.

Generalna strategija i okvirni programi razvoja grada trebali bi biti stvar političke javnosti, detaljni programi, projekti i izgradnja stvar stručne javnosti a na informiranoj građanskoj javnosti je da sudjeluje, suodlučuje i nadzire.

Primjeri su navedeni približno kronološki.

Sport i rekreacija

1. Osnivanje Dvorane za atletiku u Zagrebu uzaludni je proces osmogodišnjeg trajanja. Provedena su i plaćena dva arhitektonska natječaja, dva idejna i jedan glavni projekt. Poslovni prostor trebao je biti dva puta veći od sportskog, a zgradu površine veće od nogometnog igrališta autor programa i modela provedbe smješta uz Boćarski dom u delikatni prostor Prisavlja.

Suprotno toj ideji predložio sam i dalje predlažem model koji sadrži:

— kompetentnu analizu realne potrebe i mogućnosti izgradnje i održavanja na principu usporedbe cost-benefit elemenata,

— program neopterećen glomaznim poslovnim prostorom i

— lociranje uz Sportski park »Mladost« i Fakultet fizičke kulture, gdje bi, ako je Zagrebu potrebna, takva dvorana bila najpovoljnije locirana.

Pitam: Da li je o dvorani za atletiku provediva kompetentna javna i stručna rasprava ili je ta javna tema i dalje privilegija privatne inicijative jedne osobe?

2. Obnova Gradskog kupališta na Savi, najavljuje se u novinskim člancima u nekoliko proteklih proljeća, a zatim se zaboravlja. Dotrajalo je kupalište nakon sedamdeset godina trajanja, dva požara i rušenja 1997. zavrijedilo suvremeno rješenje adekvatno vrijednosti mjesta, bogatoj tradiciji i zanimanju građana.

Pitam: Može li se dolično provedena obnova tog rekreacijskog i tipičnog zagrebačkog okupljališta uvrstiti u gradske prioritete?

3. Rekonstrukcija Sportskog centra na Šalati je proces sedamdesetogodišnjeg kontinuiranog diskontinuiteta.

Arhitekt Franjo Bahovec, dobri duh Šalate, završio je svoje četrdesetogodišnje mentorstvo 1979. izradom natječajnog programa integralnog prostora i njegova konteksta, radom u ocjenjivačkom sudu i nadzorom nad izradom prvoplasiranog idejnog rješenja u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta.

Parcijalni izvedbeni projekti uoči Univerzijade izrađeni su u APZ-u i Planu prema Provedbenom urbanističkom planu izrađenu na osnovi nagrađenog idejnog rješenja autora B. Doklestića, K. Ivaniša, M. Orlandinija i V. Ožanić.

Godine 1995. na zahtjev RO Zagreb, izradio sam idejnu studiju rekonstrukcije SRC Šalata i prezentirao je Gradskom zavodu za planiranje razvoja.

Ubrzo je gradonačelnik Mikša putem Gradskog poglavarstva studiju Šalate naručio od drugih autora, koji su koristili prijedloge natječajnog rada iz 1980. i moje studije iz 1995. te ih objavili kao originalne. Mišljenje o tome objavio sam u »Večernjem listu« 26. veljače 1996.

Godine 1999. praksu ishitrena izbora teme i osobnog odabira projektanta na Šalati nastavili ste i Vi odlukom o projektiranju dvorane za rukomet i izborom projektanta. Ugledni arhitekt uzeo si je pravo javnog diskursa, Vašu je zadaću u potpunosti izvršio.

Rušenje Bahovčeva Centre Courta i izgradnja na tehnički najmekšem prostoru samo je preslikani model nedaleke Sjeverne tribine. Nažalost.

Kvalitetan razvoj javnoga gradskog prostora ne može se provoditi dizajnerskim varijantama na temu postavljenih projektanata (pa bili oni i iz samog vrha arhitektonske hijerarhije) ako je tema parcijalni, ishitreni i nekompetentni projektni program. Tvrdim da i ovaj to jest.

Izgradnja javnoga sadržaja u javnom prostoru s javnim financijama mora biti od izrade programa i izbora lokacije do oblikovanja i izgradnje javan i transparentan proces.

Pitam: Može li Gradsko poglavarstvo naručiti izradu kvalitetnoga programa razvoja Šalate i provesti javni arhitektonski natječaj pred kompetentnim ocjenjivačkim sudom? Nije li to obveza gradske uprave i sigurnija šansa budućnosti Šalate?

4. Izgradnja Sportskog centra Jelenovac u Kosirnikovoj ulici paradigmatski je primjer ilegalne gradnje, miješanja kompetencija i uzurpiranja javnoga gradskog prostora. Posljedica je to nespremnosti gradske uprave na kvalitetnu i legalnu suradnju s privatnim investitorima na joint venture ulaganja u opće dobro. Treba utvrditi precizne uvjete i obostranu korist privatnog ulagača i Grada te razgraničiti prava i obveze izgradnje i korištenja na neotuđivoj gradskoj imovini i u javnom prostoru.

Potentni investitor sa zdravim programom kao što je u ovom slučaju trebao je biti od Grada kvalitetnije usmjeren na izgradnju u primjerenijem prostoru s kvalitetnijim arhitektonskim projektom na jednoj od već planiranih i komunalno pripremljenih lokacija.

Pitam: Može li Gradsko poglavarstvo ponuditi ovom i svim ostalim privatnim ulagačima legalan i kvalitetan model suradnje, niz atraktivnih programa i lokacija te ih potaknuti na zajednički razvoj sportske infrastrukture? Isto pitanje odnosi se i na najavljenu izgradnju sportske dvorane i plivališta na mjestu Činovničkog doma na Medvednici.

Sveto ime

5. Pretvorba pejzažu otvorena Dinamova unikatnog stadiona u konfekcijsku klauzuru najpoznatiji je i najskuplji grijeh struktura i iskaz prezira vlasti prema investitorima, Zagrepčanima.

Na tu temu risao sam (uzalud), pisao (po vodi) i govorio (u vjetar) javno i naivno prije početka izgradnje i prije više od dvije godine. Dodajem još riječ, dvije.

Javnosti se uporno serviraju teze koje ne stoje a to su:

— kapacitet stadiona od šezdeset tisuća mjesta donja je granica koju zahtijevaju UEFA i FIFA,

— projekt je odabran na arhitektonskom natječaju i

— stadion nije spomenik kulture a bivša, komunistička vlast proglasila ga je spomenikom kako bi spriječila njegovu rekonstrukciju u veći i ljepši.

Točno je sljedeće:

— UEFA i FIFA zahtijevaju samo sigurnosne i komforne standarde, a kapacitet preporučuju i to: za finale Svjetskog kupa 60.000 mjesta, za finale Europskog prvenstva 45.000 mjesta, a za finale Europskog kupa 30.000 mjesta, ovisno o procjeni i mogućnosti investitora,

— projekt nije odabran na arhitektonskom natječaju jer takav nije niti proveden,

— stadion je kulturnim i arhitektonskim spomenikom učinila genijalna arhitektura Vladimira Turine, uzorno uklapanje i simbioza s Maksimirskom šumom.

Uvrštenje u popis spomenika i preventivna zaštita Dinamova stadiona 1985. nije posljedica političke zavjere u cilju sprečavanja izgradnje.

Obrnuto: vrednovanjem arhitekture i pejzaža te europskim kriterijem i metodom zaštite spomenika struka je izradila vrijedan vodič projektantu i graditeljima uoči Univerzijade. Uspjelo se, nažalost, tek djelomično. Bezobzirna dogradnja devalvirala je konstruktivni virtuozitet zapadne tribine. Već tada je započela devastacija toga kultnog mjesta zagrebačkog identiteta.

Zašto pročelnik današnjega Gradskog zavoda za zaštitu spomenika ne demantira sustavno klevetanje svoje struke i svojih suradnika?

Što je s preventivnom zaštitom toga prostora koja je bila na snazi još 1997?

Postoji li dokumentirano stajalište današnjega gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode o recentnom zahvatu u isti prostor?

Teze o strahu od autoriteta, šutljivu suprotstavljanju i nemoći struke mogu biti iskrene i shvatljive isprike, ali samo u ostavci bivših dužnosnika.

O temi autoriteta i viših ciljeva, sjećam se anegdote: Slavni je general i autoritativni predsjednik gledajući model budućeg nacionalnog stadiona rekao: »Lijep jest, ali gradit će se tek kada svaki učenik bude imao na raspolaganju igralište, dvoranu i dvoransko plivalište.« Rekao je to Charles de Gaule, predsjednik prosperitetne zemlje, zamoljen da odobri izgradnju stadiona Park prinčeva u Parizu, šezdesetih godina. Tako je začela akcija Tisuću plivališta u Francuskoj. Da je poželio obrnuto, morao bi otići s funkcije ili bi mu ostavke u znak protesta dali resorni dužnosnici. Razlika našega modela ponašanja prema tome jednaka je našoj realnoj udaljenosti od Europe.

Pitam: Može li Gradsko poglavarstvo kao investitor objaviti proces nastajanja ideje, imena inicijatora i autora programa te projektnog zadatka, sam program i projektni zadatak, prijedlog dovršetka izgradnje i kritičku analizu vlastitoga modela ponašanja?

Takav je izvještaj potreban, ne zbog novih otkrića ili denunciranja aktera, nego kao najmanja mjera pristojnosti prema građanima i kao polazište prema kvalitetnoj promjeni ponašanja.

6. Planiranje i projektiranje Stadiona na Jarunu primjer je samovoljna odlučivanja o izgradnji još jednog stadiona, nepotrebna ovdje i sada, nepunih tisuću metara od postojećeg stadiona Mladosti i na području najvećega, najposjećenijeg i najomiljenijeg novoga gradskog perivoja, šetališta, odmarališta, kupališta i sportske oaze relativnog mira i tišine.

Graditi danas novi stadion da bi se srušio postojeći, a njegova parcela prodala zbog financiranja maksimirske megalomanije jest model vladajuće prakse koji hitno treba dokinuti, a novi uskladiti s potrebama i prioritetima.

Kvalitetne prijedloge protiv raspisivanja natječaja na Jarunu, kao i za lociranje budućega, manjeg stadiona istočno od Bundeka, u ulozi predsjednice ocjenjivačkog suda odbili ste, a nakon dvije godine i mnogo novca potrošena na izradu glavnog projekta novog stadiona, izjavili u »Vjesniku«:

»Naš je prvi prijedlog bio Bundek. U roku od tri mjeseca donijet ćemo konačnu odluku gdje će stadion biti, a gradit će se po projektu koji je izabran na natječaju.«

Ista samovolja odlučila je da se provedeni pozivni natječaj ne završi uobičajenim javnim uvidom, izložbom i javnim dijalogom natjecatelja sa zainteresiranom javnošću i ocjenjivačkim sudom. Zašto?

Pitam: Čiji je i od kada »naš prvi prijedlog« za Bundek? Može li Gradsko poglavarstvo inicirati kompetentnu i operativnu raspravu s temom prioriteta u izgradnji sportske infrastrukture Zagreba (pa i o stadionima) s raspoloživim stručnim kapacitetima planerske i sportske struke kao ravnopravnim partnerima?

Parcijalni programi

7. Izgradnja Dvoranskog plivališta u Utrinama, Vaša je osobna inicijativa u izboru teme, lokacije i projektanta. Provodi se otprilike dvije godine bez kvalitetna programa i projektnog zadatka, dakle bez jasno artikulirane i specificirane gradske potrebe i prioriteta kao podloge i naloga projektantu, bez saznanja o prijeko potrebnom profilu plivališta i kupališta ovome gradu i bez provedena javnog arhitektonskog natječaja.

Pitam: Nije li takav, gradu, a posebno Novom Zagrebu nužan školski, sportski, rekreacijski i društveni fokus zaslužio stručnu valorizaciju programa i lokacije te javni arhitektonski natječaj, priliku za angažman i vrlo vjerojatnu afirmaciju mladih arhitekata? Nije li se pozivom na javni natječaj moglo osigurati sudjelovanje afirmiranih arhitekata, umjesto izdavanja izravne narudžbe bez kvalitetna i konkretna programa?

8. Prostorni razvoj Fakulteta za fizičku kulturu mnogostruko je zanimljiva tema kao sadržajni i prostorni potencijal:

— Sveučilišta u Zagrebu,

— savskog Priobalja i

— komplementarnoga sportskog kompleksa Mladosti, Gradskog kupališta, NK Sava i Studentskog doma.

Atraktivnost lokacije, većim dijelom neizgrađene, povećavala je apetite developera i stvaranje raznovrsnih koncepata iskorištenja neiskorištenog prostora.

Kontekstualno i ekologijski usmjerena prostorna analiza toga prostora i programi razvoja Sveučilišta, Fakulteta fizičke kulture i Priobalja trebali bi biti polazište operativnom planiranju, projektiranju i izgradnji.

Pitam: Može li Gradsko poglavarstvo uskladiti raznorodne programe i neusklađeno ponašanje u prostoru: vodoprivrede, šumarstva, poljoprivrede, HEP-a, ZGO-a, prostornih i prometnih planera i ostalih komunalnih ustanova u mudri, održivi ekološki i integralni projekt?

Usput, ta se tema ispituje i varira godinama pa i na međunarodnim i vrlo uspjelim urbanističkim seminarima Okviri metropole koje provodi upravo Gradsko poglavarstvo Zagreba.

Nije li važna zaštita savskoga zagrebačkog vodonosnika, isključenje štetnih sadržaja, izrada interdisciplinarnoga generalnog koncepta na osnovi kojeg će se određivati parcijalni programi?

Savska hidrocentrala u Podsusedu također je sektorski projekt, ekološki nedovoljno provjeren. Neće li se i od njezinih negativnih posljedica distancirati današnji pobornici i akteri?

9. Potpuno ista pitanja otvaraju se na prostoru Hipodroma na Kajzerici i ostalim neiskorištenim dijelovima Priobalja, gdje se naumilo graditi staje uza savski nasip. Iskorištavačima bi upravo Gradska uprava morala razjasniti i regulativom regulirati pojam iskorištenja i izgradivosti.

Grad se gradi i puninom kvalitete prazna, neizgrađena prostora a izvorna porozna urbana struktura i tradicijskog i modernog Zagreba osnovna je vrijednost identiteta koju ponajprije gradska uprava treba štititi i kultivirati.

Pitam: Može li si ovaj grad priuštiti izradu regulacijskog zoninga, podjelu gradskog prostora na:

— izgrađen,

— još neizgrađen i

— na ni pod koju cijenu građevinama izgradiv gradski prostor?

Takvim čuvanjem identiteta Gradska bi uprava učinila najviše u suvremenoj metropolizaciji Zagreba.

Konverzije

10. Planirana stadionska konverzija Kranjčevićeva-Prisavlje-Jarun ignorira tradicijski kontinuitet od Concordie do Zagreba, logiku i potrebu za praznim prostorom toga dijela Trešnjevke, kao i sadržajno i morfološko jedinstvo Jaruna, zagrebačke rivijere.

Izmještanje tradicionalnog sadržaja u Kranjčevićevoj na periferiju i prenamjena javnoga prostora u stambeno-poslovni ne može se pravdati isključivo komercijalnom atraktivnošću građevne parcele.

U manipulaciji osjetljivim urbanim procesima razlikovati je časovitu komercijalnu cijenu od permanentne i slojevite urbane vrijednosti.

Pitam: Nije li malen dio novca za tu akciju trebalo prethodno utrošiti u realnu cost-benefit analizu koja bi iskazala:

— potvrdu ili negiranje potrebe gradnje te

— cijenu koja bi sadržavala i vrijednosti urbane tradicije i identiteta?

11. Planiranje Skijaške staze na prostoru posebnoga rezervata šumske vegetacije Markovčak-Bistra, najsvježiji je prinos demokratičnosti i dokaz da akteri ne posjeduju osnovne vrline za odlučivanje o tom prostoru:

— poštivanje značaja i vrijednosti vršnog područja Medvednice,

— poštivanje važećih dokumenata o prostoru i zakonske regulative te

— spremnost za provođenje zakonske procedure. Već ustaljenom praksom, Gradsko poglavarstvo naručilo je izravnim narudžbama idejno rješenje Interkonzaltingu, a Studiju o utjecaju na okoliš Agenciji za posebni otpad iz Zagreba.

U gradskim službama i Državnoj upravi za zaštitu okoliša izdane su:

— lokacijska dozvola za izgradnju gornje stanice četverosjedne žičare na osnovi idejnog rješenja Interkonzaltinga i

— suglasnost na Studiju o utjecaju na okoliš (APO), prema kojoj je rušenje najzaštićenijega dijela medvedničke šume površine devet nogometnih igrališta za novu skijašku pistu zahvat prihvatljiv za okoliš!

Iako je istim rješenjem Državne uprave za zaštitu okoliša propisana obveza: »Zbog osjetljivosti lokacije i veličine objekta gornje stanice žičare za taj se projekt mora provesti arhitektonski natječaj«, ta se moranost provodi ovako:

a) Investitor, Gradski ured za izgradnju grada, Odjel za građenje negospodarstvenih objekata, uputio je 6. prosinca 1999. na određene adrese zahtjev za dostavu ponuda za izradu idejnog rješenja i idejnog projekta Gornje pogonske stanice žičare u sklopu nove žičare.

Ponuda je trebala sadržati: cijenu, rok, način plaćanja, reference i opciju ponude uz upozorenje »Najpovoljnijeg ponuditelja izabrat će Povjerenstvo investitora na osnovi:

— najbolje ocijenjena idejnog rješenja,

— niže cijene i kraćeg roka te

— boljih referenci.«

b) Budući da sam se prvi put našao na listi podobnosti tog investitora i trebao hitno dostaviti ponudu, neupućen u stil rada ovog Odjela i ne znajući za navedene predradnje, zamolio sam 15. prosinca 1999. pisanim putem pročelnika Gradskog ureda da mi pojasni nerazumljivo i odgovori na pitanja:

— kako će kvalitetu idejnog rješenja doznati iz cijene i roka potrebna za njezinu izradu,

— postoje li modaliteti zaštite i procjena utjecaja na okoliš predmetne zgrade sa zadanim građevnim zemljištem od više od 2.000 m2,

— nije li za tako osjetljivu temu nužno raspisati arhitektonski natječaj na interdisciplinarnom provjerenom programu, koji bi ocjenjivao respektabilan ocjenjivački sud?

Odgovor na pitanja nisam dobio niti sam ponudu poslao, ne želeći sudjelovati u nelegalnom procesu. Naknadno sam se uvjerio da i u tom primjeru Gradsko poglavarstvo, u uskom krugu i bez kvalitetne stručne provjere, određuje krivi program na krivoj lokaciji, na krivi način naručuje izradu idejnog rješenja i izigrava obvezu arhitektonskog natječaja, a Državna uprava za zaštitu okoliša podupire manjkavu Studiju utjecaja na okoliš, kao i proces koji šteti okolišu i dopušta građevinsku intervenciju u posebnom rezervatu šumske vegetacije.

Pitam: Ne nalažu li posebna osjetljivost prema okolišu i njegovoj zaštiti, državni ugovori i potpisi na međunarodnim ekološkim agendama, zakoni o šumama i o zaštiti prirode itd. savjesniji rad organa gradske i državne uprave?

Zaključak

Ovaj tekst posljedica je:

— osobnog negativnog iskustva,

— želje za promjenom na bolje, ali i

— nade da će Gradska uprava upravljati u naše ime, a ne vladati nad nama.

Oblikom otvorena pisma želim svoja stajališta, od kojih većinu već znate, povjeriti zainteresiranoj javnosti i potaknuti raspravu u krugu zainteresiranih gradskih struktura.

Hvala na razumijevanju, iskreno Vaš

Krešimir Ivaniš, arhitekt