St. Miles Infirmary

Prateći koliko je to moguće sustavno događaje na polju domaće jazz-diskografije, stječe se dojam o popriličnoj zbrci. Treba biti snalažljiv i okretan da bi stručnjak ili pak specijalizirani slušatelj jazza mogao tu pohvatati sve konce. Snalažljivi u traženju mogućnosti za snimanje moraju biti dakako i sami džezisti, poglavito oni koji su na čelu vlastitih sastava. U Hrvatskoj, uz već afirmiranu, i za jazz specijaliziranu etiketu Jazzette, kompakt-ploče povremeno produciraju Croatia Records, ponešto Orfej, koji se ne služi vlastitom proizvodnjom, nego kompilira postojeće snimke iz fundusa Hrvatskog radija, da bi na kraju tog niza naišli i na povremena i pojedinačna izdanja manjih izdavačkih kuća specijaliziranih inače za neka druga glazbena područja. Tako će u zbirci ponekog jazz-diskofila vladati pravo šarenilo logo-tipova, zahvala i inih znakova, najčešće bez suvisla, uvijek prijeko potrebna osvrta ili stručnog komentara. Iznimka je u tom kontekstu jedan uživo snimljen disk, promoviran nedavno u prostoru zagrebačkog B. P. Cluba, u kojem je dakako i ostvaren. Pod naslovom St. Miles Infirmary ploča sadrži zapravo zbroj takozvanih live-snimaka, na kakve smo već navikli kod produkcija iz spomenutog prostora, ali kombiniranih sa snimkama realiziranim bez publike, s tek naknadno montiranim pljeskom. No ovaj je put riječ ipak o nečemu iz Jazzetteve kuhinje, što vrijedi iz nekoliko razloga izdvojiti iz spomenute klupske diskografske proizvodnje.

Projekt St. Miles Infirmary zanimljiv je ponajprije zbog pitanja različitog poimanja i pristupa jazzu u svijetlu generacijskih razlika njegovih sudionika, razlika između već davno profilirane jazz-vokacije veterana Boška Petrovića i znatno mlađih, ali već afirmiranih, modernijih i medijski također eksponiranih članova kvarteta Boilers. Do te je, pomalo neočekivane kombinacije došlo iz nekoliko razloga. Jedan je od njih posve psihološke naravi, te ga u sklopu ovoga teksta nije potrebno elaborirati. Drugi su momenti zanimljiviji pa u tom kontekstu i intrigantniji. Zanimljivo je primjerice poslušati kako se na istom džezističkom poslu mogu složiti dvije po važnosti ipak različite generacije, odnosno kako tradicionalniji, zvukovno i po načinu sviranja prepoznatljiv Petrovićev vibrafon može uspješno korespondirati s modernijim glazbenicima; trubačem i krilničarem Davorom Križićem, pijanistom Matijom Dedićem, multibasistom Mladenom Barakovićem, i ne baš lako ukrotljivim i dinamičnim bubnjarem Krunom Levačićem. Pristup je te četvorice mladih džezista suvremenom, napose europskom jazzu motiviran inače nekim sasvim drukčijim razmišljanjima. Glazba sa CD-a St. Miles Infirmary dokazuje da je to moguće, štoviše! No u realizaciji je tog projekta moralo ipak doći do nekakva kompromisa, čemu je svakako pridonijela i činjenica da su Boilersi česti gosti u B. P. Clubu. Glasno razmišljanje našeg istaknutog gitarista Damira Dičića da je Petrović dečke iz Boilersa uspio na trenutak pripitomiti, odnosno podučiti ih malo u disciplini izvođenja zadana glazbenog materijala, također nije bez osnove. No da se ne bi shvatilo da je B. P. mlađima od sebe samo docirao, vrijedi naglasiti da su s druge strane Boilersi uspjehu projekta St. Miles Infirmary pridonijeli svakako i svojim dobrodošlim ustupkom, ukoliko se to povijesno ili stilski uopće može nazvati tim pojmom. Boilersi su naime pokazali određen stupanj poštovanja tradiciji, kao i činjenicu o vrlo dobro svladanim temeljima mainstream jazza.

Program je diska, kako je to već iz naslova uočljivo, određen hommage Milesu Davisu, koji bi ovdje trebao biti zajednički nazivnik, i ne samo imaginarna spona među spomenutim generacijskim razmacima. Tu su ponajprije tri vrlo poznate Davisove skladbe, tri jazz standarda, Milestones, Sven Steps To Heaven i So What, u izvedbama kojih se svi interpreti drže predloška originala autora, ali naravno s vlastitim poimanjem fakture i invencije u različitom redoslijedu solističkih dionica. Što se pak tiče originalnih skladbi predstavljenih na disku, vrijedi spomenuti ponajprije prve dvije, prvu St. Miles Infirmary, Petrovićevu parafrazu na legendarni jazz-hit New Orleans jazza, Primoseov St. James Infirmary. Izvedena s promjenama tempa i metra sa solom autora te Matije Dedića koji tu evidentno odstupa od nekih svojih, danas proklamiranih stilskih stajališta, potom Križića i Levačića, završava duhovito odsviranom temom originalne kompozicije. Tu je potom i Fin de si#cle, skladba bluesly ugođaja, izvedba koje napose u uvodnom dijelu zvukovno i po načinu izvođenja podsjeća na komornu svirku Modern Jazz Quarteta, odnosno nekadašnjeg Zagrebačkog jazz-kvarteta. Obje izvedbe evidentan su dokaz ranije spomenute koncilijantnosti, koja se u slučaju ovog projekta pokušava demantirati. Autor i četvorica iz Boilersa ovdje su još naglašenije sjedinjeni u suradnji, odnosno Boilersi su tu nekako još discipliniraniji te tako i više u funkciji Petrovićeva shvaćanja jazz-idioma. I trubač Križić i pijanist Dedić, sa čak funky-zahvatima, vraćaju se u izvedbi te blues-teme vrlo uspješno nekim uzancama mainstream jazza, što će svakako ushititi većinu onih »nagonom za samoodržanjem starih vukova-samotnjaka«, koje autor također spominje u popratnom tekstu ploče. Kako pak zajedno funkcioniraju Boško Petrović i Boilersi u izvođenju poznate balade Rodgersa i Harta It Never Entered My Mind? Tako što prema dogovoru tu nema vibrafona, to jest izvedba je prepuštena samim Boilersima, a njegovi su članovi Križić i Dedić tu striktni u obvezi prema temeljnoj melodiji i logičnim harmonijskim slijedovima. I Love You Z. J. Q. razumljiva je Petrovićeva sentimentalna reminiscencija na legendarne dane Zagrebačkog jazz-kvarteta, dok je Round About Midnight u tom kontekstu logičan tribute čuvenom Theloniousu Monku iz kolijevke be-bopa, iz kojeg je razdoblja i proizašla džezistička vokacija pa i stilska pojava Boška Petrovića, a Boilersi su svoj uspješan pohod na našoj pozornici jazza ionako, barem programski, započeli s Milesom Davisom, Wayneom Shorterom i Johnom Coltraneom! Bez tih i onih drugih ranije spomenutih džezističkih temelja ne bi zacijelo ni došlo do efektne teme autora Davora Križića Yeah Man!, koja se vrlo dobro uklapa i zaokružuje programski dio CD-a St. Miles Infirmary.Mladen Mazur