Sloboda bez kompromisa

Sloboda bez kompromisa

Još u gimnaziji zavolio sam Krležu i tada su me zvali Fritz, prema mađarskom Frigyes. Ta fricomanija vratila mi se u zrelim godinama u staloženijem obliku, tako da sam sad mnogo razložniji prema njoj, ali izvornu emocionalnu bit i dalje gajim. Sad se već ugodnije osjećam u njegovoj sjeni jer i sam neku bacam

S Igorom Mandićem, književnikom i novinarom, jednim od najplodnijih i istodobno najkontroverznijim književnim kritičarom u Hrvatskoj, razgovarali smo u povodu njegova imenovanja na dužnost glavnog urednika »Vjesnika« o njegovim kritičarskim počecima, stanju u hrvatskim medijima i kulturi nekad i danas, kvaliteti hrvatskih kulturnih listova, djelovanju DHK-a i PEN-a, odnosu prema Miroslavu Krleži te o mnogim drugim zanimljivim pitanjima.

Prvi put ste se našli na dužnosti glavnog urednika jednoga dnevnog lista. Kako vidite budućnost »Vjesnika«?

— Vidim je u budućnosti građanske Hrvatske ako Hrvatska uspije dorasti do svoje građanske zrelosti, u smislu da u njoj može istodobno postojati i biti profitabilan, ozbiljan, građanski, informativan list, kojemu političko određenje neće biti na prvom mjestu, već će biti malo prigušeno i zatamnjeno, kao i čitav buket šarenih listova koji su potrebni za oživljavanje svakodnevnoga života ljudi.

Te medijske suprotnosti vidim kao komplementarne. Coincidentio opositorum nužan je i danas i ne da privilegirati ni jednu ni drugu stranu. No, građanska Hrvatska izrast će onda kada bude mogla steći takvu kvalificiranu građansku javnost kojoj će biti potreban solidan, umjeren, ozbiljan i nezavisan dnevni list kao što je »Vjesnik«. Te su budućnosti povezane i ne mogu ih nikako odvojiti. Ako prevlada apsolutna tržišna komponenta i idolatrija rentabilnosti, onda će takav »Vjesnik« građanske i kulturne Hrvatske biti izgubljen i neće imati šanse. No, po meni građanska varijanta ima izgleda za prolazak.

Jednom ste usporedili slobodne novinare, freelancere, s najamnim radnicima. Što danas mislite o tome? Je li za novinara važnija sloboda ili sigurnost?

— Kako kome i kako kada. To dosta ovisi o godinama i o društvenoj poziciji i o tome da li se slažemo s nekom društvenom situacijom ili smo protiv nje, da li to znamo suvislo oblikovati i reći ili ne. Ljudi se najčešće u tim situacijama vade na obitelj, ženu, djecu, stare ili bolesne roditelje. To su sve razumljivi ljudski izgovori, ali nisu do kraja valjani. Mislim da su izgovori uvijek opravdanje za slab karakter. U tom pogledu ja ih nisam tražio niti sam ih izricao ni onda kad smo supruga i ja brojali novčiće za tramvaj. I da tada nije bilo dobrih gospođa koje su nam davale za tramvaj, nekada ne bismo imali ni što jesti.

No, i to se promijeni. Ako je čovjek ravnodušan prema imetku i probitku, to se može dan poslije promijeniti. Ja danas mogu ostavljati sitniš prilikom plaćanja svakog računa, savršeno mi je svejedno.

Nisam upotrijebio izraz najamni radnik samo za freelance-novinare, nego za pisce i spisatelje općenito. Mislim da to ipak treba naglasiti jer pod tim pojmom objedinjujem i onoga tko ima literarne pretenzije, a primoran je objavljivati u masovnim medijima jer su oni u modernom svijetu stanovito jamstvo za osiguranje svagdašnjega kruha, bolje nego očekivanje nekog ploda od čiste umjetničke djelatnosti. Kao što znamo, čista umjetnička djelatnost više i ne postoji, sve je kontaminirano, kazalište televizijom, televizija glazbom, film književnošću, književnost pornografijom.

Nitko nije čist. Onaj tko panično želi ostati čist, taj i ne zna na koji se način prlja. Svatko se mora na neki način uprljati u vlastitoj suvremenosti, a ostati čist iluzija je za anđele.

Prema tome, na dvojbu sigurnost ili sloboda, kažem: sigurnost u slobodi. Taj sotonski poriv u ljudskoj naravi stalno nas prisiljava da se obaziremo oko sebe, da tražimo izlaze za sigurnost. Umjesto ili-ili ja također kažem i-i. Sigurnost u slobodi i slobodna sigurnost.

Znači li to sigurnost pisca ili novinara da može slobodno pisati bez straha da će ostati bez posla?

— E, to pisac neće znati nikada i ne treba nikad znati. Nesigurnost oslobađa uvijek one najbolje energije u svakome piscu. Stara je pouka: Ako se dok pišeš prepadneš nekog svog iskaza i pomisliš što bi se moglo dogoditi ako se to objavi, upravo je to znak da to treba dovršiti do kraja, da je to dobra misao, dobra rečenica. To mi se dogodilo mnogo puta i uvjerio sam se da je to barem za mene ispravno i da je dobro barem na dugi rok. Ako ne odmah, za petnaest godina pokazat će se da je to bio dobar put. Prema tome, inzistiram i na toj opasnosti u slobodi koja nam stvara nesigurnost. Opasnost je plodno mjesto za mišljenje.

Uskoro u izdanju Matice hrvatske izlazi knjiga Mandićev notes koja objedinjuje tekstove koje ste objavljivali u »Vjesniku u srijedu«. Možete li nam nešto više reći o toj knjizi?

— Mislim da je taj list bio najbolji tjednik svih vremena u Hrvatskoj. Notes je ostao u dobrom pamćenju mnogih generacija iz onog vremena kada je ta rubrika bila objavljivana između 1968. i 1972. godine. Bila je to u formalnom pogledu prva personalizirana kolumna u velikom novinstvu.

To je bio prvi ulazak lične zamjenice ja na velika vrata novina velikoga formata. Do tada je ličnost bila skrivena iza krinke prvoga lica množine. Danas se to može činiti nevjerojatno, ali u to doba su se čak pojavljivale i književne kritike u kojima je stajalao »mi mislimo«, a ne »ja mislim«.

Pogotovo je u novinstvu bilo negativno isticati bilo čiju ličnost zato što još nije bilo nastupilo doba proizvodnje zvijezda u masovnim medijima. Oni koji se sjećaju tog vremena potvrdit će da je uprkos razbarušenoj šezdeset i osmoj to bilo tmurno doba i za mnoge ličnosti tada iskazane na dnevnopolitičkoj sceni, a i za kulturnjake. To su godine kada je objavljeno mnoštvo vrijednih djela, odigrano mnogo dobrih predstava i snimljeno mnoštvo dobrih filmova. No sve je to bilo daleko od one slike koja se o svemu tome trebala posredovati u masovnim medijima.

Televizija je bila tek u pelenama i jedva je mucala na tragu oponašanja prethodnih medija, bila je posve literarna i kazalištarna. Ona tada još nije bila svijest o sebi kao mediju, pa se tako nije mogla razviti prema modernim izražajnim formama koje ima danas, koje nisu sve dobre, ali su se barem otele utjecaju prethodnih medija. Takva televizija nije ni mogla, a prema nalogu ondašnjih vlastodržaca ni trebala ni smjela, od kulture praviti svoj živahniji sadržaj. Novinstvo je, iako kvalitetno u svom informativnom obliku, sa stajališta personaliziranja događaja bilo vrlo tmurno.

Kada se pod vodstvom Krešimira Džebe u VUS-u počela objavljivati moja kolumna, kao mlada čovjeka koji je imao inokosna, čudna i razbarušena i kontradiktorna stajališta o svemu i svačemu i koji se nazvao moja malenkost, to je odjeknulo na svim razinama kulturnog i javnog života, ne samo u malom ataru tadašnje SRH, nego u jugoslavenskom, što je ipak bio veći prostor. VUS je tada bio toliko čitan da me i danas svjedoci moga pisanja znaju podsjetiti na neke teme o kojima sam pisao. Ljude koji su u mladosti čitali VUS vidim kao glavne čitatelje svoje knjige

Moja knjiga Mandićev notes bit će moja prva knjiga u izdanju Matice hrvatske, pa sam utoliko radoznaliji kako će vrsta miješanoga medija u kojem se isprepleću razine medijske izražajnosti i različite sudbine privatne osobe i tradicionalnoga kolektiva poput Matice hrvatske odjeknuti u javnosti i kod čitateljstva.

Razmišljate li sada, kada ste na čelu »Vjesnika«, o ponovnom pokretanju »Vjesnika u srijedu«?

— Oživljavanje nekad uspješnih formi isto je kao paljenje usahle lule. To ne vrijedi povlačenja daha. Uspješne se formule ne ponavljaju upravo zato što nisu bile formule. One su bile stjecaj okolnosti i događaja. Tek kasnije vrijeme im daje dojam i privid formule. Ako se usudimo to pokušati ponoviti, onda upadamo u kliše. To vrijedi na svim razinama života.

Koje je vaše mišljenje, kao čitatelja, o trima hrvatskim listovima za kulturu: »Vijencu«, »Zarezu« i »Hrvatskom slovu«?

— »Vijenac« je solidni kulturološki mainstream i dobro predočava kombinaciju tradicionalnoga i modernoga. Ostala dva lista mogli bismo definirati kao ljevicu i desnicu, govoreći kao da smo u saborskim klupama, što dakako nije isto. Možda zvuči banalno i shematski da ih tako definiramo, ali ponekad se i kulturnim pojavama događa da budu podvrgnute toj terminološkoj banalnosti. No, ako je banalnost i približnost barem približno oslikana, ona nam daje vjeran dojam onoga što nalazimo u tim listovima.

Mislim da je danas očito da je »Hrvatsko slovo« uteg na duhu hrvatskoga pisanja, uteg koji vuče u prošlost. No dobro, oni se bave time da nas vade iz zaborava, a mi ne znamo da li je taj zaborav glib ili med. Teško se izvlačimo iz toga i rezultati su vrlo oskudni.

»Zarez« pak poletno juri naprijed. On je apsolutno dobra tribina i odgovara duhu tržišne privrede naše modernije političke scene i čak političkoga trijumfa.

»Vijenac« teži kulturološkoj uravnoteženosti, da odražava građansku smirenost i moderniju uzburkanost istodobno, što je vrlo teško, ali se dade prepoznati.

Kako mislite da će se ove nagle političke promjene odraziti na budućnost tih listova?

— Teško je biti prorok. No mogu reći jedno: onaj koji je nešto radio tendenciozno neka to nastavi do svoje propasti. Onaj tko ne radi ništa tendenciozno nego prema prilikama, taj se mora prilagođavati. Zvuči kompromiserski, ali ne znam za bolji način opstajanja za takve.

Jedna je od mojih krilatica minimum kompromisa, maksimum kontroverznosti. Stanovita doza kompromisa potrebna je da skreše namjere svake tendencioznosti. Ne može se praviti list koji je tendenciozno za kritiku svega postojećeg, a da ne vidi što je to postojeće. Ne može se graditi list koji je za pohvalu svega postojećeg dok dobro ne upozna to postojeće. A greške se u oba smisla neprestano događaju. Svak će vući plodove toga čemera kad se razočara u idealima svoga smjera ili smjera svojih ideala.

Kako gledate na današnje djelovanje Društva hrvatskih književnika i PEN-a, na ono što se u njima i oko njih zbiva?

— Te su se dvije institucije razvijale kao kopije istovjetnih matičnih organizacija: Društvo hrvatskih književnika, iako je osnovano još početkom stoljeća, u razdoblju od 1945. do 1990. bilo je organizirano uglavnom prema istočnim uzorima, a PEN prema zapadnim.

PEN je u početku svog djelovanja, ponajprije u Velikoj Britaniji, figurirao kao mondena nadopuna ozbiljnijim akademskim društvancima. On sam u početku nije imao velike pretenzije, premda makar ih je najednom na neočekivani način ostvario na glasovitom Dubrovačkom kongresu koji je odjeknuo cijelim svijetom i pokazao tu organizaciju u drukčijem svjetlu.

Kad se, po uzoru na slavni PEN, dobilo dopuštenje da se u nas osnuju ogranci, bio je na mala vrata uveden duh liberalno-demokratskog smjera u tadašnju našu sredinu. Činilo se strašno opasno u početku biti penovcem, dok se postupno nije pokazalo da uprkos vrijednim inicijativama to društvo ne ispunjava neke naročite ciljeve, jer ih sebi baš i nije postavilo.

U nekoliko akcija u kritičnim godinama PEN se našao na pravim pozicijama i neki njegovi predstavnici učinili su što su mogli. No, to je tada imalo maloga odjeka jer ih nitko nije uvažavao. Poslije se s PEN-om desilo isto kao i s Društvom hrvatskih književnika. Počeo je okrupnjavati približavajući se srednjim godinama, kako se događa i nekim ljudima, te se zato i malo teže kretao. Inicijative su se usporile. Znam da je ipak posljednjih godina hrvatski centar PEN-a bio živ i aktivno prisutan u mnogim događajima, ali njegova fizionomija nije baš jako prepoznatljiva na podlozi tih događaja.

Često PEN ispada kao neka vrsta disidenstva na račun DHK. Stvorila se jedna oprečnost, premda je članstvo gotovo identično. PEN doduše privlači i malo posebnije pojedince, a ne samo strogo shvaćene literate koji se učlanjuju u DHK, i to je sva ponekad formalna razlika.

Ja sam član i jednog i drugog društva i bilo bi nekolegijalno da ocjenjujem njihovo današnje djelovanje i dajem neke lekcije s obzirom da se sâm nisam potrudio u njima djelovati. No, to je stvar mojega osobnog odnosa prema bilo kojem kolektivu i ne govori ništa o njima samima, nego više o meni.

Vaš odnos prema Dobrici Ćosiću izazvao je svojedobno velike polemike u javnosti, osobito posljednjih nekoliko godina, kad je i politički senzibilitet znatno promijenjen.

— O mom odnosu prema Ćosiću uglavnom se samo tračalo, a nitko nije izašao s podacima. To su uglavnom bile činjenične tautologije ili pseudologia fantastica, na koje se uopće nisam obazirao i nisam htio polemizirati. Ja sam i ne znajući da ću poslije upoznati toga čovjeka u časopisu »Razlog« 1961. objavio veliki esej Nužnost istine o Ćosićevim knjigama, a iste godine i esej o prozi Slobodana Novaka. Ta dva opusa su mi 1961, na početku moga pisanja, dok sam se bavio pretenciozno nazvanom filozofijskom kritikom, značila gromade koje nisam mogao mimoići. Sudbina je razdvojila ta dva opusa, pretvorivši ih u raznolike putanje, i na književnim i na društvenim obzorima.

Pratio sam i jednog i drugog samo kao pisce, a upoznavši i jednog i drugog osobno bilo mi je drago što sam pronašao starije pisce s kojima sam mogao u određenim prilikama trijezno podivaniti. Samo je novinski trač izbacio na javu vezu između mene i Dobrice Ćosića posljednjih godina. Istina je da sam prilikom svojih posljednjih posjeta Beogradu svaki put svratio do njega, gajeći taj odnos mlađeg kritičara prema starijem romansijeru, i to je jedini naš kontakt o kojem bih mogao razgovarati. Ćosićevo novije spisateljstvo u nas uopće nije poznato. Romasijerski i književnokritičarski pa i politički opus, koji do mene povremeno stiže, više me puta uvjerio da sam imao pravo što ostajem s njime u dobrim odnosima jer mi se nije pokazalo da je izdao neke osnovne moralne zasade, nego ih je u kontekstualnosti uvijek branio i zastupao. Taj čovjek nije napisao ni jednu šovinističku rečenicu. To vam ja s ove razdaljine i s djelomičnim poznavanjem njegova posljednjega opusa mogu jamčiti.

Sve drugo bilo bi trač. Njegova praktična politika nije moja stvar. Nisam se njome bavio niti sam se družio s njim u to doba. Pravo je svakog pisca da se bavi političkom vizijom svoga naroda. Kad jednom budu u nas objavljeni njegovi tekstovi, onda će se moći razgovarati trijezno i s poznavanjem činjenica, a ne s pukim uvredljivim etiketama i šovinističkim naljepnicama, što unakažava ne samo onoga na koga se naljepljuju nego i onoga koji ih lijepi.

Vaš odnos prema Krleži bio je osobito dinamičan. Vi ste se Krleže u jednom trenutku odrekli, da biste mu se nedavno ponovno vratili...

— Kao i u svakoj ljubavi, i u ovoj su postojale oscilacije. Ja ih ne poričem i ne odričem se nijednoga vremenskog odsječka u kojem sam izražavao ovakva ili onakva stajališta o Miroslavu Krleži, najvećem hrvatskom piscu svih vremena. Naglašavam svih vremena, jer makar imamo oca književnosti još od 1500, mislim da je Krleža u cjelovitosti hrvatske kulture, ukoliko se ona uopće može sagledati, daleko važniji.

Njegova veličina jednostavno zgromljuje i jasno je da smo mi manji, koji smo se našli u njegovoj sjeni i pokušali pobjeći pred njezinim pritiskom, ponekad upadali u krajnosti. Sebe svrstavam u legiju onih o kojima piše Stanko Lasić u golemoj šesterosveščanoj Krležologiji, najsustavnijem djelu takve vrste objavljenu u dvadesetom stoljeću u Hrvatskoj, koji su težili svojem krležijanskom središtu jer su svoje fragmente mogli jedino uklopiti u njegovu cjelinu da bi sami postali cjeloviti.

Tako sam ja tražio svoju sliku u njegovoj sjeni i normalno je da sam i lutao i bulaznio pipajući neki put izlaska. Moja knjižica Zbogom, dragi Krleža koja je potpuno pogrešno nazvana antikrležijanskom zapravo se bavi odjekom Krležina djela u Hrvatskoj. Ona je podnaslovljena, a što svi previđaju, Polemike o mentalitetu postkrležijanske epohe. Dakle, ona ne govori o Krleži i njegovu opusu, već kako on odjekuje poslije njegove smrti. Tada sam se bio zakvačio u cijelom nizu polemika s mnogim pseudokrležijancima koji su ga rastezali kao psi staru cipelu dokazujući im da čine sramotne stvari, više u svojoj idolatriji nego u svom strahu da se usude velikomu uzoru nešto spočitnuti. Ta je idolatrija skrivala njihovu mržnju. Meni se učinilo da je prepoznajem u svim tim tekstovima u kojima su ga veličali. Vidio sam jal koji izbija zato jer se boje nešto reći Krleži, a ja dobro znam koliko su mu stvari zamjerali, ali se nisu usuđivali napisati. Ja sam se drznuo napisati nešto baš zato da se oslobodim te njegove goleme sjene koja se nadvijala i dalje se nadvija nad svakim tko se uhvati pera u Hrvatskoj.

Mislio sam da sam pronašao neke lakune u tom golemom opusu, a tko ih ne bi imao, kad taj opis obaseže pedeset knjiga. Nije se radilo o pravopisnim, stilističkim ili formalnosadržajnim kritikama, kao što su radili raniji kritičari, od Markuša do A. B. Šimića. Krleža je preko takvih primjedbi mogao prijeći samo tako da ih je ispravljao u sljedećim izdanjima.

Bilo je i kritika ideološke naravi od nekih klerika, filozofa i laika raznih vrsta. Ja sam također bio takav laik jer mi se učinilo da nešto nedostaje u tom opusu za vremena njegovog veličanja u vrijeme titoističke epohe. Mislio sam da mu nedostaje neka vrsta protinštine, protimbe u samom pojmu krležijanstva. Još nisam siguran da sam pogriješio. No čini mi se da dolazeći blizu onim godinama koje je Krleža imao tada postupno iz vlastite utrobe spoznajem razloge zbog kojih je on u to vrijeme te propuste napravio. Još u gimnaziji sam zavolio Krležu i tada su me zvali Fritz, prema mađarskom Frigyes. Ta fricomanija vratila mi se u zrelim godinama u staloženijem obliku, tako da sam sad mnogo razložniji prema njoj, ali izvornu emocionalnu bit i dalje gajim. Sad se već ugodnije osjećam u njegovoj sjeni jer i sam neku bacam.

Razgovarao Zlatko Vidačković