Skleroza i partija šaha

Skleroza i partija šaha

Moramo radi sebe i svoje djece reći da želimo stvoriti takav sustav koji će biti dostatan da našoj mladosti pruži više šansi. Kao mali narod moramo mnogo više znati i mnogo više moći da budemo prepoznati, prihvaćeni i priznati

Razgovarati danas o prosvjeti, katalogizirati njezine nedaće i njezina napuknuća, vidati ozljede koje smo kao struka pretrpjeli, naricati nad nepovratno izgubljenim godinama stagnacije i rasula obrazovnog sustava postaje danas sve više i više jalov posao, hvatanje vlastita repa. Nema naime gotovo ni jednog segmenta obrazovanja, od formi i sadržaja, od ciljeva i programa, od obrazovanja obrazovatelja i alternativnih pedagoških modela, od decentralizacije i deetatizacije, od pluralizma do uspostave racionalne logistike koji nije — s manje ili više ambicija i uspjeha — podvrgnut analizi. O dimenzijama rastrojstva tako važne djelatnosti kao što je obrazovanje možemo, dakle, govoriti s visokim stupnjem pouzdanosti dijagnoze i samo je pitanje vremena da se ta dijagnoza cjelovito prezentira hrvatskoj javnosti.

No ma kolik bude katarzični efekt toga dokumenta, on sam bit će tek rezultat velikog spremanja i saldiranja prosvjetne prakse posljednjega kvartala ovoga stoljeća i neretuširani lik hrvatske prosvjete u zrcalu hladnog analitičkog diskursa. Da bismo pak krenuli dalje, bit će nam potrebna diskusija sasvim drukčije vrste.

Potrebna je druga perspektiva

Postoji naime realna bojazan da se u žaru naših rasprava pobrkaju lončići: budemo li suviše zaokupljeni samo zaključnom dijagnozom naše kronične prosvjetne skleroze, moglo bi nam se dogoditi da krenemo u potragu za rješenjima i izlazima iz obrazovnog labirinta pokušavajući pronalaziti odgovore na temelju pojedinačnih fenomena i parcijalnih iskustava krećući se neprekidno u zatvorenom prostoru obrazovnog sustava. Slušajući same sebe bit ćemo uvučeni u vrtlog autističnog ponašanja iz kojeg izlaza nema. Ili, da pojednostavnim stvari: budemo li izlaze iz slijepe ulice tražili samo unutar obrazovanja, prave odgovore jednostavno nećemo naći. Za prave odgovore — uz nužno oslanjanje na dijagnozu sadašnjeg oblika, sadržaja i pozicije obrazovanja — potrebna nam je sasvim drukčija perspektiva.

Svima je dakako potpuno jasno da je za drukčiju perspektivu obrazovanja nužno izraditi mnoga pomagala koja su — premda postoji i zakonska obveza za njihovu izradu — prethodni resorni šefovi jednostavno zanemarili. A doista je na rubu pameti zaprepašćujući podatak da ova zajednica — Republika Hrvatska — nema osnovne koordinate po kojima bi upravljala svojom već gotovo karamboliranom prosvjetnom korabljom!

U proteklom desetljeću nije naime napravljena ni koncepcija obrazovanja, ni sustav prosvjetnih zakona, ni pedagoški standard — taj, da budemo brutalni, tehnički priručnik za svakodnevno funkcioniranje škola — a da o nekakvoj obrazovnoj strategiji nije bilo ni razgovora!

Stoga je — da ponovimo, uz nužnu i nesmiljenu kritiku zatečenog stanja u prosvjeti — iznimno važno stvoriti ove dokumente kao prijeko potrebne standarde koji će bitno odrediti budućnost našega budućeg obrazovnog sustava. No da bismo došli do tih dokumenata, tih peljara koji će nam pomoći da izbjegnemo grebene i opasne virove u našoj prosvjetnoj plovidbi, potrebno je učiniti još nešto, što mi se čini da sasvim gubimo iz vida: izabrati smjer plovidbe.

Plavca naša krhka

S obzirom na to da je obrazovanje samo jedan krhak i slabašan brod što plovi u konvoju, smjer plovidbe ne može izabrati sasvim nezavisno: ploviti možemo samo kao konvoj i o smjeru konvoja ovisit će i naš. Stoga je za budućnost obrazovanja u našoj zemlji nužno poznavati strategiju razvitka cijele zajednice. Tek iz izbora strateških pravaca čitavoga društva možemo krenuti u osmišljavanje suvisle obrazovne politike. Jer, jednostavno rečeno, izbor naše budućnosti u gospodarstvu (ako pretpostavimo da je politički sustav izabran na izborima) prejudicirat će i stvaranje sukladnog obrazovnog sustava. Ako naime izaberemo (ili budemo prisiljeni zbog posljedica razbojničke vladavine u prethodnih deset godina) da u globalnom društvu dvadeset prvog stoljeća postanemo europski rezervoar jeftine radne snage koji će živjeti od tuđeg znanja i od doradnih poslova, obrazovni će sustav morati dati adekvatan proizvod, radnike takva obrazovnog profila koji će biti dostatan za prihvaćanje tuđih tehnologija i gotovih modela. Ako pak izaberemo teži, ali bolji put u globalno društvo, a to je da sami budemo spremni iskoristiti svoju jedinu komparativnu prednost — obrazovanu mladost — tad će se obrazovni sustav morati oblikovati na sasvim drukčiji način.

Dakako, bilo bi sasvim neodgovorno čekati da se oblikuje strategija ukupnog razvitka Republike Hrvatske pa da se onda iz nje jednostavnom derivacijom sastavi strategija obrazovnog razvitka. Upravo obratno, strategija obrazovanja mora ući u dijalog s općom razvojnom strategijom ne bi li se izborila — u interesu cijele zajednice — za takav koncept razvitka u kojem će ljudska komponenta postati doista ona Arhimedova poluga kojom se može pokrenuti Zemlja. Tek plodotvoran dijalog o budućnosti pomoći će cijelom obrazovnom sustavu da pronađe put iz stagnacije i raspada u kojem se sada nalazi. Ne smijemo se zadovoljiti samo krpanjima rupa, premda je i to potrebno. Uz saniranje najtežih pukotina, uz premoštenje najjačih začepljenja, nužno je okrenuti se budućnosti, i ne samo to: nužno je krenuti joj ususret. Svi smo pri tome pozvani da o svojoj budućnosti — jer o njoj je zapravo riječ — kažemo svoju riječ.

Moramo radi sebe i svoje djece reći da želimo stvoriti takav sustav koji će biti dostatan da našoj mladosti pruži više šansi. Kao mali narod moramo mnogo više znati i mnogo više moći da budemo prepoznati, prihvaćeni i priznati. Ako, na primjer, samo tom zahtjevu posvetimo pozornost, sustav obrazovanja mora respektirati potrebu za širokim općim obrazovanjem, ali ne ovakvim kakvo imamo, koje se temelji na pamćenju činjenica, nego na takvim sadržajima, oblicima i metodama koje će stvarati mrežu temeljnih znanja i vještina. Ta pak mreža, sastavljena od spoznaja i veza među njima, mora biti sposobna uhvatiti — pomoću vještina, kao i sposobnosti koje treba razvijati paralelno — sve one nove spoznaje do kojih će svjetska znanost i tehnološki prodor doći, a kojima će svaki član naše zajednice cijeloga života dopunjati svoje obrazovne temelje. Tako otprilike ili nekako tome slično mora biti ocrtana naša obrazovna strategija.

Manje podataka — više spoznaje

Razmotrimo li taj zahtjev na razini koncepcije, jasno je da će se pred učenike morati postavljati sasvim drukčiji zahtjevi koji će — na njihovu radost — baratati s mnogo manje podataka, ali će im pomoći u razvoju vještina da spoznaju i spoznato primjenjuju: razlike u programima bit će stoga drastične. Mnoge će spoznaje, nadalje, moći steći na jednom predmetu ili na interdisciplinarnoj razini, pa će i nastavni plan — izbor predmeta i njihovo trajanje — također doživjeti reviziju. To će se nadalje odraziti i na trajanje i oblike obrazovanja, pa se time otvara i pitanje trajanja pojedinih ciklusa obrazovanja. Zbog dinamike svjetskog razvoja mnoge će inovacije ulaziti u sustav, a za njihovo uvođenje, provjeru i evaluaciju najpogodnije će biti vodeće škole s pojedinih područja, mnoge od njih sponzorirane od propulzivnih gospodarskih grana ili poduzeća, što otvara put stvarnom pluralizmu u obrazovanju. Kulturni aspekt odgoja i okrenutost neposrednoj okolini pokazuje se i kao ključno pitanje decentralizacije školstva i utjecaja lokalne samouprave na obrazovanje, ali i obrazovnih institucija, profesionalnih udruga i svih oblika neformalnog obrazovanja na lokalnu zajednicu...

Za sve te nove vizure nužni su takvi zakoni koji će otvarati prozore i uklanjati barijere, koji će deregulirati sve što pripada profesiji, a strogo regulirati standarde i odgovornost za kvalitetu...

A da bi se stvorili tehnički preduvjeti za takvu novu školu, potrebna je i nova tehnička uputa — pedagoški standard koji će — u sljedećih deset godina recimo — školi dati dostatan prostor za rad u jednom turnusu, za pretvaranje škole iz obrazovne flajšmašine u odgojno-obrazovnu i kulturnu ustanovu. A za to nam je potrebno tisuću školskih zgrada, za početak...

Pa ipak, ma kako se ovih nekoliko futurističkih napomena činilo nedohvatnima, o njima već sad treba povesti kvalificiranu raspravu i u nju uvući sve koji o obrazovanju imaju što reći, od prosvjetnih radnika i znanstvenika svih disciplina do roditelja i udruga. Opisana budućnost možda nam doista izgleda dalekom i čini se da ima vremena. No podsjećam da su obrazovni periodi vrlo dugi i da će potezi koje povučemo u sljedećih godinu ili dvije dana efekt postići za desetak godina. Stoga je pred nama razdoblje donošenja krupnih odluka, koje — nažalost — donosimo u najvećoj oskudici vremena, jer smo i previše vremena protratili uzalud. Usred smo, dakle, partije šaha koju moramo dobiti, a sat nesmiljeno otkucava. A ako ovu partiju želimo dobiti — da je dobijemo za obrazovanje je pitanje života ili smrti — nemamo pravo na pogrešku.

Zlatko Šešelj