Riječ i (ne)djelo

Riječ i (ne)djelo

Ako konvertitstvo podrazumijeva asketsko iskustvo katarze kao moralne kategorije, travestija je frustracija ne-identiteta u borbi za o(p)stanak u vrhu i time i u javnosti

Razmak sve više postaje odmak. I od riječi do djela. Trošenje potrošenih riječi pretvara mogućnost djela u (ne)djelo. Na djelu je gajenje (kultiviranje; kultura) odmaka. Javna retorika sve većeg broja uglednika — kojoj smo ponovno svjedoci — ne svjedoči, kako su to neki znalci TV-Otvoreno pokušali objasniti, o travestiji dotičnika, a još manje — u čemu su se i oni složili — o konvertitstvu, ali su oba obrata, a ne samo onaj konvertitâ — vrlo ozbiljna stvar. Ako konvertitstvo podrazumijeva asketsko iskustvo katarze kao moralne kategorije, travestija je frustracija ne-identiteta u borbi za o(p)stanak u vrhu i time i u javnosti. Sve je dopušteno: bivši najbliži krajnje se neukusno odriču Pokojnika (zbog njegove strašne autoritarnosti; kako su je samo mogli toliko dugo i vjerno podnositi, čude se svi oni premnogi koji takva terora nisu, na sreću, iskusili). Ali, od Pantovčaka do Maksimira nije daleko. Tu se zbila i, naoko mnogo benignija, 43 glasa za ime Dinamo, a nijedno za — do jučer od tih istih upravljača jednodušno i jednoumno divinizirano — ime Croatia. Odbačena je tako na smetlište, a da nikome nije palo na pamet da je ipak riječ (i) o imenu ove zemlje pa, iako je plavima (notorno je da smo svi bili dinamovci, a što drugo?) nametnuto previšnjom odlukom, nije se tako smjelo postupiti: ni onda, kad je jednim glasom i protiv svake (političke) pameti nametnuto, a ni sada, kad je jednoglasno, ali nedemokratski — odbačeno. Blasfemičnost jedne te iste neodgovornosti u razmaku od volje jednoga do kriptodemokratske odluke jednoglasne većine! Poznato nam zvuči ona: »Imam ja svoje mišljenje, ali se s njim ne slažem.« Iza svih tih travestija, nimalo literarne naravi, ali koje dušu daju za neku comedie humaine croate, ipak stoji naglavačke okrenut odnos prema riječi — kao i uvijek, uostalom. Riječ, odmaknuvši je od logosa, stanjiše na njesinu najužu izvanjsku protegu: na puko obećanje puku. No, izreka »dao sam riječ« privilegirana je za čovjeka. Nekad je taj isti puk socijalnu komunikaciju koja je jamčila elementarnu stabilnost i značenje međusobnog povjerenja sažimao u poznatoj rečenici »Čovjeka se drži za riječ, a bika za rogove«, što je uvjerljiva apologija antropološkoga kriterija. Znalo se tada da je i pismeno fiksirana riječ — riječ, a znalo se i tko je bik. Toliko što se tiče ugovora koji ne vrijede ni papira na kom su napisani, pa sklopila ih i sama država. Ili, pogotovo ona, kako nam je čitati, a o individualnim kršiteljima zakona sada nećemo... Ako nam se i čini da je društvena zbilja pretvorena u sajamsko nadglasavanje i nadmudrivanje, ne zaboravimo da na pravom stočnom sajmu — svaka mu čast! — još među ljudima vrijedi stisak ruke i — dana riječ. Samo, sa stočnim fondovima ne stojimo najbolje...

Kako bismo onda mogli stajati s riječju koja se ne čita? Zašto bi se i čitala — na primjer u knjizi — kad je tako skupa, a u javnosti masovnih medija (znači li to mediji za mase?) tako jeftina, baš kao ismijavanje koje vrijeđa zdrav razum? Ili, možda irski sarkastik ima pravo: »Razumni se ljudi prilagođavaju svijetu, a nerazumni nastoje svijet prilagoditi sebi. Zato sav napredak ovisi o nerazumnim ljudima.«

Srećko Lipovčan